Ide priča..
Najgornja polica frižidera mi je zatrpana lijekovima za stimulaciju već preko godinu dana. Prošle jeseni, nakon neuspjele trudnoće došao je i na mene red da dobijem besplatne lijekove (tad su ih još dijelili u bolnici, a taj besplatni postupak sam čekala godinu i pol).
Obavila sam imunološke pretrage, razgovarala s drD...
Vrijeme je prolazilo, a ja nisam bila spremna na novi pokušaj.
Promijenila sam posao (uz koji je išlo i obećanje da na IVF neću ići barem 6 mjeseci), i zagubila se u svakodnevnici. Jedino me pomalo kljucao datum na kutijama lijekova - nekima rok ističe u 12. mjesecu.
Početkom rujna s drB dogovaram terapiju i polustimulaciju u prosincu. Ako ne uspije, probati ćemo sa stimulacijom u veljači. Lijekovi će do onda biti sasvim ok.
Uslijedili su dani službenih putova, poslovnih obveza 0-24, Keti je krenula u vrtić – nismo bili zadovoljni, pa smo je selili u drugi... Trebali smo napuniti baterije, pa smo skoknuli na vikend u Opatiju – „kupili“ smo ga još davno na aukciji, ali nikako nismo našli trenutak da ga iskoristimo. Uz polupansion je išla i masaža za dvoje. E, TO je ključni trenutak u kojem ova priča zapravo počinje.
Nakon dva sunčana dana, ponovo Zagreb, obveze.. U Ljubljani sam čitav tjedan kupovala uloške (jer svaki čas trebam dobiti M), ali bi se redovno u hotel vraćala bez njih (zaboravila ih kupiti). Svako popodne shoping, večera, piva...
Tjednima sam kolegicu s posla u šali okrivljavala što je s želučanom virozom došla na posao, pa me eto zarazila. Nije mi se više jelo slatko, ali zato kiselo... Pa sam navalila na kuhano vino. Svaku večer, šalica-dvije. Što kiselije, to bolje! Prestala sam ga kuhati jer sam si već ličila na usamljenog alkoholičara..
I onda ponovo Ljubljana. Kava koju su mi ponudili ličila je na otrov.
Na putu prema Zagrebu, uz par napadaja mučnine, složile su mi se kockice..
Da nisam neplodna.. pomislila bi da sam trudna!
Kupila sam test, s namjerom da ga napravim sljedeće jutro. Ali tu noć sam sanjala kako se na testu prikazuje +. Onda skužim da je dio znaka samo smet, otpuhnem, i ostane minus.
Ne bi vjerojatno još danima napravila test, da nisam postala svjesna kako mi je ukoliko sam trudna potrebna dodatna terapija.
Navečer je test odmah pokazao veliki plus.
Na UZV sljedeće jutro, beba od 6 tj i titraji. Tjedan kasnije, kuckanje srca. Doktora sam barem 10 puta pitala jel siguran da je beba još uvijek živa. Svi simptomi su mi nestali 3-4 dana ranije. A u mojoj glavi se vrtjele zadnje dvije neuspjele trudnoće.
Ali dan po dan.. i eto me u 11tom tjednu. Beba danas velika 4.2 cm. Veselo maše rukicama i nogicama.
Ovo čudo je došlo nakon 10 godina. I ostati će s nama još dugo, dugo...
Bez vas, cure.. bile bi to puste godine. Ne znam bi li toliko dugo pokušavali, ni da li bi našli put do Zvjerkice (Keti - od milja) da nije bilo ovog Foruma. Nju već brine kad će beba narasti i kako će izaći iz mene.
Moja djeca su SVE. I svaki korak koji je vodio k njima, koliko god bio bolan i dug, sada obožavam. Jer donio mi je smisao za kojim sam tako dugo tragala.
P.S. Beba stiže na MM-ov rođendan.
 |
|||
Odgovori s citatom
thalia prvotno napisa
