Predivan porod moje princeze Laure :)
Prije nego što napišem bilo što o mom porodu htjela bi se od sveg srca zahvaliti našoj forumašici, a mojoj virtualnoj douli mikka na svemu što je napravila za mene.
Hvala ti na savjetima, pomoći, razumijevanju, lijepim riječima, ohrabrenju i što si rekla da te mogu zvati u svaka doba kada krenem u rodilište, to me posebno držalo jakom, jer sam znala da u svakom trenutku mogu nazvati.
mikka jedno veliko hvala što sam jednim dijelom i uz tvoju pomoć ostavila iza sebe jedan prekrasan porod i želju da idući bude što prije
A sad malo o tom predivnom danu 1.12.2008.
Cijelu noć sam se dizala na WC. Potjerao bi me nekakav pritisak i stalno sam mm grintala kako me beba opet pritiska po mjehuru. Oko 5:30 sati ujutro na WC me uhvatio maleni grč. Kad kažem maleni onda mislim na nešto što se jedva i može nazvati grčem. Baš sam promislila kako ću se možda još malo otvoriti do porodaOtišla sam u krevet i nakon 5-6 minuta osjetim malo jači grč. Iznenadio me pa sam uhvatila mm za ruku. On se trznuo i onako zbunjeno upitao "što je". Pa ništa što bi bilo spavaj...
Nakon 15-tak minuta svako 5-10 minuta krenuli ti, da ih tako nazovem grčevi. Budim muža i pitam ga da što misli jesu li to trudovinašla sam osobu koja bi mogla znati odgovor na to
Ne boli, jako slabo ih osjećam, ali javljaju se svako 5-10 minuta. Doduše s nepravilnim razmacima, nekad svako 10 minuta, nekad svako 5 minuta, a nekad se javi svako 3 minute. Ne znam ni sama što ću. Nisam za rodilište, ali me muči zašto su tako česti ti grčevi koji se ne pojačavaju, ali niti prolaze.
Dobro znam ja za trudove spuštanja i pripremne trudove, ali ovo mi je bilo sve sumnjivo. Sjetih se negdje da ako se žena umiri to obično prođe. Legnem i pokušam se opustiti ne misleći na to, ali oni su i dalje prisutni istim intenzitetom.
Zovem majku na telefon i pričam joj, njoj to ne izgleda kao trudovi, ali je buni isto kao i mene što se tako često pojavljuju.
I na kraju sam ipak odlučila krenuti u rađaoni, s tim da sam si osigurala teren da me ostajem ako nije za potrebu.
Dolazim u rodilište i žena na prijemu tvrdi da su to trudovi i da ostajem bez obzira na sve jer sam "na terminu". Aha...to ćemo još vidjeti, promislit ću
Nakon procedura, napokon dolazi doktor i pregledava me, pa kaže "vi ste otvoreni punih 5 cm. Ovo je izvrstan nalaz. Sestro molim vas pripremite je za rađaonu". Za rađaonu :shock:
Pomislih "danas ću vidjeti svoju Lauru"
Sestra mi da klistir i pošalje me u WC s tim da još sat vremena šetam po hodniku.
I tako nakon tog "pražnjenja" koje je bilo više nego smiješnouhvatim se ja šetkati po hodniku. Oni grčevi i dalje kakvi su bili, ni jači, ni slabiji. Sada tu nastupa moja draga virtualna doula. Sjetih se moje drage mikke i sebi govorim "opusti se, zavoljet ćeš svaki taj grč i trud jer si njihovom jačinom sve bliže i bliže svojoj Lauri". I svaki put kad se sjetim ove njene rečenice dobijem jaku želju za porodom i za svim što me čeka i ja u srcu zbilja jedva čekam porod, jedva čekam da vidim svoje zlato. Dok sam tih sat vremena šetala po hodniku stigla sam pričati sa svima. Smijala se, zezala...
Nakon pola sata šetanja osjetih ja da su moji grčevi malo jači, kao nešto dišem, ali nisam sigurna da mi je to potrebno jer ih u šetnjama izdržavam, ali su jači i već sada to malo bolucka.
S menom na hodniku šeta žena koja umire od bolova, ne može više na noge, zove sestru da je vodi leć. Jao, nije se sigurno opustila (sjetih se ja opet svoje mikke i njenih riječi "samo se opusti i bit će lakše").
Nakon sat vremena zove me babica da se dođem otuširati i leći. Uh, zar baš moramtako mi je lijepo šetati. "Boli li više", da boli malo više ali još uvijek ne puno jako. Mogu ih izdržati na nogama.
Tuširam se ja i tuširam i pita me babica da što radim "oprostite ali zbilja me opušta". Osjetila sam da koluta očima, nisam je trebala vidjeti
Vodi me odmah u rađaonu i to "Rađaonu 3". U prve dvije vika, skrika, zapomaganje...ajoj mislim se ja "sigurno se nisu opustile"
Legne me na krevet, prišteka na CTG i dovlači nekakvu infuziju. Pitam što je to, a ona me gleda. Prekinem je u onome što je htjela reći i kažem "ja neću drip i nemojte mi ga priključivati". Hm..."pa znate pa lakše i brže ćete roditi, pa što vam smeta drip, pa gužve su velike ne možemo mi tako....bla, bla, bla....
Jako mi je žao ali meni se ne žuri, a ako se vama žuri ja tome nisam kriva.
Bode me u ruku i ostavlja braunilu tvrdeći da će mi trebati za poslije, a inzistira da mi priključi drip bez da teće, tako ako bude potrebno u porodu da ide brže. I što sad???
Opet, nije mi svejedno, prvi mi je porod, nemam iskustva, a postavljam uvjete, nisam sigurna toliko u sebe, sjetim se mikke, mislim da se ona možda i ne bi protivila, možda bi me savjetovala da stoji priključen drip bez da teče, pa pristajem na to i zbilja ne teče samo je priključen.
Dolazi doktor i pregledava me, otvorena 6,5 cm. Super!!! Ne boli puno, a otvaram se. Mislim se, sad kad počme boliti nije ostalo još mnogo. Ležim tu neko kratko vrijeme i već počima nešto što sam ja nazvala trudovi, dišem kako mi paže i svaki put kad nadolazi trud moja virtualna doula meni kaže "opusti se, ne grči se, opusti se i pusti tijelu da napravi svoje". Dolazi dokor i kaže da će probiti vodenjak da trudovi krenu jače. Ne razumijem se baš u to prokidanje vodenjaka, nisam ni stigla o tome toliko razmišljati i pristanem. Ni danas ne znam da li sam napravila krivu stvar. Nakon toga kreću trudovi sve jači i jači i sebi ponavljam "voli ih, još malo i vidjet ćeš svoju Lauru".
Pušem, prodisavam trudove, kao pas koji bi pario toplu kuju
Sjetim se opet mikke koja me savjetovala da u rodilište krenem kad budu trudovi toliko jaki da mi u trudu dođe da mužu svašta kažem, ali ja sm još uvijek volim
Uh...žene oko mene viču svašta, gle ona viče da više ne može, a tko će umijesto nje??? Pušem, opuštam se...
Doktor i babica stalno oko mene, dolaze i drugi doktori, pregledavaju, gledaju i komentiraju "ovo je brzo gotovo". Brzo je gotovo :shock: ja ću brzo vidjeti svoje dijete, jaoooo opet me ništa ne boli
Opuštena sam, ali mi doktor tvrdi da trudovi nisu dovoljno jaki za porod, a da je beba dole i da se muči, govori mi da mora priključiti drip jer ću u 5 minuta roditi. Dole mi je pritisak nevjerojatan, ali jednostavno ne ide do kraja. Ne smijem još tiskati, a morammmmm.
Ne znam što ću, do sada se nisam oznojila ni kapljicu ali sad se već znojim od brige. Što ako beba zaista pati??? Ne znam što da radim i pristajem na drip.
Babica mi govori da ću sigurno puknuti i da će napraviti maleni rez. Nikad me epiziotomija nije zabrinjavala pa sam rekla da "reže"
U dva truda moje dijete je došlo na svijet. Zaplače nježnim ženskim plačem, tako nježno da su mi potekle suze na oči. Pa ja sam gledala svoje dijete, ja sam gledala onaj život koji je živio u meni punih devet mjeseci, ja sam gledala to dijete koje sam nosila sa sobom punih devet mjeseci, gledala sam savršenu curicu, rođenu s 3000 g i dugu 48 cm. I zaista...nisam bezveze govorila da ću roditi princezu, ona je zaista u tom trenutku bila princeza.
Onaj trenutak kada su mi je stavili u naručje prestala je plakati. Predivan osjećaj, ona je moje dijete, osjećala sam se tako predivno, osjećala sam se kao majka i niti u jednom trenutku me osjećaji nisu zbunjivali. To je moje dijete, ja sam majka, sretna majka jedne malene curice.
Doktor me pomazio po čelu i čestitao, pa sa smješkom rekao "vi ste zbilja rodili bez dripa"
Nasmijala sam se, bilo mi je smiješno na način na koji je to rekao, kao "nemoj biti razočarana za 2 minute dripa kad si imala ovako lijep porod".
I zaista je bio predivan i ostao mi u takvom sjećanju. Još da je moći svaki detalj tog poroda i svaki osjećaj u meni staviti na bijeli papir...
I sad upravo ta princeza zove svoju mamu, očito je gladna
 |
|||
Odgovori s citatom
jerry prvotno napisa
