Tuče nas sa smješkom

[mitri]

Imamo kćer od dvije i pol godine koja nas je za svaku glupost (a i bez razloga) počela tući prije godinu dana a intenziviralo se ovih dana rođenjem sestrice. Budući da razgovori, obiteljske intervencije, moljenja i ukazivanje na primjeru druge djece koja se tuku (recimo u parkiću radi bicikla ili tome slično) nisu urodile plodom, a glede na to da nas je sada za jedan član obitelji više odlučili smo uvesti strašne i rigorozne kazne. Te strašne i rigorozne kazne su sjedenje u njenoj foteljici na par minuta. No kako je već za pretpostavit ona tu kaznu uopće ne doživljava ozbiljno jer se stalno smije, vrti, pjeva, radi sve što tu kaznu minorizira. Općenito gledano od kada sam se vratila iz bolnice radi sve ono što zna da ne smije, ne odaziva se kad joj se obratim i općenito se pravi gluha i što je vjerojatno bilo za očekivati pokušala je par puta udarit malu sestru. Znali smo da će do ovoga vjerojatno doći kao i da smo mislili da smo se na to pripremili Znamo da i njoj nije lako prilagoditi se na novonastalu situaciju i da smo vjerojatno pogriješili što ranije nismo intenzivnije reagirali no vjerujemo da ovdje ima vas koji ste to doživjeli i preživjeli te vas molimo za pomoć i vaša iskustva.

[erik]

joj ja nemam iskustva po tom pitanju, ali vjerujem da će se javiti mame koje imaju!
vjerujem da je veća curica ljubomorna i ponaša se tako jer misli da
mala beba uzima svu vašu pažnju i ljubav, što naravno nije tako.

i mi smo mali fazu šamaranja, kad je svakoga lupao kad god bi stigao,
ali mi se nismo ljutili i branili, jer to nije razumio, ako bi se uozbiljila i rekla ne! to boli! nesmiješ!
on bi se samo smijao i navaljivao još više jer je to shvaćao kao igru.
kad bi krenuo rukom na mene, uzela bih mu ruku i mirno i mazno rekla
-dragaaa mamaaa, dragi Erik... i njegovom rukom pomazila svoje lice,
i to bi ga odmah umirilo, i počeli bi se maziti,
to smo svi prakticirali i muž i moji roditelji i prošlo je za par mjeseci.
ali mi smo tako od samog početka problema...

baš me zanima kako su ovaj tvoj slučaj riješile druge mame!

[mikka]

kad sam rodila k., f. se dobra dva mjeseca svesrdno trudio da ju mlatne kad god stigne . isprva sam pi*dila, a kasnije usvojila taktiku koja mi se i sad cini najboljom--zaustaviti udarac uz odgovarajuci popratni "ne", ali taj "ne" je lisen negativnih emocija. kao da je to najnormalnija stvar da ju on hoce udariti, ali je isto tako najnormalnija stvar da cu ja to sprijeciti.

usput je to bilo iskazivanje postovanja prema njemu i njegovim osjecajima, jer mislim da je klincima straaasna promjena kad dode beba u obitelj, i treba vremena da se s tim nauce nositi.

uglavnom: ne obracati previse paznje, samo odbijati te udarce i dovoljno se posvecivati starijem djetetu. za pocetak naglasavati pohvale, a smanjiti pokude (iako bi bilo super da je tako stalno), recimo 5 pohvala 1 pokuda .

vjerujem da ce faza uskoro proci. sretno

[erik]

mikka potpisujem!
puno bi s njom radila, više nego ranije, hvalila je, objašnjavala kako bebi puno znači što je njena sestrica voli,
pitala ju kako se osjeća i pričala o njenim osjećajima, mislim da treba veću količinu maženja i ljubavi nego inače...

[Anci]

Već me sram, evo mene dežurne

isprva sam pi*dila, a kasnije usvojila taktiku koja mi se i sad cini najboljom--zaustaviti udarac uz odgovarajuci popratni "ne", ali taj "ne" je lisen negativnih emocija. kao da je to najnormalnija stvar da ju on hoce udariti, ali je isto tako najnormalnija stvar da cu ja to sprijeciti.


uglavnom: ne obracati previse paznje, samo odbijati te udarce i dovoljno se posvecivati starijem djetetu.

Malo sam iscjeckala da bude primjenjivo i za mene...Točno ovo što je mikka napisala se i kod nas pokazalo kao najbolje.
Tih prvih dana kad sam došla iz rodilišta L je znala biti gruba prema mojoj mami. Onda bi nas dvije malo otišle same u sobu pomaziti se, dok mama čuva bebu.

A prava "kriza" došla je nakon 8, 9 mjeseci kad je L postala dosta agresivna prema seki. Onda sam primjenjivala ovu taktiku koju je mikka spomenula.
Svaka druga ograničenja su nas vodila u začarani krug, imala sam osjećaj da samo pogoršavamo...

Onda smo negdje nešto pročitali što mi se svidjelo: da ona nije kriva što se tako ponaša jer valjda ne zna bolje, niti da smo mi krivi jer nam to smeta.

Onda je krenulo na bolje.

I sad se njih dvije znaju zakačiti i počupati, ali nije to ono što je bilo.
Sad je dvosmjerno pa mi je lakše

Sretno