Dakle...
Iva zadnjih par večeri ima neku čudnu "šizu" prije spavanja.
Kao i uvijek legnemo u krevet, cica, malo skakuče po meni pa ju ja primirim, pa kad vidim da više ne vuče nego se samo igra, polegnem ju do sebe, zagrlim, pomazim i ona kao zaspe. Pustim ju i ležim do nje i onda kada mislim da spava išuljam se iz kreveta i pokušam izaći iz sobe.
I tek što dotaknem vrata, ona ksuži da me nema i krene urlati kao da je nteko reže. Ako slučajno izađem iz sobe to je smak svijeta, ona odmah siđe s kreveta i krene za mnom.
I onda ja dođem, vratim ju u krevet, pomazim joj, svašta joj nešto napričam i opet legnem pored nje. A ona, iako vidno umorna i jedv adrži oči, svako malo ih otvori i provjerava gdje sam. Ne daj bože malo škripne krevet, brzo gleda di sam, hvata me ručicama i stišće se uz men. I tako dok čvrsssssssssssssssssto ne zaspe, a to traje.
I zapravo me već malo izluđuje, što zbog toga što to nikada nije radila i nije mi jasno kaj joj je sad odjednom došlo, a što zato jer apsolutno ništa ne stignem obaviti, a sve ostavljam za večer kad ona zaspe.
Kaj joj je došlo??
I neki dan kada sam išla kod frizera, to je bio takav tužan pogled na odlasku, takva navala tuge i jada u njenim okama. Kao da se boji da se neću vratiti.
Ali zašto to sada odjednom?


Odgovori s citatom
.
