Voljela bih podijeliti s nekim ovu priču. U svom okruženju nema baš nikoga tko bi to razumio...
Približava nam se 38 mjeseci dojenja, uglavnom noćnog i jutarnjeg, s obzirom da radim, a zatim smo do večeri u parkiću. Neki dan sam pomislila da bih možda mogla početi s odvikavanjem. Za Karla sam pretpostavljala da će mu teško pasti, a bogme i meni. Ali zbog totalne iscrpljenosti odlučila sam se na taj korak. Budući da za uspavljivanje oduvijek služi cika, plakao je, jako dugo, ali je na kraju ipak zaspao. Ja sam to nekako izdržala, ali mi je tijelo drhtalo, sutradan sam cijeli dan bila utučena i nikakva. Pa sam razmišljala, umor je vjerojatno uzrokovan i mnogim drugim faktorima, ne samo isprekidanim snom. Dojenje je oboma ipak užitak, nema smisla nasilno prekidati, naći ćemo valjda bolju metodu da prestanemo, i drugu večer vratili smo se na staro. Sinoć odlučih krenuti s "verbalnom metodom", pa ga u krevetu, onako usput, pitam kad će prestati cikiti. "Neću nikad!" Srećica mala...
I još jedna crtica... Malo prije sam prolazila gradom, u jednom od kafića, odn. vani za stolom, jedna mama doji malo dijete, ponosno okrenuta svim prolaznicima u Ilici. To je prizor, premda rijedak, koji me uvijek raznježi, a u ušima mi još ono Karlovo: "Neću nikad". Još uvijek mi titra osmjeh na licu... Pa ima li boljeg lijeka za umor?!?