i mi imamo isti problem, samo ne s vrtićem već s igraonicom. Mog Mihovila čuvaju bake i dede, četiri puta tjedno je išao u igraonicu po sat i pol i stvarno je uživao. Imao je krug prijatelja, svojih vršnjaka s kojima se družio i nismo mislili da ima neki problem.

Onda se dogodio pad na nosić u igraonici (skakutao je na žirafi i preko nje se srušio) i od onda ne želi ići. Grčevito se drži za osobu koja ga dovede, na sam spomen igraonice plače. Inače je dosta osjetljiv i plašljiv, ali ne mogu vjerovati da ga je taj pad toliko trumatizirao.

Od njega ne mogu izvući ništa, osim da mu je neka curica rušila kockice i udarila ga. Ja bi željela da ide i druži se s djecom, a ne samo s odraslima. Ne znam kako da se postavim. Da li ga na silu odvesti i ostaviti tamo ili poštovati njegovu želju da ne ide i čekati da se predomisli? Da li je to njegov hir ili stvarno neki strah?

Krenuli smo kod psihologa i za dva tjedna MM i ja idemo na razgovor. Upisala sam ga u vrtić, ali moramo čekati do 01.09. slijedeće godine, ali nisam sigurna da je to za njega najsretnije rješenje. Ma ne znam više ni sama i mislim da se malo previše opterećujem što je za njega dobro, a što nije. I kao što je mima napisala nije da mora u vrtić prije škole.