Kako se ponašaju kad ih opominjete itd?

[tatek]

Kako se vaši klinci ove dobi ponašaju kad ih opominjete na nešto, grdite jer su nešto napravili što nisu smjeli itd?

Vedran se uvijek ponaša kao da ne čuje to što mu pričamo, često pokušava fizički se udaljiti (recimo na drugi kraj sobe, u drugu sobu) kao da ga se to uopće ne tiče (dakle, ne pobjeći, što prije, nego jednostavno "nestati"), uzima neku igračku ili što je prije moguće promijeniti temu razgovora.

Vrlo slično je i kad se razgovara o nekim malo težim temama - recimo, netko je u kući bolestan pa onda ne želimo glasno slušati muziku da mu ne smetamo, treba nešto pomoći itd.

Rezultat toga je da nismo baš svjesni koliko on nas uopće čuje (mislim da nas ipak čuje, no želi da ta po njega obično ne toliko ugodna epizoda što kraće traje pa ju sam želi skratiti) i osjećamo se pomalo glupavo, kao da govrimo zraku. Kad ga pitam da li je razumio to što smo mu željeli reći, često ne kaže ništa ili promrlja u pola glasa "da" i ode.

SAmo još da napomenem da mi kod takvih razgovora obično ne vičemo, ne prijetimo, u pravilu i ne kažnjavamo - dakle, nije da bi se on sad trebao nečega bojati.

Eto, baš me zanima kak to izgleda kod vas!

(posljednja prigoda ovog tipa je bila kad sam mu prije svog odlaska na službeni put rekao da želim da pomogne mami kad bude trebalo i da isto tako želim da ne bude beskrajnih svađa između njega i Zrinke, a on je odmah krenuo sa pričom o nekom svom autiću kao da je to normalni nastavak moje priče.)

[Zdenka2]

Moj M. isto ima tu varijantu gledanja po kutevima, fizičkog udaljavanja i prelaska na drugu temu čim ja završim. Mislim da on zapravo sve čuje, ali me to živcira, jer ne daje povratnu informaciju. Primijetila sam da tako eskivira i kad mu učiteljica iz DB pokušava nešto reći. B. se ukipi, ne vidi i ne čuje, a misli su joj tko zna gdje.

Međutim, imam i ja konja za trku: kad želim nešto važno reći uvijek se sjetim pravila tri rečenice, jer četvrta se više ne sluša; dakle, sažmem ono što želim poručiti u tri jasne rečenice. Drugo, M. se jako voli maziti, pa ga uzmem u krilo i dok mi je u naručju izgovorim ono što imam. Tada me sluša i komunicira. Vrijeme jutarnjeg maženja u krevetu nam je također vrijeme za razgovor, ako je potrebno. Kod B. je važna usredotočenost - kad njoj nešto govorim tražim da me gleda u oči i, ako je potrebno, primim joj lice u svoje ruke i u tri rečenice kažem što treba. Ona jako voli biti poslušna, pa će i slijediti kratke, jasne i dosljedne upute.

[Peterlin]

Mislim da on zapravo sve čuje, ali me to živcira, jer ne daje povratnu informaciju.

Ovo se i kod nas dogodi i smeta me. I to je jedna od stvari koja me ranije znala jako razljutiti. Ja nešto pitam, a oni.... treba im 5 minuta da odgovore.
Sad sam probala okrenuti ploču - kad mene "ne čuju" ne čujem ni ja njih. Npr. pitam - da li želite za večeru ovo ili ono? Nema odgovora.... Pa onda ne postavimo stol za večeru. Odoh ja svojim poslom. Isto je bilo i s doručkom, oblačenjem, ovim, onim... Shvatila sam da je koji put bolje pustiti ih na miru (idem im na žifce jer mogu preveč kokodakati, ko i tu ).

Eh, sad, ako je neka neugodna tema - ima i kod nas gledanja u pod, pa nastojimo skratiti vrijeme na minimum. Sa starijim nismo baš imali problema eskiviranja - on nije kompliciran, posluša u 2 rečenice, odgovori u 2 rečenice i gotovo. I nije cvilidreta ni tužibaba (osim ako nije njegov brat u pitanju, ali to je drugi par rukava, obostrano... :/ ).

Mlađi je filozof i vješt u hvatanju krivina, tako da moramo jako dobro paziti što i kako kažemo, jer nam se par puta obilo o glavu ko bumerang...

No, djecu baš ne korimo jer rijetko imamo razloga za to, a srećom nije baš bilo nekih izrazito neugodnih epizoda ni doma ni u školi (pokušavam se sjetiti, pa nema niš posebno) i tak...

Dobro je čuti iskustva drugih, nikad ne znam kaj me čeka iza ćoška, sad su oba u školi i moguće je svašta...

[Matilda]

Gleda u mene
onako molećivim, tugaljivim pogledom i govori: Da, mama. A vidim na njoj da je tu samo zato da me na brzinu posluša reda radi i da što prije šmugne

ili
me ne gleda i ne čuje (a čuje)

ili me uopće ne gleda, začepi uši i ode u svoju sobu.

[Sramežljiva]

Ponekad me, dok prodikujem, ljutito pogleda i kaže: "Šššššš!".

Ili kaže: "Dobro, dobro, daj, prestani..."

Ponekad začepi uši i kaže da me ne čuje...

Ponekad se pravi da me nije čula i kad sve izgovorim, pita me što sam rekla...

[tatek]

Zdenka, ovo je dobar savjet, sve sažeti u tri rečenice i navići ih na to da nema duge priče nego da se sve objasni u 2 minute.

Vidim da nas sve nervira ista stvar, mislim da bih se ja (a i vi) puno bolje osjećali da jednostavno kažu "Razumio sam" ili još kraće "ok", a ovako nam izgleda kao da uopće ne ulazi u njihove uši (ili pak na jedno uđe,a na drugo izađe bez da se očeše o njihov mozak).

Slična stvar se zna ponoviti i u nekim drugim situacijama, recimo pitam ga što želi za večeru i znam da me je čuo, ali ne odgovara dok triput ne ponovim pitanje i tek kad kažem da će si sam onda morati pripremiti večeru (tipa skuhati čokolino i sl) onda se javi i to tonom "ma, dobro, kaj me smetaš ..."

[cvijeta73]

Vidim da nas sve nervira ista stvar, mislim da bih se ja (a i vi) puno bolje osjećali da jednostavno kažu "Razumio sam" ili još kraće "ok", a ovako nam izgleda kao da uopće ne ulazi u njihove uši (ili pak na jedno uđe,a na drugo izađe bez da se očeše o njihov mozak).

moj na svako naše opominjanje samo to i govori - ok, da, razumio sam. ali, s otprilike istim efektom kao tvoji, tatek.

[Vlvl]

I naš slično kao tatekov: mijenja temu ili se povlači se i odlazi, pravi se da ga se ne tiče. Uz to potiho priča i pjevuši sam sa sobom, uglavnom pjesmice ili dijaloge s cd-a s pričama (izbacit ću ih sve kroz prozor, idu mi na uha! Tu se naviku nekako trudimo suzbiti, jer bi on trebao govoriti svoje a ne se drogirati upamćenim, ali to je druga priča.) Pravilo tri rečenice ne pali uvijek jer ga ponekad treba prizvat da se uključi u prvu.
Ovako se ponaša i kad govorimo direktno njemu, ili kad je općenito neugodna situacija, nekakva svađa, ili stariji daje mrzovoljne primjedbe na sve i sva.
Nekad kad mu se obratrimo direktno odgovara s "naravnooo", "dooobrooo", kao da nije tren prije zujao. Rjeđe opravdava svoje postupke i umanjuje propuste naglašavajući da se ništa strašno nije desilo "pa nisam pao".

[larmama]

kad ju opominjem odbija bilo kakvu krivicu verbalnim i neverbalnim načinima 8)

[Rebbeca]

Kod nekog " oštrijeg" opominjanja ( tj. ako moj ton glasa nije u skladu sa njegovim očekivanjima ) se odmah uvrijedi, nafuri, a nerjetko krenu i suze.
Ako mu jednostavno želim nešto reći, ili ne čuje od prve, ili se na moje pitanje, komentar... nadoveže s nečim desetim, tako da često ponavljam istu stvar više puta jer namam pojma jel me čuo za zbilja ili površno.
Ali, naravno, ako mm i ja nešto razgovaramo, a on se igra, gleda crtić... obavezno se ubaci pitanjem ili komentarom kad bi čovjek bio 100% siguran da ne sluša

[sunca]

kod nas isto tako - ko da zidu govorim.

nakon pet puta što nešto kažem na kraju dreknem - onda dobijem "Šta vičeš na mene?".

ako me i sluša, moram dobro razmislit šta ću mu reći, jer ako ne kažem to u dve rečenice tipa:

1. ovo šta radiš nije u redu
2. moglo bi ti se desiti to i to

uzalud sam govorila.

eventualno može treće koja započinje sa "kazna....." na što ide njegvo "ma štaaaa...." i tako svaki dan x puta ...... .

[yaya]

Kako kad. Ako je nešto jako zeznula gleda malo mene u oči a malo u pod, a meni se srce para i tad ju ili uzmem u krilo pa polako objašnjavam ili kleknem da nam oči budu u istoj razini. Ako joj pokušavam objasniti da nešto radi krivo pa nek pokuša to ispraviti uvijek gleda po kutovima sobe i skreće temu jer mi ne želi reći "pusti me na miru ne želim to raditi tako i tako", tad ju pustim nek napravi onda krivo do kraja i nek skuži svoju grešku sama kad ne želi slušati, pa kasnije objasnim da pametan uvijek uči na tuđim a ne na svojim greškama jer sad mora baš sve ispočetka a onako bi odmah napravila ispravno. Jedino što me može naljutiti je kad počne okretati očima ako nešto uporno tupim i tupim, jer kao "što ova opet tupi ko da ja to ne znam" a zapravo ne zna i tad uvijek rečenicu započinjem nekim hladnim tonom riječima "znaš što Sonja, stvarno ti nije u redu...."

[Smajlić]

Edita čeka da završim svoj monolog, tu i tamo koluta očima i kad ja završim, odmah krene na drugu temu.

[KATALENIĆ]

Edita čeka da završim svoj monolog, tu i tamo koluta očima i kad ja završim, odmah krene na drugu temu.

Tako je i kod nas. Sara će sad za 7 dana 6 godina. Isto sluša dok ne završimo i onda započne svoju temu koja nema veze s ničim.