Mislim da više ne dojim. Mislila sam uvijek da ću pisati priču kad prestanem, ali nekako nema materijala, cijelo iskustvo se prirodno utkalo u cijeli naš život kroz ove godine i malo je što ostalo za poetizirati (iako je i u svakodnevici lako nać poeziju kad znaš kamo gledati).
Htjela sam samo zabilježiti ono što mi se čini da je kraj (nije tražila oko dva tjedna, i samo nekad kao glumi da doji preko majice, a i izjavila je nešto u tom smislu). I onako, u srcu mi se čini da je to to. Nakon svega što znam o dojenju ostala sam ipak zadivljena da je prestala sama od sebe, bez imalo mog poticanja (zadnje vrijeme mi nije niti malo smetalo) i da to može tako prirodno završiti, bez imalo traga krivnje i lošeg osjećaja s bilo koje strane, a ipak ispunjujuće do vrha. I nekako potpuno - točno ta riječ koja mi je s janom falila, ovo dojenje je bilo potpuno.
Ne znam hoću li ikada više dojiti pa je time ova potpunost i važnija.
eto