Ako će nekome biti utjeha, po mojem iskustvu sve postaje lakše kako djeca rastu i imaju svoje preokupacije i nisu toliko usko priljepljeni uz nas.
Razumijem kako to izgleda kad se doslovno nemožeš maknut od djeteta, a samim time iz dana u dan sve više toneš i u ogledalu vidiš samo "lijenu" mamu koja nema volje za kućanske poslove. To naravno nije istina, to je samo posljedica trenute situacije, a koja s vremenom prolazi.
Ifgenija je baš dobro sažela bit teme u prvom postu: znaći kako si pomoći, a saćuvati živce, da što uspješnije ovladamo kućanskim poslovima.
Najvažnije je sve nekako raditi u kontinuitetu, svaki dan pomalo, max.1 sat, znaći ne tjedan dana ne raditi ama baš niš, pa onda zapet ko sivonja.
Ja nikada ne radim generalke. Perem prozore jednog po jednog, kako se koja zavjesa pokaže prljavom i prašnjavom, isto tako sa usisavanjem i brisanjem prašine. I naravno malo smanjiti očekivanja. A i kad si doma vidiš svaku mrvicu prljavštine i uvijek mi se negdje drugdje čini čišće nego kod mene.