I ja volim svog tatu, koliko god mi je to teško reći. Njemu to nikada nisamrekla, niti mami. I nikada mu to neću reći. Već 20 god. je uz mene i nakon lječenja je bio tata kao i svi drugi, ali Bože kad mi se vrate sve one scene, a vraćaju se...
Između nas je zauvjek taj neki zid, i nema natrag. Za Božić je ručao i natočio si dcl vina. Imala sam teški napad panike i straha. Morala sam se zaključati u wc i otvoriti prozor. Jako me je gušilo u plučima. Trajalo je 20-tak min. I to je bilo to. Pitao je mamu da li može prije nego je uzeo, ali u meni taj strah taj bijes.
Dođe mi da vrištim. Djeca neopisivo i jako pate. I koliko se god roditelju koji je ona prava strana činilo da uspješno štiti dijete, to često nije tako. Ja sam uvjerena da moja mama ne zna da ja i danas imam te strahove. Ponekad sam jako bezobrazna prema tati. Ne poštujem ga, brzo se iznerviram na njegove kritike, i često mu izgovorim jako ružne stvari. Nedavno je nešto rekao ja sam mu rekla "daj ušuti već jednom" na šta mi je on rekao "ja sam tebi otac i ima da me poštuješ". Na to sam mu samo rekla "aha...otac..."
Vjerojatno mu je teško onda, ali to nisam ja i ne znam tko to progovara iz mene, jer ja se tako nikada prema nikome ne ponašam osim prema njemu.
Djeci je jako jako teško i alkoholizam u roditelja trajno mjenja odnose u obitelji.