pozdrav, drage mame
ja, evo, nakon 4 mjeseca od poroda imam potrebu nešto napisati. stvari su se tek sada donekle smirile. moja E. je još u rodilištu bila beba s karakterom(to je ljepši način da napišem da je neutješno plakala od gladi, s obzirom da meni mlijeko nije dolazilo). količinu ružnih riječi od strane osoblja tog rodilišta bolje da ne komentiram, kao ni količinu svojih suza zbog nemogućnosti da je utješim i nahranim. mislim da psihički za majku nema goreg osjećaja nego kad ste nemoćni nahraniti svoje dijete. eto došle smo doma, E. je spavala prva 3 dana užasno puno, a ja sam je "dojila" misleći da je zadovoljna. nažalost patronažna sestra došla je tek 4. dan po povratku iz bolnice. nikad neću zaboravit taj filing kad mi je žena rekla da je sve to jako lijepo, ali da beba spava od gladi i od žeđi. i pokazala mi (stiskala mi je cice) da iz dojki jako malo kolostruma izlazi. a radila sam sve po uputi, na zahtjev, čak je i budila po noći svaka tri sata, masirala dojke, pila puno tekućine, čaj za povećanje količine mlijeka... e sad. ja sam jako htjela dojiti, ali nisam uspjela. o razlozima bi se dalo raspravljat, patronažna i pedica kažu da nisam imala dovoljno mlijeka. ali razlog zašto sve ovo pišem... tortura i osuđivanje koje sam prošla zato što ne dojim. svaka čast roda na potpori dojenju, al ja mislim da treba dati podršku majkama koje iz bilo kojeg razloga nisu uspjele, jer je osuđivanje prestrašno. prestrašno.