Ja bih rekla da mi je ova trudnoća toliko svakidašnja i obična i savršena da je to milina.
No to ne znači da nije duhovna. Protkana je čudesnosću u svakom najobičnijem momentu.
Porod ne shvaćam kao nešto revolucionarno, ali on upravo to i jest.
Smatram da nekontroliranim, hormonalno vođenim, svečanim događajem u životu majke i novog čovjeka.
Veselim se semu što je priroda predodredila da mi se kao rodilji dogodi, prigrljujem svaku bol i nepoznatost tog fiziološkog čna.
Ne mislim da radim kerefeke od poroda i trudnoće ali samo zato što imam enormno poštovanje prema prirodi, tijelu, povjerenje u čovjeka kao biće ne u sebe kao pčelicu.
Upravo se u tom poštovanju ovih posebnih stanja za mene krije jednostavnost odnosa i ponašanja spram trudnoće i poroda.
Ja ne izgledam trrudno, ne ponašam se trudno, ne osjećam se drugačije - ali znam da sam drugo i da ću zauvijek biti mama.
Ovo mi dijete daje toliko povjerenja i sigurnosti u svoje tijelo da ću zauvijek biti zahvalna što me već od trudnoće učio/la životu i snazi.
Divno je biti jednostavan, a svečan. Prirodan i svakidašnji ali ipak dubok i transcedentan.

Čekam sa ljubavlju taj dan, ali do tada moja beba treba svoju mamu da ju još malo hrani i štiti.