Sa 18 sam otišla na faks iz malog dalmatinskog mjesta. Neću nikada zaboraviti taj ispraćaj na kolodvoru, nas troje iz razreda zajedno smo išli busom za Zg. Grlili smo se s roditeljima kao da se nikada više nećemo vidjeti, mahali dok nam nisu nestali iz vidokruga, plakali do Splita. Još uvijek mogu savim jasno dozvati taj osjećaj težine u srcu, kao da sam već tada znala da se nikada više neću vratiti doma na duže od jednog ljeta.
...

Petnaest godina kasnije, volim uloviti nekoliko slobodnih dana, spojiti ih s vikendima i otići kod roditelja. Moja djeca uživaju tamo, vole šetnje uz more, bacanje kamenčića, pecanje riba. Ja ih volim voditi stazama mog djetinjstva i novim očima gledati sva ona poznata mjesta i prisjećati se nekih davnih trenutaka i nekad bliskih ljudi.

Ali moj dom više nije tamo. Moj dom je u Zagrebu, tu su rođena moja djeca, tu su naši prijatelji (pa i neki koji su tu došli kad i ja, neki koji su plakali sa mnom u onom istom busu), tu je naš život.

I ne, ne vuče me za blagdane srce nigdje, samo mi je bitno da smo zajedno, nas četvero, mjesto nije važno.

Ali svejedno idemo za Božić kod MM-ovih, poslije NG kod mojih i to mi je super jer netko drugi kuha i peče kolače.