Moja mama ima svoju studiju
Troje djece rodila je kod kuće, a jedno u bolnici, i taj "bolnički" porod joj je, kaže bio najdulji i najteži od svih (a rađala je 3. dijete).

Njezine priče o porodima kod kuće sam uvijek doživljavala s dozom omalovažavanja, jučer sam joj to 1. puta u životu otvoreno priznala, činilo mi se primitivno i seljački, a činjenica da sam i sama rođena kod kuće bila mi je najveća sramota u životu i to nikada nikome nisam htjela reći.

Ja sam, naprotiv imala "moderni" porod s dripom, epiziotomijom, nalijeganjem na trbuh i tek nakon toga iskustva i čitanja tekstova o prirodnom porodu počela sam se hraniti maminim pričama s poroda kod kuće.

To je bilo 60-ih i 70-ih godina, u jednom velikom slavonskom selu ali nije bilo ni blizu primitivizma. Oni su imali babicu (kada čitam ove tekstove bila je prava doula). Radila je u mjesnoj ambulanti, vodila trudnoću trudnicama od početka do kraja i na kraju ih porađala. Zanimljiv je podatak da u svom radnom vijeku, u kojem je bilo na stotine poroda (jer je pokrivala cijelu općinu) nije imala NITI JEDAN slučaj komplikacija pri porodu, a nije se išlo na ultrazvuk (!!!) Kada mi mama priča o njoj kaže da je ona bila gotovo nevjerojatno stručna i nadarena za taj posao, kada je moja mama bila trudna s 1. djetetom (60 i neke) došla je televizija iz Zagreba raditi prilog o toj babici.
Na porodu, sjedila je uz ženu i po 12 sati i više, neumorno je tješeći i bodreći, uvijek govoreći kako to mora sve ići prirodno. Nakon poroda dolazila bi kući koliko god dana je rodilja htjela kupati dijete i pomagati majci. (Ali ona nije bila patronažna sestra, uz nju su imali i patronažnu sestru koja je vodila brigu isključivo o djeci, od rođenja pa na dalje, vagala, cijepila i sl.)

Moja sestra je rođena sa 7 mjeseci, a u trenutku poroda bila je nešto teža od 1 kg. Moji su je htjeli odmah nakon poroda (kod kuće) odvesti u bolnicu u inkubator, a ona ju je pregledala, rekla da ima potpuno razvijene noktiće i da nema potrebe za inkubatorom, već da je mama samo grije, stavlja uz sebe i doji. Tako je i bilo, a sestra je u 6 mjeseci stigla sve svoje vršnjake, bez ikakvih komplikacija (danas je to jedna uspješna visokoobrazovana žena )

Mene mama nije htjela roditi kod kuće jer ju je bilo malo sram zbog starije djece, no babica joj je došla pred porod i jednostavno nije dala da ode u bolnicu. Moja obitelj s tolikom nježnošću priča o mom rođenju, mami koja me rodila s lakoćom i tome kako su me mazili čim sam se rodila.

Tek sada, čitajući ove tekstove shvaćam svoju mamu i "opraštam joj" što me rodila kod kuće. Moram prvenstveno zahvaliti Rodi, jer sve ono što mi je predstavljalo kompleks i sram (uz porod i činjenica da me mama dojila ) sada mi je na ponos, mami prepričavam teme s foruma i govorim joj kako je ona iako u tadašnje vrijeme totalno demode, za današnje vrijeme vrlo moderna