Puno je nas koji smo odrasli u obitelji sa jednim alkoholičarem.
Moj otac je liječeni alkoholičar oko 15 godina.
Nije bio fizički nasilan ali je psihički bio naporan. Sve je moralo biti savršeno stan čist, ocjene najbolje i nikad nije bio zadovoljan.
On kad je odlučio prestati piti (stislo ga zdravlje pa ga je doktorica upozorila da ako nastavi po starom da neće dugo) mama mu je dala punu podršku i išla snjim u klub pa i ja sam išla jednom i govorila pred svim tim ljudima kako je meni bilo uz tatino pijenje. Nije mu bilo ugodno slušati ali i to je dio terapije.
MM je također imao oca alkoholičara koji je prestao piti kada ga je zdravlje izdalo ali je nažalost toliko bio ogrezao da ga je to i uništilo (umro je ove godine). Njegovo djetinjstvo je bilo puno teže jer je moj svekar bio agresivan kad popije tj. onda mu nitko nije bio ravan (valjda je jedino tada skupio hrabrosti lupiti šakom po stolu i izigravati gazdu u kući). Moje osobno mišljenje je da je njega specifičnost okolnosti u kojima je živo u kući (kuća napravljena u puničinom dvorištu, punica koja svuda zabada nos i vodi glavnu riječ a kćer joj to dopušta) utjecala da on se totalno oda alkoholu. Ne opravdavam ga jer za mene nema opravdanja za alkohol ali on je bio dobar čovjek u duši samo nije imao snagu volje.
MM zato ne pije, to su rijetke fešte na kojima će on popiti pivo ili gemišt ili bambus, žesticu ne želi ni prismrditi. Ja sam zahvalna na tome jer stvarno ne bih mogla trpiti muža alkoholičara.
Mi se zezamo da sam ja ta u obitelji koja može pocugati na feštama a da on mora biti trijezan jer vozi.
Ne mislim da je loše ako čovjek popije na fešti pa i ako se napije, ali ako netko svaki dan pije redovno u većim količinama onda je to i problem.
Osobno mislim da je u konačnici taj alkoholizam utjecao na mene na način da se razvijem u čvrstu osobu koja zna što hoće od života i koja ne želi imati takve poroke u svojoj obitelji i isto tako i MM.