 |
|||
druga beba-druga ljubav?
složit ćete se sve da kad ste prvi put ugledali to malo stvorenje znali ste da nikoga na svijetu ne možete voljeti više od njega!
mene već neko vrijeme muči kakvi osjećaji prevladaju kad dobijemo drugu bebu, isti ili drugačiji. stalno se bojim da nikoga neću moći voljeti kao Dominika i da će to Emili osjetiti. ipak je on bio sam i imao je svu moju ljubav i pažnju, a Emili će ju dijeliti s njim.
kakva su vaša iskustva?
U trudnoći identična tvojim. Isto sam tako razmišljala.
Možda to sad ne možeš pojmiti, no ovo drugo dijete je tvoje dijete.
Ne možeš ga ne obožavati. Sad, kao mama dvoje djece, mogu ti samo reći da ne brineš...
I još nešto: ja ni prvi ni drugi put nisam doživjela tu ljubav na prvi pogled. Možda grozno zvuči, no tako mi je bilo.
Nisam doživjela taj osjećaj da te odjednom osupne ljubav prema djetetu.
Moram potpisati Anci. Jesam jedva sam je čekala, ali svaki dan sam se zaljubljivala u nju sve više. Kada sam došla doma bilo je vrijeme prilagodbe i suza i sumnje da li ja to mogu i hoću li biti dobra mama. Ali evo sada 8 mj. nakon poroda obožavamo se.
A što se teme topica tiče, to pitanje muči mene. Ali više opet ovo isto, kako ću ja to i hoću li ja to moći opet i to davati se duplo. Ja sam bila jako umorna prva 2 mj. I teško nam je išlo. Hvala MM-u i nonama što su bili uz mene.
Ljubav se ne dijeli, množi se.
Osjećaj je savršen, ja uživam u svakom pogledu, dodiru, svakoj novoj "vještini" koju savlada...
Lola je princeza, obožavana od prvog dana, a rođenjem brata dobila je prekrasan dar, kada ih vidim zajedno topim se...
Sve će doći na svoje, nakon par dana ćeš se pitati kako si uopće mogla imati jedno dijete kad su dvoje tako savršeni
joj kako je to mene mučilo prije nego sam rodila Ninu, stalno sam mislila... kako ću ju voljeti kao i Luku? hoću li Luku zanemarivati zbog nje? ili obrnuto?
no, što kaže Frida, ljubav se množi... volim ih isto i svakim danom sve više i više
ima dana kad ne bih najradije niti jedno od njih uopće ispustila iz zagrljaja
joj, mene muče isti problemi ko božanu
kad se rodio Tin, ljubav koju sam osjetila taj tren kad sam ga ugldala davala mi je snage za izdržati sv što je bilo pred nama. i rasla je zajedno s njim urezavši u moje srce neke uspomene zlatnog sjaja.
kad sa ostala drugi put trudan, čitv dan sam preplakala od straha i sumnje kako ću ja to, hoću li ga znati voljeti sad kad su stvari toliko promjenile.
i onda se rodio Joško. zaljubila sam se u to malo biće jednako jako kao i u tina prvi put, ali i ponovo u svoje veliko diojete koje sam sad gledala kroz jednu drukčiju prizmu.
danas, dvije odine kasnije, prepoznajem u mlenom neke crte ovog velikog koje u meni ponovo bude one uspomene, a kad ih gledam skupa kako se igraju, kako se paze i vole, moje je srce prepuno
Mene zanim kako su razmišljale cure koje su bile ili su sad treći put trudne...
Jel opet isto, ili sad znaju da nema straha...
Moja mama kaže da joj je najsretniji dan u životu bio kad je rodila mene (a drugo dijete sam) - sestra je bila sama pet godina i onda sam došla ja, isto se bojala čega se bojite i vi, ali kad je mene ugledala, shvatila je da je njezino srce još veće, i da se ljubav samo umnožila. Treći put se uopće nije brinula, znala je da će joj srce opet narasti.Zato, ne brinite, vjerujem da ćete biti još ispunjenije svakim novim djetetom.....
potpisujem babyboys
Ja se uopce toga ne bojim. Pa to ce biti nase drugo dijete i ne vidim razloga da ga ne obozavam bas kao i prvo. Tako i za trece, cetvrto... Dijeljenje vremena i posvecenost su druga stvar, ali o tom potom.
mene je mučilo isto,a uz to mi je prva bila prekrasna i svi su joj govorili kako je divna;osim što sam mislila hoću li drugu voljeti kao i prvu,stalno sam se molila da ne bude ništa manje lijepa od prve i da se ne osjeća zakinuta;čim sam je rodila,sve su dvojbe prestale,bila je potpuno različita,ali ljubav je bila iste veličine,i danas kad ih gledam potpuno su različite izgledom,karakterom,ponašanjem,ispoljavanjem osjećaja;volim ih jednako i sve više i više (a mislila sam da je nemoguće imati toliko ljubavi u sebi)
nema strahaAnci prvotno napisa
zapravo ja ga niti u prvoj situaciji nisam imala. nekako mi je to bilo jasno. pa daj zamislite one roditelje koji imaju, da lupim, 10 djece. ispalo bi da više niti jedno ne vole, ili da niti jednom nisu privrženi ili da je njih 9 stalno jadno. a nije
cure, stvarno se nemate čega bojat. najjednostavnije je objasnila Frida.
ljubav se množi
nema djeljenja. i ne morate to probat zamisliti. nejde to tako. to se doživi
Volim ih oboje, rekla bih u istoj "količini" (ako je to ikako moguće izmjeriti), ali na različite načine, jer su različite osobe. I tako osjećam od prvog dana: svatko ima svoje posebno i drugačije mjesto u mom
Inače, mene trenutno muči baš obrnuta situacija: malac je u ovoj dobi tako smiješan, sladak i zabavan da se nekad pitam pokazujem li jednako puno ljubavi i razumijevanja prema svojoj hiper-emotivnoj, pričljivoj i zvrckastoj skoro-četverogodišnjakinji :/
Nema straha. Kad si treći put trudna ( i četvrti, peti pretpostavljam) onda ti je jasno da nema šanse da ne voliš sljedeće dijete i ja mogu za sebe reći da sam tek treći put zapravo i bila skroz opuštena. U drugoj su me mučila takva pitanja-oću volit bebu kao prvo dijete, kako ću se snaći, oću li se uopće snaći ili će to biti cirkus, kako ću ja sa curicom
Trina
Nisam trudna
Tu drugu trudnoću sam isto kao ti bila opterećena, i L je bila mala još, pa kako će biti, hoću li ikoga moći voljeti kao nju ... i sto pitanja.
Zato sam i mislila da treći put, kad si već prošla ovu drugu trudnoću kad si opterećena tim pitanjima, pa rođenje drugog djeteta... toga valjda nema... jer skužiš da si bezrazložno brinula
potpisujem
Tako jeLjubav se ne dijeli, množi se
hvala vam, drago mi je da ima još onih koje su se tako osjećale pa se razuvjerile. jedva čekam onda da se umnožimo
Hvala na ovom postu jer se ja isto osjećam.
Cijela druga trudnoća mi je nekako usput, D. mi je centar svega.
Ima 4 godine.
Sestra ima bebu od 3 mjeseca. D. ga obožava i hoće ga maziti i dirati, a ja kao kobac kraj njega: nemoj skakati kraj F. on je jako mali, polako ga mazi on je jako mali, ne u teniskama u sobu bebe F...a pokušavam sve to polako i nježno da ne pošalje bebu F. k vragu
Sad ga pitamo bi li on doma jednu takvu bebu, on kao iz topa odgovara - ne.
Znam da će se sve s vremenom promjeniti, ali mi je lakše podijeliti s vama trenutne zebnje
Mislim da ja nemam tih problema jer imam drugačiji pristup. Meni nije Neva centar svijeta.Centar svijeta smo mi mi kao "pleme"! MM, Neva, ja (naš pas i papigice) i zato jedva čekam da se to naše stado proširi, jer će se sa svakom novom "ofčicom" ta ljubav između nas samo duplicirati...triplicirati...kvatri...
Potpisujem.Nema straha. Kad si treći put trudna ( i četvrti, peti pretpostavljam) onda ti je jasno da nema šanse da ne voliš sljedeće dijete i ja mogu za sebe reći da sam tek treći put zapravo i bila skroz opuštena.
Ja sam od kad sam rodila drugo dijete ko na teškim drogama od sreće i veselja. To se ne da opisat. Spremna za dalje i za još.
I kad gledam starijeg sina samo se pitam zašto ih nisam imala prije, pa da ih već sada imam još više.
Ljubavi ko u priči!!!
I meni je znalo koji put u trudnoći pasti na pamet hoću li i ovog mišića voljeti kao Svena iako je bio dugo čekan i zavoljela sam ga i prije nego smo ga napravili. I svaki put bi tada kao mantru ponavljala ono što su cure pisale po forumu, da se ljubav ne dijeli nego množi, a srce još više raste.
I stvarno, čim sam rodila srce mi je naraslo za barem dva broja.
A da je ljubav drugačija, kao krojena za svakog po njegovim mjerama, je. Neda se to riječima opisati, to se jednostavno doživi i osjeća.
A i ovo potpisujem. Ovo me opako muči. Ako se posvetim jednom, peče me savjest za drugog, i obrnuto. Stalno imam osjećaj da mi je dan prekratak da obojici pružim onoliko koliko bih željela.
Ovako je kod mene!Volim ih oboje, rekla bih u istoj "količini" (ako je to ikako moguće izmjeriti), ali na različite načine, jer su različite osobe. I tako osjećam od prvog dana: svatko ima svoje posebno i drugačije mjesto u mom
Inače, mene trenutno muči baš obrnuta situacija: malac je u ovoj dobi tako smiješan, sladak i zabavan da se nekad pitam pokazujem li jednako puno ljubavi i razumijevanja prema svojoj hiper-emotivnoj, pričljivoj i zvrckastoj skoro-četverogodišnjakinji.
e, to je i kod mene najveći upitnik...
Iste stvari sam se bojala i ja.
A sad ne mogu vjerovati da ih imam dvojicu i da ih mogu voljeti toliko puno, toliko jednako i toliko različito. A kako sam tek narasla iznutra, u sebi, od kad imam još jedno dijete, to mi je još jedno čudo. Totalno cool.
Klinci su zbilja ogroman dar. Ljubavi ne možeš imati premalo. A to što drugo dijete nema tebe kao što te imalo prvo, onako na samo, to ja tako ne vidim, jer gledam Iana kako uživa u Patriku i ta sreća koja se ogleda u njegovim očima kad ga gleda, dira i smije se s njim, jednostavno je neopisiva. Drugi su bogatiji za brata ili sestru. A prvi su bogatiji za to single iskustvo. No mislim da nitko nije zakinut.
Upravo tako. Taj sjaj u Leonovim očima kada ugleda Svena koji mu se skriva po sobi je fenomenalan. Mislim da se nikome ne veseli toliko koliko njemu. Čim ga vidi osmjeh mu je od uha do uhagledam Iana kako uživa u Patriku i ta sreća koja se ogleda u njegovim očima kad ga gleda, dira i smije se s njim, jednostavno je neopisiva. Drugi su bogatiji za brata ili sestru. A prvi su bogatiji za to single iskustvo
X od prvog do zadnjeg slovaLjubav se ne dijeli, množi se
Osjećaj je savršen, ja uživam u svakom pogledu, dodiru, svakoj novoj "vještini" koju savlada...
Lola je princeza, obožavana od prvog dana, a rođenjem brata dobila je prekrasan dar, kada ih vidim zajedno topim se...
Sve će doći na svoje, nakon par dana ćeš se pitati kako si uopće mogla imati jedno dijete kad su dvoje tako savršeni
Nisam se bojala da neću moći voljeti drugo dijete kao prvo, ali si to nekako nisam mogla niti predočiti.
Ljubav se ne dijeli, ona raste - to je tako točno, predivan osjećaj. Obožavam ih obojicu. Još više uživam u majčinstvu sad kad ih imam dvoje, nekako sam opuštenija i uživam biti s njima.
super si to sročila
i roko obožava hedu ali jednostavno, nebrem a da mi ne padne na pamet ono kaj sam prije gore poboldala (što je argenta napisala)... kaj da ti velim, ovak kak si ti to sad jednostavno napisala, nikad nisam razmišljala, a trebala sam... valjda me još peru nekakvi hormoni
uglavnom, htjela sam ti napisati da si mi dala novi kut gledanja situacije i hvala ti na tome
Bipsić
a u vezi onog boldanog - tu tekužim. Mislim da je super što se pitaš takve stvari, jer sigurno onda o tome i razmišljaš - ja sam pazila na nekoliko bitnih sitnica koje starijeg mogu ubit u pojam.
Npr. kod mene je zabranjeno sve tipa - nemoj on je mala beba, pazi, ne viči, ne tako ne ovako.. jer i Patrik je mala beba (bar meni) i on treba pažnju, a bome nije toliko nečist da ne bi smio dirati brata i ni mali nije baš lomljiv. I iz toga ne paženja i ne opominjanja se izrodila ta silna nježnost i puno fizičkog kontakta (što se super vidi na onom mom filmiću "love story").
Ja sam se brzo istrenirala, MM je isto brzo prihvatio, bake i djeda smo malo više upozoravali ali koristilo je.
Zatim, pazim da svatko dobije kvalitetno vrijeme, pazim da imamo Patrik i ja svoje trenutke, idemo solo nekud (bar u dućkas) i da se osjeća ta neka povezanost. Isto tak s malim. A ako ne mogu - tada ih strpam na hrpu
Prekrasno je.
Primjer: Patrik vadi slatkiše, igračkice i mandarine iz one ukrasne čarape za S. Nikolu - i nabraja, pa eli Ovo je za mene, ovo za bucu bacu.. A svaki je dobio svoju.
Primjer 2: Vozim ga u vrtiić. Pričamo o svemu i svačemu. Pa veli, Mama, dođi poslije po mene. I ti, i tata i buco baco. Nemoj doći bez njega.
..pa je svima u vrtiću pokazivao svog bucu bacu.
Tiwi
pa kako si malenom predočila da se mora postupati s bebom, ne bih je ni ja baš htjela
pročitaj post od tiwi, super se postavila u sličnoj situaciji
mislim da je ovo najbitniji element.pazim da imamo Patrik i ja svoje trenutke, idemo solo nekud (bar u dućkas)
nebi ni ja bebu koja je ko porculanska lutkica koju se niš ne smije. I meni je jasno da je D neće :/Hvala na ovom postu jer se ja isto osjećam.
Cijela druga trudnoća mi je nekako usput, D. mi je centar svega.
Ima 4 godine.
Sestra ima bebu od 3 mjeseca. D. ga obožava i hoće ga maziti i dirati, a ja kao kobac kraj njega: nemoj skakati kraj F. on je jako mali, polako ga mazi on je jako mali, ne u teniskama u sobu bebe F...a pokušavam sve to polako i nježno da ne pošalje bebu F. k vragu
Sad ga pitamo bi li on doma jednu takvu bebu, on kao iz topa odgovara - ne.
Znam da će se sve s vremenom promjeniti, ali mi je lakše podijeliti s vama trenutne zebnje
Ovako smo i mi.
Dolazila mi je čuvalica starije kćeri i šetala bebu dok smo nas dvije brijale okolo.
Ona je to obožavala. I ja isto.
Meni je najveći problem taj što me nema tko zamijeniti s malim. MM radi od jutra do sutra, baki i dedi malac neće, a za čuvalicu nemam para
Mislim da će biti bolje kad mali poraste... a tek kad uđe u terrible twos --- onda će mi se ona odjednom činiti k'o malo zlato, što i je.
Tiwi, rastapam se
Meni se isto nekad dignu sve dlake na glavi kad Jura taman zaspi, a Leona ga zgrabi za glavicu i krene obasipati pusama za koje samo ona misli da su nježne
Ali sam isto od početka stavila zabranu na paničarenja zbog toga i zapravo je zadivljujuće kako bebe stoički i hrabro podnose izljeve nježnosti od starije braće
Stavimo li na stranu smiješnu trapavost tog čina, meni je srce veliko ko kuća kad ih gledam zajedno. Leona doslovce kipi od ljubavi, a mali, koliko god da je mali i sa svojih mjesec dana još ne zna proizvesti pravi socijalni smješak, ali doslovce se smije očima kad nju ugleda
Zato nemaj straha, imati dvoje je upravo predivno
Ooooo, da! Mom su Namiku svako malo oči pune Eminine kose dok se ona mazi po njegovom licu. Nikad joj ne govorim da ga ne miluje po glavi, samo sam joj objasnila da je ona mekana i da bude nježna. Danas je prehlađena pa smo se dogovorili da ga ne ljubi dok ne ozdravi, ali u opće ne paničim oko tog fizičkog kontakta. Kao što je Tiwi rekla, nije E. nečista (a sigurno je čišća nego ja matora, a ja ga stalno ljubakam
Način na koji Namik gleda u Eminu, način na koji se okreće za njom kad mu se izgubi iz vidokruga, način na koji ona podmeće svoju glavu da bi je on gurao svojim nogicama dok ga presvlačim je razlog zašto sam ih željela, zašto bih rodila još, zašto se trudim da ih približim jedno drugom na sve načine.
tiwi
da, i ja se trudim kad heda spava provoditi što više vremena sa sinekom... obzirom da sam imala carski i da još iz kuće nismo izašli, mi uglavnom u tim trenucima igramo društvene igre, kartamo se itd... jučer navečer sam se čak zamijenila s mm pa sam ja uspavala roka a on je čuvao hedu za to vrijeme... samo, isto ko i argenta, i ja na prste mogu nabrojiti trenutke kad smo roko i ja baš sami, jer mm uglavnom cijeli dan radi pa sam ja sama s njima...
sestricu ljubaka non-stop i to mu ne branim (osim sad kad je prehlađen - sad ju smije ljubiti samo u kosicu, ne po licu)... čak sam mu već par puta dala da ju čuva i da vidite koji je to smajl na njegovom licu
istina, jako puno razmišljam o tome da ne bih ni jednog od njih dvoje htjela zakinuti za imalo pažnje... nadam se da ću prestati o tome toliko razmišljati, jer, budimo realni
njegov buco baco
mene su ti osjećaji iz prvog posta baš jako mučili, zato valjda smo i čekali šest godina za drugo dijete. bilo mi je totalno nezamislivo da ću ikoga moći toliko voliti kao juraja.
a kad sam rodila maru, bilo mi je nezamislivo da sam tako uopće mogla razmišljati.
Potpis na ovo....Upravo tako. Taj sjaj u Leonovim očima kada ugleda Svena koji mu se skriva po sobi je fenomenalan. Mislim da se nikome ne veseli toliko koliko njemu. Čim ga vidi osmjeh mu je od uha do uhagledam Iana kako uživa u Patriku i ta sreća koja se ogleda u njegovim očima kad ga gleda, dira i smije se s njim, jednostavno je neopisiva. Drugi su bogatiji za brata ili sestru. A prvi su bogatiji za to single iskustvo
A idilu cu kvariti na nekom drugom topicu
Mene isto uvijek muće ta pitanja.
Kak ću ovo i ono ak imam još jedno djete.
Em to što više neču imati toliko vremena za D.
I još me muči kako će on to prihvatiti.
Ali treba isprobati pa vidjeti zar ne?
Sad sam se sjetila još nečeg zgodnog, što je moj dragi primjetio. Neki dan mi zadovoljno kaže: "Znaš, nekako si mi ovaj put drugačija (misli nakon 2. poroda) - sva si nekako manje napeta, opuštena, veselija, sve nam nekako drugačije i lakše ide."
Možda i to nekom pomogne da se manje brine
I kod nas je definitivno ovako!
Namik više plače, manje spava i stalno bi visio na sisi, al ja sam totalno 8) I stalno mislim da je Emina bila ovakva, a ja onakva (kakva sam bila kad sam je rodila) vjerovatno bih prosvirala.
A meni se stalno čini da mi je drugo dijete manje zahtjevno
Tek kad me podsjete da je Zvjezdica uvijek htjela svima, a malac nikome, da se "nenormalno" puno bude po noći oboje, da Vilenjak uništi sve što stigne a ona je bila mirno zlato... Onda skužim da sam samo ja više 8) i ništa me ne tangira... I baš nam je super što nas više ima
ovo su očito strahovi koji peru žene(hoću reći i moja je nakon prvog diteta slično strahovala)
pa naravno da svako dite voliš isto,bez obzira kojim se redoslijedom rodilo
a šta se pažnje tiče,uopće ne mora biti prednost šta je starije imalo nepodijeljenju pažnju...sad je dobilo novu dimenziju odnosa u vidu brata ili sestre
kao što je netko već napisao, sve ih voliš, samo na različiti način jer su same po sebi različite osobe.
tako je i kod mene.
lea je imala punih 8 god kada je dobila brata, i do tada bila jedina unuka, jedino moje dijete u centru pažnje.
kada sem je rodila nisam se zaljubila na prvi pogled, nikako, niti sam bila u nebesima od sreće, ali nakon 10-tak dana je polako sve počelo dolaziti na svoje.
kada sam rodila roka - e to je druga priča, prvo što sam mu rekla bilo je - sine moj - i zaljubila se, nisam mogla prestati gledati ga.
ali isto mislim da sam sada sa 28 bila puno psihički spremnija i na kraju krajeva ipak je to 2 put i znaš neke stvari i jednostavnije je i lakše.
i još jedno pitanje mamama koje imaju curu i dečka
majke razlikuje li se kod vas ta ljubav, ali u onom smislu - mamin sin i tatina cura
grozila sam se toga uvijek, ali moram priznati da osječam tu razliku, osiječam da je on moj sin, glupo će zvučati.
ali volim ih oboje i svakoga na svoj način, a moja je lea je jedno predivno dijete koje je prihvatilo svoga brata kao največeg prijatelja na svijetu i kada ih gledam zajedno srce mi je kao kuća.
Evo i mene s grčem u želucu jer me muče slična pitanja...
Dosta sam se ohrabrila čitajući Vaše predivne postove i time što vidim da nisam sama i jedina...
Ja se nekako osijećam kao da činim nepravdu svojoj curici ostanem li sad trudna.
Teško mi je to riječima opisati, ali kao ono sad ti više nećeš biti jedina, jer ću si pribavit još jednu - jednog...
Ona će sad 1,5 godina i u biti sam s njenom 1 tek osjetila da si mogu zamisliti da imam još jednu bebu pokraj nje.
A sad kad mi kasni i kad bi se to moglo desiti uhvatila me panika, da je prerano i da želim još barem 1,5 god. uživati samo u njoj i da osjeća da je centar našeg svemira.
Da Vas pitam, dali Vam je uvijek prerano za drugo dijete i dali ikada prođe toliko vremena da možete reći, e sad sam dovoljno uživala samo u svom prvom djetetu sad mogu na drugo?
I bojim se da se ona nebi osjećala onako, žalosno, kad bi joj se rodio brat/sestra, kao sad više nisam jedina svojim roditeljimaaa...
Mislim ja sam bila u laganini depri i kad sam prvi put ostala trudna osjećajući se nedoraslom situaciji i promjenama koje slijede...al me prošlo s prvim tromjesečjem
A kako je to kad si solo, muž radi 9-17h, nemaš bake, tete čuvalice, i imaš 2 djece jedno oko 2 god, drugo novorođenče i psa?
Ima li tko iskustvo?
Pusapusa
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom