Alkoholizam i obitelj

[fegusti]

Potaknuta jednom drugom temom a i vlastitim iskustvom otvaram ovaj topic prvenstveno iz razloga što alkoholizam spada u tabu teme
jer je sramotan i ponižavajući za one koji se s njim suočavaju, a to nisu iskljičivo alkoholičari već njihove obitelji koje se nagrižene posljedicama počinju raspadati.
Alkoholičarem se najčešće smatra osoba koja baulja, zapliće jezikom i nerjetko završava u jarku gubeći bitku s ravnotežom i gravitacijom.
Naravno, ima i takvih. Ima i onih koji fizički maltretiraju članove svoje obitelji i ugrožavaju im živote.
Ali... ima i onih koje je teško detektirati. Okolina ih ne prepoznaje kao alkoholičare ali zato temeljito potkopavaju vlastite obitelji skriveni među 4 zida svog doma.
Ja sam našeg problema odavno svjesna ali sam se iz dana u dan, iz godine u godinu nadala svitanju jednog posve drugačijeg dana.
Bila sam svjesna da je količina alkohola koju mm može popiti daleko iznad granice prihvatljivog i to me dovodilo do očaja jer nisam taj problem njemu uspjela predočiti u razmjeru koji zaslužuje.
Jednostavno je bio gluh za moje zahtjeve, upozorenja, prijetnje, ultimatume... Znao je da ću na kraju popusti, prešutjeti, zataškati.
Nesklona konfrontiranju i inertna postala sam suučesnicom u raspadu naše zajednice.
Ono što me natjeralo na buđenje je probijanje krajnjih granica moje tolerancije u trenutku kada je spas počeo tražiti u drugoj vezi.
To je, uz fizičko maltretiranje, jedino ponašanje kojem teško mogu naći opravdanje. (stvarno su mi granice tolerancije bile teško dostižne :/ )
Bio je to trenutak kada sam rekla DOSTA JE! Ne vidim više razlog da šutim i prikrivam i po prvi put sam se zapitala kako to djeca doživljavaju i kakav će trag to na njima ostaviti.
Sram me je zbog svoje sebičnosti!
Toliko puno mi je trebalo da problem osvijestim i s njihovog gledišta. U tome mi je pomogla jedna prijateljica za koju nisam znala da je u
djetinjstvu imala problema s majčinim alkoholizmom i koja mi je rekla kako je ona to doživjela kao dijete.
Žena je na kraju sama sebi priznala da ima veliki problem i odlučila se na liječenje ali dijete je sa strahom prolazilo svaku majčinu emocionalnu krizu bojeći se da će pokleknuti i posegnuti za bocom.
Trebale su proći godine da postane svjesna kako nije kriva za majčin alkoholizam.
Ne želim takvu sudbinu svojoj djeci!
Istina je da sam daleko ranije mogla otići i odgovorno se ponijeti prema sebi i djeci, ali nisam.
Uzalud je žaliti za propuštenim i ovo pišem kao svojevrsni podsjetnik da ne zaboravim na prioritete koji sada spavaju u susjednoj sobi.

Isto tako znam da nisam usamljen slučaj...
Možda moja priča pomogne nekome sa sličnim problemom, barem utoliko da zna kako izlaz postoji. Treba samo pronaći snagu i vjeru u sebe.
Naravno, ne treba čekati do krajnjih granica podnošljivog.

[čokolada]

Fegusti

[NatasaM...]

[/quote]

[maxovamama]

Hrabra si!

[thalia]

fegusti, ja sam kći alkoholičara. moja mama je isto predugo trpila i na kraju nam to nije ništa dobroga donijelo. moj otac je uz alkoholizam bio i nasilnik, tako da ja vučem puno, puno toga lošeg.
hoću reći da je dobro da si se osvijestila i da je dobro da znaš što se događa. ne znam kako ćeš i što dalje, ali ti želim svako dobro. ako ti mogu pomoći savjetom ili ikako, javi se slobodno.

taj us*ani alkoholizam je stravičan i tko ga nije imao prilike iskusiti iz prve ruke, sretan je.
nemoj se sramiti zbog ičega, to je prošla stvar i sad ideš dalje. kad god si priznala i napravila nešto, bolje je nego nikad, nego da si predugo trpila.

sretno

[Mukica]

Naravno, ne treba čekati do krajnjih granica podnošljivog.

da, u teoriji
ali u praksi gotovo uvijek i gotovo svi cekaju
i ne samo da cekaju nego jos i do maksimuma rastezu sve svoje granice

ja sam zivjela a alkoholicarem
i falabogu, vise ne zivim, ali ni do toga nije doslo jednostavno - morala sam znati, uvjeriti se, biti sigurna da sam ucinila doista SVE i da je to sto cu mu reci da nestane najbolje za svakog od nas troje - ne pece me savjest sto sam odlucila da ne zelim da tako zivimo
ne mogu reci da mi je zivot kakav sad zivimo bajka u nekom financijskom smislu (koji znaci sigurnost), ali neke stvari se jednostavno ne mogu platiti novcem

zivot mi je bajka u svakom drugom smislu

fegusti

[Trina]

Moj otac je bio agresivni alkoholičar (ne prema nama), prestao je piti kad sam imala 7,8 godina. Kad pogledaš, to nije neko dugo razdoblje pakla ali nikad prema ocu nisam osjećala ništa posebno. Uvijek mi je bio samo lik. Dobro je to što si napravila i poštedila si djecu puno lošeg u budućnosti.

[fegusti]

nisam hrabra, sebična sam.
ali i to je dobar razlog za osvješćivanje.
direktan povod je bio preljub nakon čega sam se pitala zbog čega da podnosim ikakvo neprihvatljivo ponašanje.
on je u stanju nakon svih mojih izljeva tolerancije potražiti utjehu u drugoj ženi!
bio je to bijes i ljubomora u prvom trenutku a onda sam počela sagledavati problem iz svih perspektiva.
dobro je rekao moj brat da su alkoholičari i narkomani crne rupe u svemiru koje u svoj bezdan povuku sve što im se nađe u dometu.
osjećala sam se upravo tako, kao da me vuče sa sobom u provaliju. a bila bi to sudbina i naše djece.
obzirom da više ne spava kući, ustanovila sam koliko sam mirnija kada nije u našoj blizini.

[Maja]

Ponekad treba prvo biti sebičan da bi mogli davati.

[dunja&vita:-)))]

u čemu je kvaka? zašto se tako teško maknuti od čovjeka koji uništava obitelj, sve više i više, iz dana u dan.

Da, ovo ni ja ne mogu razumijeti...zašto, pobogu to trpiti? Znam da su u velikom broju slučajeva financije razlog, ali i ona vječita nada da će se on promijeniti. A znamo da se najčešće ne promijene, nego samo postanu gori...
Fegusti ...hrabra si, jako i jedan pozitivan primjer svima u toj situaciji, primjer da može biti i drugačije...

[thalia]

Ponekad treba prvo biti sebičan da bi mogli davati.

točno tako. moraš znati što znači nemati da znaš što znači imati.

ja sam pitala mamu zašto je tako dugo ostajala sa starim, jer znam da ga nije voljela dugo.
ona kaže da je to spoj svega i svačega. ona doma nije baš imala ljubavi, njezin tata je samoživ i ne voli nikoga, mama joj je umrla, bila je srčani bolesnik i pazi sad, alkoholičarka.
kaže da se bojala ostati sama, nije znala kako će, a zarađivala je tri puta više od onog mog niškoristi muškog roditelja.
valjda inercija, strah od nepoznatog, tada je to bio još veći tabu nego sada i tek je s puno godina smogla hrabrosti i otići.
meni je to i tada bilo dovoljno da znam da sam uvijek bila u pravu kad sam ga tjerala na liječenje i smatrala da je nenormalan i nasilnik.
Trina, ti si imala sreće. moj je bio nasilan samo prema meni.

fegusti, stvarno mislim da si dobro postupila. znam da ti nije lako, znam da je lako nama trtljat s druge strane ekrana i da je lako tuđim q po gloginjama mlatit, ali doista iz perspektive djeteta alkoholičara, mislim da si napravila dobro.
puno sreće ti želim i da ti bude što lakše

[fegusti]

cvijeto ne znam to objasniti.
kada sad pogledam unatrag stvarno nije bilo razloga zbog kojeg ne bih otišla daleko ranije. vremenom su sve obaveze pale na moja leđa, a što je najporaznije djeca su ljubav i podršku nalazila samo u meni.
čini mi se da je sram najveći problem i kočnica.
strašno je teško priznati da živiš s alkoholičarem. naši prijatelji su znali da on "voli popiti" ali nisu znali koliko. njegovo se pijenje smatralo prihvatljivim.
on sam je odrastao uz oca alkoholičara. u društvu je uobičajeno shvaćanje vina i piva kao prehrambenog artikla. isto tako često se čuje ona "pa svi piju, ne vidim u čemu je problem".
sve su to razlozi da svoje zaključke, kao supruga alkoholičara, dovedeš u sumnju. da li možda ja pretjerujem?

naišla sam svojevremeno na jedan tekst o alkoholizmu u obitelji i zapanjio me podatak da djeca odrasla uz oca alkoholičara često za teško djetinjstvo okrivljuju majku jer je ona ta koja ih je trijezne glave mogla spasiti pakla.
oca žale jer je bio slabić i bolesnik pa je i tu majka kriva što nije utjecala na njegovu odluku o liječenju.

[thalia]

i ja sam svoju krivila. pa sam to prihvatila. pa sam malo odrasla pa sam shvatila još koješta u životu i tako. sve dođe na svoje.

[fegusti]

čini mi se da je sram najveći problem i kočnica.

govorim o svom slučaju jer svojom plaćom mogu prehraniti djecu i sebe a i imamo krov nad glavom, dakle u tom sam pogledu neovisna.

što se sebičnosti tiče ona je stvarno dobar okidač.
sad, kada razmišljam, moje je samopoštovanje bilo pod zemljom i naravno da mi je jaaaaaako dugo trebalo da se zapitam zbog čega bih nekome trebala biti otirač.

[tatek]

Moj otac je bio agresivni alkoholičar (ne prema nama), prestao je piti kad sam imala 7,8 godina. Kad pogledaš, to nije neko dugo razdoblje pakla ali nikad prema ocu nisam osjećala ništa posebno. Uvijek mi je bio samo lik. Dobro je to što si napravila i poštedila si djecu puno lošeg u budućnosti.

[tatek]

Pardon, izletjelo ...

Htio sam reći, djeca moraju prema roditeljiam osjećati povjerenje, bliskost, ljubav ... a mislim da te stvari (osobito povjerenje) nije moguće dobiti od pravog alkoholičara (kako vjerovati nekome tko je jdnom "normalan", a drugi put pripit ili pijan?)

I moj je otac imao faze alkoholizma (uz psihičku bolest i uzimanje lijekova) i takođr mi je bio vrlo dalek i puno više isijavao nesigurnost i strah od ovih gore navedenih osjećaja.

[Maslačkica]

Jao, đe me nađe sa temom....moj stari je bio alkoholičar, ali kao što članak reče koji si pročitala po meni je mama trebala biti pametnija i odlučiti i spasiti nas, a ne svađati se i svađati se i svađati se...i svašta nešto.

I tako ja jednoh dana rekoh da nikad neću se naći u njenoj situaciji i ako se nađem ja odoh... dođe jedna situacija gdje sam bila izgubljena, povrijeđena, sama, nisam znala kako dalje, ljuta, nesposobna, u nevjerici itd. I to je slop tih osjećaja i protegnula se dalekoooo...

To je prošlo, sad je ok - opametio se - ali pitanje je bilo... da se nije opametio, pa dokle bi ja to gurala? Meni se čini zauvijek...

Tako da ti čestitam na sebičnost! Vidjet ćeš da će ti budućnost svašta lijepo donijeti!

[fegusti]

a evo kako sve počinje...

pa sta svi imaju toliki problem oko opijanja??? pa nije sad da cu se svake subote napit ko stoka..al ono..da se opustim,sta ja znam.i tako zivim u jadnom gradu gdje nema niceg zivog i svi piju jer nemaju drugu opciju nema se sta radit kad se ide vani..postalo je predosadno..svi su se svega zasitili i masu je depresije oko nas..i sta sad?? ne mozes protiv tog..to je danasnjica..

to je komentar na koji sam naišla na t-portalu čitajući temu "Alkohol i tinejdžeri - tanka je linija između zabave i Hitne"
meni je to zastrašujuće jer u tom komentaru mogu vidjeti budućnost vlastitog sina (pa i kćerke) kojima pijenje može postati sasvim prihvatljivo uz tatu alkoholičara.
a najporažavajućija mi je konstatacija na kraju... ne možeš protiv toga...

btw. odvratna mi je reklama za bavariu u kojoj vušović i mlikota sjede na rubu bazena po kojem plutaju deseci praznih pivskih flaša. :shock:

[fegusti]

još nešto vezano uz razloge tajenja... nije mali broj onih koji na žene alkoholičara, što razvlače granice toterancije do u beskonačnost, gledaju s gnušanjem i prijezirom.
pa sama si je kriva što joj se to događa!
to je tako obeshrabrujuće i demotivirajuće!

[Tashunica]

nemoguće je da je to ljubav. ili?
u čemu je kvaka? zašto se tako teško maknuti od čovjeka koji uništava obitelj, sve više i više, iz dana u dan.

da, to je ono što ne mogu shvatiti, ne vjerujem da tu ima ljubavi.
imam primjer u široj obitelji, on doslovce loče, maltretira ju, ponižava pred svima, ona donosi svaku lipicu koja uđe u tu kuću tako da je potpuno neovisna, dijete im nikada nije imalo normalan život, ali ona je i dalje s njim :/
njoj je svekrva davno govorila uzmi svoje dijete i bježi što dalje od njega. i tko će ga znat zašto je još uvijek s njim.

[saška]

Ja nisam kužila da mi mama pije. Znala sam da mi je život njesra, ali nisam to mogla definirati kao alkoholizam. Problem je, vjerujem, to što kompletne osobe, koje imaju samopouzdanja i ljubavi za sebe nisu alkosi. To su ugl. oni koji nose veliki teret. A takvi ne odgajaju samopouzdanu, sretnu djecu punu roditeljske ljubavi.
Fegusti, ti si otišla od supruga jer je pio, moja mama je pila jer je njen suprug poginuo.
Ja sam se oporavila kada sam prihvatila shvaćanje da roditelje biramo i da biramo kako ćemo živjeti. U svakom je dovoljno snage da živi drugačije.
Po meni je bitno da djeca ne upijaju obrasce u obitelji jer guess what? Mamin je tata bio alkos koji je umro od alkohola. Kod nas sam problem s alkoholom nije trajao jako dugo, ali ona mentalna stanja koja su uzrokovala opijanje, to nije brzo prošlo...
Ja mislim da bih tkđ. ostala uz supruga i pokušala sve. Pogotovo jer znam da je moguć happy end.

[piplica]

Fegusti žao mi je da kroz to prolaziš .

[nenaa]

Fegusti ja sam dijete na dijete na sreću uspješno lječenog alkoh. Moj tata apstinira već 20 god. U ovih 20 godina bilo je svega i lijepoga i manje, ali mojih prvih 8 godina života ja mu pamtim viša od narednih 20.
Psihičko maltretiranje. Istina mamu nikada nije tukao, ali je mene namlatio par puta. Uvijek je smrdio i vikao. Jednom smo ja i mama spavale u podrumu zgrade, a vani je bilo -5. Puno nas je puta izbacio iz stana. Djeca pamte i zato ako si ne želi pomoći i ti tu ne možeš ništa, bježi.

[nenaa]

još nešto vezano uz razloge tajenja... nije mali broj onih koji na žene alkoholičara, što razvlače granice toterancije do u beskonačnost, gledaju s gnušanjem i prijezirom.
pa sama si je kriva što joj se to događa!
to je tako obeshrabrujuće i demotivirajuće!

Možda se ti previše sramiš pa misliš da te svi tako gledaju. Jako puno ljudi bi te razumjelo jer je alkoholizam jako raširena bolest. Na žalost. Niti sama nisi svjesna koliko ljudi oko tebe ima sličnu tajnu. I ovo što si ovdje nešto rekla je znak da želiš neku promjenu.
I to je jako dobro.
Žao mi je da prolaziš kroz to.

[bucka]

cure

[alga]

u društvu je uobičajeno shvaćanje vina i piva kao prehrambenog artikla.
.......
da li možda ja pretjerujem?

nazalost, bas tako. meni je to preprestrasno!
zato sam te htjela pitati ako mozes malo opisati koja je to granica kod tvog muza odnosno tebe? o kojoj kolicini pricamo? da li se dvije-tri pive na vecer ali svako vecer smatraju isto alkoholizam?meni je moj otac stalno prodavao foru da on ne pije, jer, istina, nije bio pijan, ni agresivan, ma sta ja znam, meni se ipak cinilo da te dvije-tri pive, pa jos tu i tamo dve casice rakije ili boca vina na dan jesu alkoholizam? ili se varam? mene bas muci i zbunjuje to uobicajeno shvacanje kao prehrambeni artikal..i kako svi oko mene me uvjeravaju da pretjerujem sto ga tako gledam..jer je to normalno..sta vi mislite?

[bebelina]

http://www.geocities.com/klapetarZri...lkoholizam.htm

Mozda tu nades odgovor.
Moje misljenje je da osoba koja pije , ali bas svakodnevno jeste alkoholicar. Poznajem covjeka , izuzetno mirna , kog nitko nikada nije vidio pijana jer taj bi pio samo u svoja 4 zida i onda bi pod izlikom da ga boli kicma isao leci. Trajalo je to tako dok mu zdravlje nije pocelo propadat , onda se otkrilo koliko ustvari pije i koliki mu je problem suzdrzavati se od pica.

[Bubica]

osim kolicine i ucestalosti pijenja, alkoholizam se procjenjuje i na osnovu posljedica koje isto ima na cjelokupno funkcioniranje čovjeka (na radno, obiteljsko, šire socijalno funkcioniranje, zdravstveno stanje itd.).

[fegusti]

drago mi je da ima i svijetlih primjera.
i ja u široj obitelji imam rođaka koji je liječeni alkoholičar. ne pije već više od 30 godina. u njihovoj se kući ne koristi ni vinski ocat.

alga, dobro kaže bubica da se alkoholizam ne mjeri samo količinom popijenog već i posljedicama koje ostavlja u svim segmentima života.
nekada je teško procijeniti koliko netko pije jer, kao mm, pije skrivećki. redovno se snabdijevao pivom i nalazio joj skrovišta, ali nije mogao prikriti da na pivo troši pola svoje plaće. :shock:
dakle, za tu količinu novca su djeca bila zakinuta.
to je financijski aspekt, a najmanje je važan.
zdravlje mu je načeto. ustanovljeno mu je oštećenje jetre ali obzirom da nije htio ići na daljnje pretrage ne zna se u kojoj mjeri.
obiteljske obaveze je sasvim zanemario. prestao je sudjelovati u odgoju, ali daje si za pravo kritizirati.
na poslu je degradiran jer ulaže minimalno truda.

on jeste alkoholičar ali ne poduzima ništa kako bi si stvorio bolji život jer ga vjerojatno ni ne vidi od alkoholnih isparenja.
sve mu je isprazno pa je pomislio da će spas naći u nekoj drugoj emotivnoj vezi, a njegova je najveća emotivna veza ona s alkoholom.
ljubav njegovog života se ne zove ni mojim imenom ni imenom druge žene ni imenom naše djece već se zove - žuja. ona ga je opčinila, a za nas nije otavila nimalo mjesta.
ja mu nisam znala pomoći da se othrve zagrljaju te kučke.

[Bubica]

na zalost, kod vecine ovisnosti, kada se ona vec razvije, covjek stvarno treba "osjetiti dno" ne bi li shvatio koliko je zaglibio: najcesce je to ozbiljna bolest ili gubitak obitelji...

Mozda mu raspad vaseg braka pomogne da se trgne, pa da u buducnosti bude makar bolji otac svojoj djeci...

[melange]

na zalost, kod vecine ovisnosti, kada se ona vec razvije, covjek stvarno treba "osjetiti dno" ne bi li shvatio koliko je zaglibio: najcesce je to ozbiljna bolest ili gubitak obitelji...
.

moj djed s tatine strane bio je liječeni alkoholičar.
dok je radio, bio je stalno po terenu, daleko od kuće na dugo vremena,
pili su jer su bili usamljeni i jer im je bilo dosadno. ali i jer se na pijenje nije gledalo kao na neki problem. rakijica prije ručka, pivo poslije ručka. ali rastegne se to.

ja sam bila premala da se sjećam nekih ružnih epizoda o kojima mi je tata poslije pričao, ali sjećam se jednom kad je dida "nestao", tj nakon posjeta birtijama se jedne večeri nije vratio kući i to se protegnulo na cijeli sljedeći dan, da bi na kraju nazvali iz bolnice, našli su ga kako leži u nekoj grabi, pao s bicikla, mrtav pijan. dobro je i ostao živ.

tata mi je poslije pričao da mu je tad došao u bolnicu i rekao da ga se odriče i da mu ne može u kuću doći ako popije i kap alkohola.
i dida je prestao. nije pio sljedećih 20ak godina, na slavljima je uvijek pio mineralnu, nazdravljao je mineralnom.
dida je umro prije tri godine, od moždanog udara, i sjećam se kako su svi komentirali, ajme, a tako je dobro izgledao i osjećao se, pa mogao je još barem 10godina, samo da nije pio i onako živio prije.


i onda moj tata. isti tata koji je svome ocu onako zaprijetio, koji je godinama trpio sve i svašta (jer dida je bio agresivan kad bi se napio).
moj tata je isto pio. onako kako je netko opisao, uz poslijepodnevnu kavu bi pio rakijicu i zalijevao je pivom. di je problem? pa nisam pijan?
jel ja vas tučem možda? jel se ja derem na vas? zanemarujem vas?
nije. ali to užasno nagriza. kako sam rasla, tako mi je sve više to smetalo. i da. onaj smrad alkohola. kao, izvana je sve normalno, a zaudara.
pokušaji razgovora. i onaj tren kad mu pričaš, pokušavaš objasniti, ono tupilo u pogledu i preokretanje na neku desetu temu ili jednostavno tišina, ustajanje i odlazak.

bilo je faza kad je mami baš jako smetalo.
ali najgore je bilo to što on stvarno nije zanemarivao niti nas niti posao.
i što je zapravo bio super volje kad bi pio.

boga pitaj u što bi se to sve izrodilo, strah me i pomisliti,
ali, moj tata je ljetos umro. od moždanog udara, kao i njegov otac.
radilo se tu o debljini, stresu, bolesti srca koja mu je dijagnosticirana.
ali i o alkoholu.
samo što je moj tata imao 50godina. i nije izdržao još 25godina pa da umre u finoj starosti kao njegov otac, kako je i sam govorio. a mogao je.


fegusti, drži se

[fegusti]

melanga, žao mi je.

moždani udar je pokopao i mog svekra.
moždane su stanice jednostavno počele otkazivati. pred dvije godine je udar preživio ali proljetos je podlegao.
to je i bio trenutak kada je mm potpun izgubio kontrolu nad svojim životom.

[fegusti]

na zalost, kod vecine ovisnosti, kada se ona vec razvije, covjek stvarno treba "osjetiti dno" ne bi li shvatio koliko je zaglibio...

ali, čini mi se, ne samo on već i onaj tko s njim živi.
moje je dno bila njegova nevjera ponajviše iz razloga jer sam vjerovala da to neće nikada učiniti. on nije "takav"! - mislila sam i u tom sam dijelu našeg života imala potpuno povjerenje u njega.
na svim drugim planovima sam ga vremenom izgubila. nisam mu s povjerenjem ni djecu mogla prepustiti, pogotovo nisam željela da ih negdje vozi.
to je bio trenutak kada sam shvatila da je suživot bez ikakvog povjerenja nemoguć.

Mozda mu raspad vaseg braka pomogne da se trgne, pa da u buducnosti bude makar bolji otac svojoj djeci...

evo, danas je svratio i gleda maloga kako se igra i kaže "ja ne mogu bez djece".
"dobro, i?" - pitam ga ja
"pa ne mogu više ovako rastrgano živjeti i pod pritiskom."
"dobro, koji dio života ti zadaje najveći pritisak" - pitam ga
"pa ti i djeca. mislim da nije u redu..."
"dobro znaš moje mišljenje, da se ne ponavljam... ali... razmišljaš li o liječenju kao rješenju?"
i evo što je odgovorio - "ma... zaboravi da sam išta rekao."

tako naši razgovori završavaju. :/

[Maslačkica]

Čupa i grebe za vas, ali ne može se suočiti sa alkoholizmom, jer je bitka teška i mislim da se svi boje neuspjeha i težine i nevjere u samog sebe...

Ne odustaj! Mislim da si najgore prošla, tj. prelomila si...mislim da je to najgori trenutak u svim teškim situacijama.

[njumi]

Fegusti, napravila si pravu stvar.
To sam pomislila nakon prvog posta, ali ovaj tvoj zadnji me je potpuno uvjerio u to.

pogotovo nisam željela da ih negdje vozi.
to je bio trenutak kada sam shvatila da je suživot bez ikakvog povjerenja nemoguć.

i ovo:

ma zaboravi da sam ti išta rekao

vjerujem, da je on pokazao imalo inicijative da se barem pokuša ostaviti alkohola, ti bi dala još 200% sebe da spasite to što ste imali

i ne, ne mislim da je riječ o sebičnosti

[alga]

moj tata je isto pio. onako kako je netko opisao, uz poslijepodnevnu kavu bi pio rakijicu i zalijevao je pivom. di je problem? pa nisam pijan?
jel ja vas tučem možda? jel se ja derem na vas? zanemarujem vas?
nije. ali to užasno nagriza. kako sam rasla, tako mi je sve više to smetalo. i da. onaj smrad alkohola. kao, izvana je sve normalno, a zaudara.
pokušaji razgovora. i onaj tren kad mu pričaš, pokušavaš objasniti, ono tupilo u pogledu i preokretanje na neku desetu temu ili jednostavno tišina, ustajanje i odlazak.

ali najgore je bilo to što on stvarno nije zanemarivao niti nas niti posao.

evo, bas o tome govorim..2-3 pive, nekad 5-6..ponekad rakijica...ma tocno ovo sto si napisala. i onda se pitam tko tu pretjeruje? ja ili svi oni koji su mi objasnjavali da tata ne pije, jer je to normalno tako kao jesti kruh..i dalje neznam da li je on bio alkoholicar, ali ovakav nacin zivota je meni jadan jadan jadan...ponekad bi i pretjerao i napio bi se. ali nikada ne bi odbio casicu. dan poslije bi nastavio po starom.

[fegusti]

alga, ne moraš se pitati. nije normalno a pogotovo nije prihvatljivo piti svakodnevno 2-3 ili više piva ili bilo kojeg alkohola.
organizam stvori prag tolerancije koji se vremenom povećava i traži još i još do trenutka kada više ne može podnijeti ni puno manje količine.
to je obično kraj jer je jetra već otkazala a i štošta drugo.

pitanje je jesu li oni koji su tvrdili da ti tata nije alkoholičar znali koliko on u stvari pije.
a možda su i sami bili skloni alkoholu pa im je bilo neprihvatljivo da se netko tko je poput njih naziva alkoholičarem.

[vikki]

fegusti Potpuno podržavam tvoju odluku. Moj je otac bio alkoholičar i ne fizički agresivan, ali mu verbalno nasilje nije bilo strano... nakon koje kapi više naslušali bismo se svega i svačega. Više ne pije (odnedavno jer je bolestan, a i star već), ali je mojoj majci uništio godine i godine života (ja sam se maknula kad sam otišla na faks pa nisam doživjela najgore od njega).
Sretno, draga!

[wewa]

ako nije previse, htjela bih pitati vas koje poticete iz porodica pogodjenih alkoholizmom: kako vase djetinjstvo utice na vas sadasnji zivot u porodici? je li tesko prihvatiti "normalnu" porodicnu dinamiku, uspostaviti povjerenje?

[vikki]

wewa, ja sam oduvijek bila dosta racionalna i znala sam se u glavi odmaknuti od tih problema i usredotočiti na ono što je važno za svakodnevno funkcioniranje i planiranje budućnosti. Tj., na mene uopće nije utjecao alkoholizam osim na način da mi je jaako teško zbog majke koja je otrpjela za sve nas zajedno i ti se tragovi ne mogu izbrisati tek tako niti vratiti godine koje su provedene u plaču i strahu. Sasvim drugi primjer kako to može utjecati na dijete je moj brat, koji je i sam godinama alkoholičar i posato je emocionalno i psihički vrlo labilna osoba (sad je u 30-im godinama). Istina, on kaže da nije jer ne pije svaki dan, ali ako netko ne može stati na čaši vina ili pive, već pije dok god alkohola ima na stolu, anakon par kapljica ne zna što priča, pa to je čisti alkoholizam.
Dakle, djeca su različlita i na njih će različito utjecati alkoholizam roditelja (ovisno o karakterima).
Ja danas jedino ne bih podnijela da mi muž popije više od neke "dopuštene" granice (ovisno, dakako, o prigodi), i to više zbog toga što vodim računa o nekakvom "zdravom" načinu života, negoli zato što se bojim alkoholizma. Hvala Bogu, pa on u pravilu ne pije (kakve proslavice, i to vrlo malu količinu) pa sam mirna.

[nenaa]

ako nije previse, htjela bih pitati vas koje poticete iz porodica pogodjenih alkoholizmom: kako vase djetinjstvo utice na vas sadasnji zivot u porodici? je li tesko prihvatiti "normalnu" porodicnu dinamiku, uspostaviti povjerenje?

Srećom nije me obilježilo kao osobu, ali je ostavilo traga u mojem odnosu sa njim.
Jedino što je meni danas nezamislivo u tuđim frižiderima vidjeti pivu. U meni je neka jeza i kad čujem rečenicu "dec vina poslje ručka za krv" kosa mi se diže. Kod nas u kući se nije nikada držao alkohol. Nije se kupovao i teško mi je naći uopće riječi kako se ja osjećam kada vidim da netko popije malo. Ja se šalim na taj račun kao i drugi i proživila sam ludu teenagersku mladost kao i drugi, ali kada vidim da stariji ljudi opravdavaju guc zbog obroka...
MM uopće ne voli alkohol, on obožava cedevitu tako da sa te strane mi je super. Ja kad imamo goste zaboravim uopće kupiti neki alkohol. Za mene ta polica u trgovini kao i da ne postoji.
Imala sam tu sreću da se je moja mama uspjela snaći sa tatom i on ne pije već 20 g. Ali veći uspjeh bih pripisala njemu jer alkoh. je jedini koji si može pomoći, okolina mu može samo biti pri ruci i pružiti podršku i biti uz njega, ali ako on ne nađe razloge da krene mi možemo samo gledati da se sami spasimo od njih. Nažalost.
Ja u tatu nemam povjerenja. Previše je toga meni u glavi iz djetinjstva i svaka zabava, ručak uz goste i moje vjenčanje recimo, ja samo gledam šta on radi promatram ga i strahujem.

[vikki]

[quote="nenaa"]

ali kada vidim da stariji ljudi opravdavaju guc zbog obroka...

nenaa, mislim zaista da čašica nečega ne može štetiti ljudima koji nemaju problem sa sobom i s alkoholom. Uostalom, čaša crnoga vina ili piva jeste zdrava zdravim ljudima uz dobar obrok - stvar je u umjerenosti (kao i u svemu ostalome).
Potrudila sam se ne imati taj strepeći strah od alkohola i iako MM ne pije, uopće nemam ništa protiv kada izađemo na večeru i on popije čašu vina - ne mislim da je to alkoholizam i ne bojim se da bi moglo prijeći u alkoholizam (dovoljno sam odrasla i imam iskustvo te mogu prepoznati kad je alkohol problem).

[nenaa]

I da kako je moj tata odlučio. OSTAO JE SAM.
Bila je nova god. i nas troje trebali smo otići u Rijeku na doček kod none. Bio je 31.12.1987 četvrtak. Lijepo se i toga sjećam. I do subote se nije pojavo. Mama je još u petak spakirala kofere i mi smo otišle u Rijeku. Ona se je vratila. Nije htjela da prisustvujem kako je ona noni rekla (njenoj mami), kada ona završi sa njim. U mojoj dječjoj glavi bilo je da će se potući, da će netko nekoga možda ozljediti. Sjećam se da sam jako plakala. I da me nitko nije mogao utješiti. Nije bilo mob. A mama se nije javljala do ned. Odnosno nona mi je govorila da je i da je dobro, ali da ja već spavam kada mama zove. Za tatu mi nitko ništa nije govorio.
Zanimljivo je kako sam i za tatu strahovala, i kako djeca često vole i onog roditelja koji je zaglibio.
Mama je došla u pon. i sjećam se da sam do kraja praznika bila u Ri kod none. Vratila sam se doma, ali tata do jeseni nije živio sa nama. Viđali smo se i uvijek je bio potpuno trijezan. Ja nikada nisam pitala šta se je desilo i zašto je otišao doktoru, 5 god. je išao psihijatru. Ali znam da ga je mama potjerala i rekla mu da ga takvog ne trebamo.
Ja mu nikada neke stvari neću zaboraviti. Moja plakanja, strahove. Buđenja po noći i kako sam slušala da mama jeca u krevetu ili šeta po kući. Njihove svađe u dnevnoj, Njegova povraćanja, lupanje vratima, bacanje stvari. Kada bi mi došao smrdljiv i pijan i ljubio me po krevetu ili razvlačio u krilo po kauču i govorio "znaš ti da tebe tata voli". A mama bi vikala na njega da me ne dira.
To su stvari koje bez obzira šta on danas učinio, meni su često pred očima.
Tata nam se je vratio nakon pola godine. Mama je oko nove god. zatrudnila i u 9 mj. 89 g. dobila sam brata koji je bio plod njihove obnovljene ljubavi. I on tatu doživljava skroz drugačije i ne moža ga niti zamisliti onakvog. I drago mi je zbog toga jer to ne bi smjelo vidjeti niti jedno dijete.
Moj tata nikada nije udario niti mamu niti mene, ali neke stvari bole jednako kao udarac.

Eto tako to doživljavam ja, pa sada ja sam jedna od nebrojenih primjera i znam da to svojem djetetu nikada, ali nikada ne bih priuštila niti dana, a kamo li 8 god. koliko je moja mama meni. I ponekad je krivim u sebi i mislim da nije trebala toliko čekati.

[nenaa]

[quote="vikki"]

ali kada vidim da stariji ljudi opravdavaju guc zbog obroka...

nenaa, mislim zaista da čašica nečega ne može štetiti ljudima koji nemaju problem sa sobom i s alkoholom. Uostalom, čaša crnoga vina ili piva jeste zdrava zdravim ljudima uz dobar obrok - stvar je u umjerenosti (kao i u svemu ostalome).
Potrudila sam se ne imati taj strepeći strah od alkohola i iako MM ne pije, uopće nemam ništa protiv kada izađemo na večeru i on popije čašu vina - ne mislim da je to alkoholizam i ne bojim se da bi moglo prijeći u alkoholizam (dovoljno sam odrasla i imam iskustvo te mogu prepoznati kad je alkohol problem).

Sve super ja sam rekla da ja za to nemam tolerancije i ne podnosim to. Ne kažem da ne postoji i druga strana, odn. ljudi koji znaju svoje granice, nego u meni raste neobjašnjivi nemir kad netko samo pomisli da bi popio čašu nečega. MM da na večeri izgovori da bi popio pivo ( a dešavalo se, ali jaaaaakoooo rijetko poželi) ja bi ga tako pogledala da mu je skoro pa neugodno. Ja znam da ja imam taj problem, ali ne mogu si pomoći.
U našoj kući toga nema, nikada neće biti i o alkoholu nema rasprave za našim stolom. Sva sreća pa MM ima isto mišljenje. Valjda smo zato i zajedno.

[lidać2]

nazalost ova tema je za mene...

od proslog tjedna si razmisljam da otvorim nesto slicno tomu no nisam znala kako bi drugi reagirali na to...

naime MM,kcerkica i ja zivimo kod mojih roditelja...a moj otac je alkoholicar a kada puno popije postane nasilan...
ja od malih nogu imam nekakav strah od njega i na svaku sitnicu se prepadnem,,,isao je bio na ljecenje no od toga nista,probala sam i ja par puta s njime razgovarati no nista...mislila sam kada ja rodim pa ce malo djete biti i kuci i smirit ce se no isto nista...
nemamo bas mogucnosti se preseliti,MM radi no ja ne ...ali odlucila sam sljedeceg mj.krenuti raditi i pokusati si nac negdje za zivjeti jer ovako ja vise nemogu,vise nisam nimalo opustena na svaki lupanj bilo cega ja se stresem..kada je trijezan predobar je ali kada je pijan grozno...od svega toga i meni su zivci postali preslabi i vise nemogu tako...toliko sam se uz njega napatila da mogu jednostavno rec da ga mrzim s time da zaista to mislim...nemogu ga vise vidjeti ni trijeznog a kamoli pijanoga...od svega toga neznam kada sam se zadnji put posteno i iskreno nasmijala...

[vikki]

lidać
Rješenje se uglavnom da naći, ako imaš uvjeta za otići, odi. Ja i inače jesam za odvajanje od roditelja (neprirodno mi je cijeli život živjeti sa starcima) - koliko god je tebi stalo do njih, imaš svoju obitelj za koju treba brinuti.

[fegusti]

mi se tu jedna drugoj jadamo i meni stvarno zastane knedla u grlu kada čitam o neninom djetinjstvu ili lidaćinoj sadašnjosti...
ja stvarno mogu zamisliti i osjetiti vašu neugodu i strah.
eee, kada bi taj osjećaj uspjeli, kao bumerangom, vratiti onoma koji su nam ga prouzročili!
ili da krivci ovo čitaju bi li shvatili kako ih doživljavamo?

[lidać2]

vikki mislis li da nebi vec odavno otisla da imam gdje i kako???

uvjeti za preseliti su skora pa nikakvi...ali potrudit cu se svim silama da odem jer ovako vise nemogu jos sam i mlada a zivci su mi toliko slabi da puknem na svako malo a ne zelim da svi na tome ispastaju,,,,NAJVECA mi je ZELJA zivjeti u svome miru sa svojom obitelji...

[vikki]

lidać, ja sam 18 godina bila podstanar i radila poslove daleko ispod svoje struke da bih platila stan, sama platila oba studija koja sam završila, prehranila i sebe i redovito starcima (dakle, i ocu i bratu) slala novac jer su oni u mirovini, a brat dugo godina bio nezaposlen (u maloj i besperspektivnoj sredini). Ne znam kako ti je zasita, ali vjerujem da se može

[lidać2]

moze i zato cu se potruditi sivim srcem da odem i vise se nikad ne vratim...jer s njegove strane mi je cijeli zivot upropasten...svi se vole sjecati svoga djetinjstva a ja se sjecam (sto je cudno) ni jedne lijepe stvari samo njegovih agresivnih ispada i njegovih batina....

najgore mi je od svega sto nemam nikakvu potporu mame sto god ja kazem ili napravim protiv njega ja sam vrag a on jedan divan andeo...
toliko je i nju prije tuko a dan danas ju ponekad casti "divnim" rijecima a ona nista...