osječam veliki strah....

[samomamma]

cure znam da sigurno negdje postoji već ovakav topic,ali neda mis e tražiti ga...
u zadnje vrijeme jako malo spavam...em kaj me muče ove vručine,ali ipak najviše zbog te neke nelagode koja lagano prelazi iz straha u fobiju..
a to već nije dobro..
jednostavno se nemrem opustiti..taj neki osječaj koji mi prostruji tijelom kada pomislim samo na to da če me vjerojatno morati dolje rezati,pa nakon toga šivati..
ma da..znam da sve mi to moramo proći i da povrtaka nema..ali nemogu si pomoći..ne izlazi strah iz mene..kaj se više bliži termin(još 45 dana) to je taj odvratan osječaj u meni veči,gori,jači...
puno sam se informirala,čitala slušala različita iskustva sa svih mogučih strana,ali nikaj mi ne pomaže da se opustim..
najviše me strah toga da upravo zbog tog straha koji osječam nekaj na samom porodu ne pođe po krivom..(neznamkaj bi zbog straha moglo poć po krivom,ali eto)..

svašta sam si več počela umišljati u glavi..čak sam (sad čete poluditi) razmišljala da nekaj smislim da me odvedu na carski..

znam da si neke od Vas vjerojatno misle da sam blesava,ali opet vjerujem da ste sve proživjele slične trenutke...
totalno sam neispavana,legnem u krevet i zujim po zraku do ranog jutra,dok se ne počne zoriti vani.a ustajem isto tako rano,jer kad me probudi pišanje,dalje nemrem zaspati..
izgledam ko mali zobmi,čak sam primjetila da am postala dosta nervozna,a nisam imala problema sa nervozom cijelu trudnoću..dapače bila sam jako smirena i sva nekako mila....
znam da mi nečete i nemožete nikako pomoći,ali nekako bih se puno lakše osječala da znam da ipak ja nisam jedina trudnica sa strahom..
naime kojoj god trudnoj frendici kažem da imam paranoju od poroda,sve me popljuju,sve su Vam one kakti jako opuštene i sl...

znate čega se najviše grozim...šivanja..
malo ču biti prosta,ali kada vodim ljubav sa mužem i kad se desi da me on malo jače (kak da sad to nazovem?? :? ) nabije(nije baš prikladno ali nisam se mogla ničega pametnije sjetiti) ja automatski počnem skupljmati noge..
tako da kad se sjetim da če me morati šivati,neznam kako ču uspjeti a da ne počnem stiskati noge...

rodice moje,recite mi da nisam sama sa ovim strahovima....
hvala Vam svima na razumjevanju...
tko zna možda ču se jednog dna kad rodim čitajući ovaj topic smijati.....[/b]

Nisi sama, ali mislim da se definitivno moraš pokušat riješit tih strahova...To se sve odražava i na tebe, i na bebu i na tijek poroda...Ako ti za vrijeme poroda nisi opuštena koliko to možeš biti, neće nužno doći do većih komplikacija, ali bi moglo doć do toga da u ključnom trenutku zablokiraš i nepotrebno si odužiš sam porod...

Što se 'praktične' strane tiče...ako će ti olakšat osobno iskustvo...Ja idem rodit drugi put ovih dana, samo rezanje prvi put sam osjetila kao ritisak koji je iznenada popustio dok sam ja vikala babici da me ne reže, ali za šivanje sam dobila injekciju anestezije i osjetila sam samo da igla ulazi i izlazi, ali nije boljelo...

[Lutonjica]

evo i mene što se tiče epiziotomije : rezanje uopće nisam osjetila i uopće ga se ne sjećam....
šivanje također uopće nisam osjetila, iako sam se jako bojala boli pa sam stalno guzicom tresla i mrdala

[snorki]

Evo, mene si nasmijala

I ja odbrojavam na sitno i iako mi je drugi porod, i mada mi je prvi protekao kao san snova, opet me je strah.
I bas mami (mm-u vise nemam srca trabunjat) govorim kako cu proci sve to ponovo. I strah me sivanja, iako ga na prvom porodu nisam ni osjetila, epi, iako ne znam da su me recnuli. Znam samo da su trudovi zadnja dva sata boljeli, te da sam poslije poroda uzasno krvarila.
A ako se opustis na porodu, stvarno mnogo ne boli. I nije tako traumaticno, mada je sasvim normalno da osjecas strah.

[dalmatinka]

Nadam se da će Klia odgovoriti
ona je imala veliki strah i potražila pomoć psihologa...

[korason]

Nista se ne boj, jer, koliko god to boljelo,a nece bas jako jer ces dobiti bocku s anestetikom kad te budu sivali, sve ces zaboraviti kad ti stave bebicu na grudi (a epiziotomiju neces osjetiti jer te to sve skupa boli od poroda plus uzbudjenje zbog sveg sto se dogadja, neces ni skuziti sto rade)
samo hrabro, nemoj da ti te prekrasne dane trudnoce pokvare bezrazlozni strahovi! misli na lijepe stvari, veseli se bebici!

[Vodenjak]

Normalno je da te je strah i vjeruj mi nema onoga na ovom svijetu koji se ne boji nečeg nepoznatog. U tom trenutku nećeš ni znati da te šivaju jer dobiješ anesteziju i osjetiš samo bockanje igle. Vjeruj to će ti biti zadnja stvar o kojoj ćeš razmišljati kad za to dođe vrijeme. Ne daj se imaš ti još do termina, ne isplati se toliko brinuti oko toga i ne spavati...

[lidac2004]

evo da te i ja probam utjesiti-nisam osjetila ni rezanje ni sivanje....dok su me sivali bila sam ko zdrogirana i bas me bilo briga sta rade.....rodila sam na drip i boli ali nista sto se ne da izdrzati....

probaj se opustit,nadji neku zanimaciju da ti odvrati misli od poroda i uzivaj u ostatku trudnoce....

[Mostarka]

Bas si golema .
Ma svaka trudnica ima svoj strah, ja sam npr. imala citavu trudnocu strah da cu roditi bolesno dijete, sa nekim poremecajima, toliko sam se nacitala o svemu da mi se desavalo da nocima nisam spavala a MM nisam ni smjela pricati o svemu.

Sto se tice epizotomije i rezanja, ja osobno nisam ama bas nista osijetila jer kad ti nakon svih onih natezanja i tiskanja napokon rodis svog bebaca, ti neces nista osjetiti al i ako osjetis, toliko ces biti preokupirana gledajuci svoje malo mace da ti to nece biti ni vazno.
Opusti se i uzivaj

Ni ja nisam osjetila rezanje. Čak sam, kad je sve bilo gotovo, pitala MM da li su me uopće rezali, da li je vidio. Na to pitanje samo je kimnuo glavom i skoro se srušio
Šivanje nisam mogla osjetiti, jer mi je posteljica srasla, pa su je vadili u općoj anesteziji, i tako me i zašili
Ako te je toliko strah, uzmi epiduralnu, s njom će ti biti puno lakše

[mamazika]

Nemoj NI SLUČAJNO zbog straha od epi i šivanja tražiti carski!
Ja sam imala 2 i već nakon prvog mogu reći da:
- trbušni mišići ni nakon 100000 trbušnjaka nisu što su bili
- ne možeš obući ništa pripijeno a da se trbuh ne prelije preko stidne kosti (osim ako imaš dobar steznik)
- treba ti 3 mjeseca da možeš normalno hodati

to su samo najdrastičnije posljedice
One stvari ćeš raditi puno rjeđe nego nositi kolica po stepenicama - biti će ti drago da ti je trbuh u komadu. A tih par štihova se mogu i popraviti ako su baš jako sfušani.

Uostalom, nikad ne možeš biti sigurna da će te baš rezati... možda naletiš na poduzetnu babicu.

[krumpiric]

eh...koje sam ja sve strahove imala jeza jedna...od toga da sa bebonjom nešto neće bit u redu do toga da ću iskrvarit jer ionako sam extremno anemična i da ću bebu vidit prvi i zadnji put...svakakve sam sebi bolesnoće uvaljivala u glavu i užasno se bojala...mene nikad ni zub nije bolio pa nisam ni znala kako je to kad nešto nenormalno jako boli.nisam imala ni bolne menge..
e sad,ja sam imala jako težak porod s 2ipo,3 sata nagona za tiskanjem a da se beba nije spustila,nakon cijelog dana trudova,da ne napominjem da sam imala sve zahvate i drip i probijanje vodenjaka i...bolila su me ta 3 sata zadnja jako ali nekako se u magli sičan (mm se siča bolje od mene),prvih 7 cm otvaranja me bolilo ko moja menga(a ja mislila ona ne boli),zadnja 3 cm bolila su nešto više,pravo je bolilo samo tranzicijsko doba (koje inače kod drugih puuuno krače traje,da znaš)popucala san od pupka do š...a i još rezana.rodila sam velikog bebača velike glavonje,dobila nagnječenja crijeva,mjehura...
e sada...rezanje i šivanje iako ih je milijun nisam ni osjetila,sve su boli prošle i šavovi ispali,a tek je mjesec dana prošlo..ja sam sada nova osoba.doduše neispavana jel 8)
pogledala sam se u ogledalo odoli (skupila hrabrost) i vidila jednu crtu di je bio rez i točke di su ostali šavovi..ništa strašno..

mene sad muče samo milijarde strija koje sam dobila na porodu,ali to nije razlog za strah,a?!?
proč će to jaaaako brzo kratko razdoblje i onda ćeš gledat svoju bebonju i divit se i najveći problem u vezi tebe će ti bit da smršaviš i bolje izgledaš (a neš mi ti problema )

joj,malo sam sve zbrljala..

[Macak2]

Sve se mi bojimo, samo neke priznaju neke ne. Ja se sječam da sam se zadnjih mjesec dana bojala da ću roditi ružno dijete(jedno oko veće i sl.), na početku sam se bojala pobačaja, pa da nebude bolesno... Pred kraj da ću umrijti, da će ono umrijeti, pa i toga da će boljeti šivanje. Rodila sam prije 4 mjeseca i preksinoč sam sanjala da ponovo rađam, u nekom domu, da bi ja u bolnicu a moji me ne vode... A imala sam brz i lagan porod. Sjećam se da sam u svoj onoj muci od trudova čula da će me rezati kad naiđe slijedeći trud i da sam pomislila e sad će boljeti, a ono ništa. Šivanje sam provela sva ukočena, sad će boleti, evo sad, i opet ništa! Sad si mislim kad slijedeći put budem rađala sigurno će boljeti, a još ne planiram drugo dijete!!! Dakle svi imamo strahove, neki su veliki neki mali. I kad sve svrši opet će ih biti, sve je to normalno. Ili kako je jedna moja prijateljica rekla: Sve je to za ljude. Pokušaj se opustiti, meni je pomagao čaj od kamilice. I govori sebi da će sve biti 0K i bit će tako. Sretno!

[mina]

Sve je to normalno i nitko se nikome zbog toga ne bi trebao smijati i ne vjerovati. Velika većina, (ako ne i svi) je to prošla... Strah od poroda i strah da nešto neće biti u redu i strah da dijete ne bude bolesno...
Ne znam jesi pročitala moju priču. Znala sam sve, ali sam od straha u bolnicu došla s tlakom 160/110, a inače je moj tlak 100/65... Na kraju je sve bilo super... nisu me ni rezali, nije ni bilo strašnih bolova... I bilo je brzo...
Ako misliš da ne možeš izaći na kraj sa strahom potraži stručnu pomoć.

[samomamma]

joj drage moje,mogu Vam priznati da strah nije nestao...
ali Vam od sveg srca zahvaljujem jer ste me primirile kajs e svega tiče..
puno je lakše kada znaš da nisi jedina u tim strahovima i da je to nekaj sasvim normalno..
nisam ja ni mislila da je to nenormalno ali kažem Vam da se strah počeo pretvarati u fobiju(e to već nije normalno)..

tako mi je neopisivo drago jer ste svoja iskustva podjelile samnom i mislim da sam shvatila poantu svega..
na kraju krajeva to mi je i jedino rješenje,glavu držati visoko...
spašava me činjenica koju ste mi i Vi dokazale svojim iskustvima,a ta je da ču se vjerojatno kao i Vi,kada budem svoju bebicu primila u ruke,samo slatko nasmijati i da če svi moji bolivi nestati..

ma joj,hvala Vam još jednom,dale ste mi neku sigurnost...
Vama i Vašim malim

[schlatkica]

A sad ja....
Ja te neću utještiti, jer se osjećam potpuno isto kao i ti.
Prije nego sam zatrudnila, nisam znala ni što je epi, ni ništa.
Ne bojim se porođajnih bolova, ne bojim se ničega, ali rezanje me užasava.
Nikad u životu nisam bila u bolnici, nikad me nisu zbog ničega šivali, kod ginića sam bila vrlo rijetko i sretna sam zbog toga.
Zato sad ne mogu zamisliti da će mi netko biti konstantno među nogama... katastrofa, posebno da će mi netko prčkati s škarama, iglom i koncem.
Vjeruj mi i ja sam razmišljala o carskom... bez zezazncije.
Dala bi sve, samo da me ne režu.
Već sam smislila priču koju ću prodati babici.
Neću ni riječi pisnuti na porodu, sve ću podnijeti, ali to ne želim.

Eto toliko od mene... nisam baš od neke pomoći.

[lidac2004]

spašava me činjenica koju ste mi i Vi dokazale svojim iskustvima,a ta je da ču se vjerojatno kao i Vi,kada budem svoju bebicu primila u ruke,samo slatko nasmijati i da če svi moji bolivi nestati..

stvarno,koliko god to zvucalo otrcano i isfurano ali to je stvarno istina....taj tren zaboravis sve bolove....

[Vodenjak]

Kad sam poslije poroda nazvala muža pitala sam ga : "Jesi gledao Pasiju?! E ovo je tisuću puta gore!!!" Nisam s ovim nikoga htjela uplašiti, ali to sam ja osjećala u tom trenutku. Prva odluka poslije poroda je bila da sljedeći put idem na carski. Međutim već poslije par dana sva ta fizička bol prođe i ja već sad kažem da ne bude li potrebe i neću ići na carski... Sve je to prolazno... Nemogu ti reć da se ne strahuješ, kad znam da hoćeš ali pokušaj što manje misliti o tome i kako je netko rekao "Znaj da ideš odraditi jedan težak posao!"

[Mostarka]

spašava me činjenica koju ste mi i Vi dokazale svojim iskustvima,a ta je da ču se vjerojatno kao i Vi,kada budem svoju bebicu primila u ruke,samo slatko nasmijati i da če svi moji bolivi nestati..

stvarno,koliko god to zvucalo otrcano i isfurano ali to je stvarno istina....taj tren zaboravis sve bolove....

Evo, nitko ti nije do sada pametnije i slikovitije rekao kao lidac, taj tren stvarno zaboravis sve bolove, to je stvarno istina.
Ako si se bas toliko istrasila, onda bih ti ja toplo preporucila epiduralnu i vidjet ces da ce ti proci kao pjesma.
Budi svjesna da uvijek treba duplo vise vremena da zaraste rana od carskog nego od epizotomije i + sto ce ti citav zivot ostati oziljak.

Btw. Ne zelim da se uvrijede mame koje su rodile na carski i da misle da bez veze mlatim i sl. To se odnosi na one koje su samo od straha pristale na carski za kojim nije bilo potrebe.

[Mama Natasa]

Samomamma, moj termin je 4 dana iza tebe pa se možda i vidimo u bolnici (Sv. Duh).
Mene je isto užasno strah ali još živim u "denial" fazi - kao to se nekom drugom događa. Još nisam spremila torbu za bolnicu jer mi je tako sve to još daleko. Maloj je super, meni isto a na porod ćemo poslati nekog drugog Mo'š mislit!
Strah me poroda, rezanja, dojenja, roditeljstva...
Nadam se da u onoj rečenici kojom se tješim:"To su prošle mnoge, pa valjda ću i ja" ima istine i da će svi strahovi nestati.
Ja još uvijek dobro spavam (muče me samo ove nesnosne vrućine) pa i tebi predlažem da se probaš naspavati jer će kasnije, kad nam dođu mali anđeli, sna i faliti.
Drž' se!

[Mamita]

kad si trudna prvi put bojiš se jer ne znaš što te čeka.
kad si trudna drugi put bojiš se jer znaš što te čeka.

[Mama Natasa]

Ajme, sad si nas utješila :/

[samomamma]

kad si trudna prvi put bojiš se jer ne znaš što te čeka.
kad si trudna drugi put bojiš se jer znaš što te čeka.

draga Mamita..tu sam rečenicu i ja čula i ustvari sam se baš zbog iste i prepala..
prvo kaj sam pomislila,Bože pa kaj če mi raditi,onda sam lagano slušala iskustva i bilo je ma mogu aj to,ni prva ni zadnja..
ali eto kako se vrijeme bliži,frka je opet tu..ja sam inače jedna od onih osoba koja se kod zubara ruši sa stolice kad me zaboli...(jednom sam zubaru stvarno pala sa stolca,jer me tako zaboljelo kad mi je zapičio onu neku spravicu da vidi jer zub pokvaren,a bio je,da sam samo ostala bez zraka i bam..na pod)

e pa zato i imam takav strah od poroda,mislim si kaj ak opet osjetim nesvjesticu i počnem tam izvađati cirkuse..
pa osramotit ču se ko nikad..
a opet onaj dobri anđeo s druge strane mi govori,nagledali su se oni svega,nisi ti jedina koja češ raditi scene u rađaoni..
i tak Vam meni prolaze dani...malo mislim da če sve biti u redu,pa onda opet mali strah i tako ukrug...
mislim da če mi tlak pred porod skočiti na 200 a adrenalin če mi razirati prsa....
alii eto,imam Vas i stvarno mi pomažete,imam mamu koja mi daje savjete kako to psihički izdržati...tak da mislim da če mi još tih 43 dana ili 44 proći nekako..
a onda..... Via hospitalia.... :/

[Mamita]

ma nemoj tako

porod je velika stvar, zna boljeti, možeš pući ili biti rezana (ah što li je gore!), boli prije, boli kasnije, dojenje ogromne bolne sise, mastitisi, dolazak u kuću nepoznate male slatke osobe koja je 100% ovisna o tebi, moraš ju imati na oku cijelo vrijeme, plače, boji se beba bojiš se ti boji se TM, stresovi, poslijeporođajna depresija, horor snovi (tipa ja sanjala da mi je Sami pao u blato ccc, plakala satima), ako dojiš, ne valja. nedojeća okolina te išamara i psihološki izmrcvari do koljena, razmišljaš o preseljenju, ako ne dojiš opet ne valja roda te još više psihološki izmaltretira, nisam sjela dva mjeseca od šavova, nisam imala godinu dana šta obući sve mi je bilo premalo, tako velike grudnjake koje trebaš ne proizvode, nećeš spavati više od tri sata u komadu DVIJE GODINE, pedijatri će ti vagati dijete svaki dan i brojati ti mililitre mlijeka ako dojiš i koliko god dojiš NEĆE BITI DOVOLJNO dijete će ti biti jadno gladno, babe će ti početi govoriti da si sad izgubila muža i da mu više nećeš biti zanimljiva jer eto rodila si nisi više kao prije (Bože na sve spasi!), nakon tri mjeseca počet će ti ispadati kosa, ajme misliš da ćeš oćelaviti (nemoj zaboraviti da u trudnoći nije opadala sad se mora nadoknaditi), i još puno puno toga.

nadam se da ćeš ovaj moj post shvatiti onako kakav je -ironičan.
možda ćeš biti jedna od sretnica pa ćeš se spasiti jedne ili više od ovih nedaća npr. možda će ti dijete spavati

po meni je uvjek teže nositi se s okolinom nego sa samim sobom i vlastitim djetetom. Nitko me nikad nije iživcirao kao dobronamjernici sa svojim savjetima.

Digni glavu - bit ćeš MAMA!!!

[Mamita]

gore sam odgovarala trudnicinataši

samomamma, mene je najviše užasavala pomisao mene u rađaoni ali kad dođeš tamo malo brojiš, dišeš, umireš od srama kad se okupi cijelo osoblje oko tebe i onda opet malo brojiš, malo dišeš, kad dođe vrijeme poroda ne razmišljaš ni o čemu osim o tome da rodiš i konačno vidiš tu bebu kojoj si se obraćala proteklih mjeseci. i onda vidiš ju i padneš u trans ljubavi koji te nikad neće više napustiti

[Nitica]

ne razmišljaš ni o čemu osim o tome da rodiš i konačno vidiš tu bebu kojoj si se obraćala proteklih mjeseci. i onda vidiš ju i padneš u trans ljubavi koji te nikad neće više napustiti

Ovaj dio rečenice mi je mrak. Prekrasno!! I samo to čekam, da vidim svoje dijete. Evo kad se toga sjetim odmah mi se oči napune suzama od sreće. Ja mislim da ću biti najcmoljavija mama u bolnici.

[Mamita]

hoćeš.
a onda osoblje kaže: evo još jedna cvili!

[Mamita]

e pa tebi je sutra termin.
Sretno!!! :D

[samomamma]

ne razmišljaš ni o čemu osim o tome da rodiš i konačno vidiš tu bebu kojoj si se obraćala proteklih mjeseci. i onda vidiš ju i padneš u trans ljubavi koji te nikad neće više napustiti

Ovaj dio rečenice mi je mrak. Prekrasno!! I samo to čekam, da vidim svoje dijete. Evo kad se toga sjetim odmah mi se oči napune suzama od sreće. Ja mislim da ću biti najcmoljavija mama u bolnici.

same feelling here.....ili kako već....(smotao me onaj romantični pa nemrem doć k sebi)...

[Mama Natasa]

Hvala Mamita!
Slažem se u potpunosti sa tobom, još samo da se riješiti straha.
Iz tvojih usta u Božje uši (ovo sa bebom koja spava).

[Mamita]

Strah je normalan, bilo bi čudno da se nimalo ne bojiš.

[snorki]

Izgleda da ste svi plakali kada ste prvi put vidjeli svoje dijete, samo sam ja pomislila "Bogo dragi, zar je ovo ovoliko bilo u meni"?!
To mi je bio najveci sok. Gdje je onolika Edita stala?

[vanjci]

nakon prvog poroda rekla sam-vise nikad, i napisala esej o tome kako mi je grozno bilo, drzalo me mjesec dana.
nakon drugog poroda sam rekla, nakon dva dana, kad cu opet ...
sad jedva cekam porod.
mislim da je to prekrasan osjecaj-jest da bole trudovi, ali istina prestanu cim naprave ono za sto sluze-kad bebica izade na svjetlo dana...jest da boli sivanje, ali eto, izdrzis pa prode, poslje se ne sjecas...onda boli stazanje maternice...ma, sto stvari boli ali nista zbilja se ne moze usporediti sa srecom sta si tako nesto velicanstveno sama napravila-rodila bebu!!!!osjecas se da je cijeli svijet tvoj
i ja zbilja jedva cekam ovaj put, i nije me nimalo strah poroda (svega do tad je, ali poroda ne...)...

[Storma]

Jos nisam rodila, al sam sigurna u jednoj stvari- kad stisnu trudovi i pocnem radat zivo ce me bolit briga tko me gleda ili ne gleda i kako. A sto se samog poroda tice...cure, kako god bilo, morat cemo to odgulit, sad vise nema nazad JA bih najradije prirodan porod koliko god je to moguce (naravno nikakav epi taman popucala jos stoput gore al onda sam JA popucala a ne da me netko "capnuo" odoka) , no s druge strane, nek mi rade sto god treba ako ce to pomoc bebi taman bolilo kao nikad nikoga. Kad se sve zbroji, nek bude kako bude, samo da je beba dobro :Smajlic kojeg peru majcinski instinkti:

[Mirta30]

Šta da kažem osim da je i mene strah, ali nije me strah rezanja i šivanja, nego cijele te situacije, čekanje, odlazak u bolnicu, rađaona, i sam porod.
Imala sam bolne menge, a ima dosta velik prag tolerancije boli (jednom su mi šivali usnu bez ikakve anestezije - na živo - ništa nisam osjetila pretpostavljam zato što je bilo sve utrnulo od udarca).
Jednostavno rečeno, mene je strah - čekanja, prekomjernog iscrpljivanja i eventualnog padanja u nesvjest (kada me frka počnem se znojiti, vrućina mi udari u glavu, crijeva "prorade", izgubim kontrolu nad sobom).
Čak razmišljam o induciranom porodu. :/

[sandras]

Izgleda da ste svi plakali kada ste prvi put vidjeli svoje dijete, samo sam ja pomislila "Bogo dragi, zar je ovo ovoliko bilo u meni"?!

Ja sam pomislila (za sina): "Joj kolika su mu stopala"

[bucka]

evo cure jos jedne strasljivice! prvi porod,termin 16.8-vinogradska! strah me:boli,poroda,rezanja,dojenja,odgovornosti,dal ce sa bebom biti sve ok,da me trudovi ne uhvate slucajno 3tjedna ranije dok sam jos na moru...!popis je poduzi! :/ kazu ljudi da je 9mj dovoljno da se fizicki i psihicki spremis za novu ulogu u svom zivotu!a ja mislim da bi meni bilo taman 19!!! sto je termin blize to je mene veca frka!neki put se zezam da sam se predomislila i da ipak ne bi rodila! ma bit ce to sve ok! kak su svi-tak cemo i mi!! :D

[loonalee]

jutros sam htjela otvoriti topic na ovu temu...mene isto peru strahovi i to svi ovi koje ste nabrojale...do jednoga..a možda i više...

Ma jasno je meni da žene rađaju i da je to prirodna stvar i da je oduvijek bila, ali ovo što se dešava zadnjih dana u mojoj glavi nije normalno..Znam da stresiram samu sebe i da tako vjerojatno stresiram bebicu ali ne mogu si pomoći. Nastojim ostati mirna, ali strah je jači od svega..Strah koji prerasta u paniku...Još samo petnaestak dana, a možda i prije je do velikog trenutka a ja bih najradije nestala...
Jedna je od vas napisala da trenutno živi u fazi "denajala" (engl.denial hehe)- e pa tako i ja...Osjećam se kao da gubim kontrolu i možda će netko reći da sam glupa i da paničarim bez veze, ali.. :/

[loonalee]

a uza sve to, slijedeći vikend mm mora na službeni put , što znači ako me zadesi u ta dva dana, mm neće biti samnom i neće dočekati našu zvjezdicu...

uf..mislim da me hvata neka depra...mislim da je bioprognoza loša danas...

[Nitica]

Meni je kao što vidite termin prošao. Sa prolaskom termina prošao me je i strah. Jedva čekam da sve krene. Veselim se bebi i samo o tome razmišljam, da sve dobro prođe i da imam snage sve izdržati. Jučer na pregledu mi je dok. rekao da sam otvorena 3 cm i da je sve spremno, te da očekuje da ću roditi u slijedeća 2-3 dana. Ja sam to doslovce shvatila i cijelu ovu noć nisam spavala, kao svaki čas će krenuti, ali mojoj bebi se ne da van. Tako je prvi dan prošao, a moje nestrpljenje se povećalo. Zato drage moje curke mislim da će i Vas strah prolaziti kako će se bližiti termin i da ćete jedva čekati da se uputite u bolnicu.

[berlinka]

Moj termin se opasno približio (za 3 tjedna!) i ulovila me totalna panika. Naime, shvatila sam da se na SD mnogo toga može dogoditi što me užasava. Razgovarala sam s jednim doktorom koji mi je rekao da ne mogu rađati u drugim položajima doli u tom njihovom polusjedećem. Uopće si ne da ništa reći. Iako ljubazan, skreše me «argumentom» da su oni liječnici i da rade sve najbolje za nas te da mu se ne mogu ja miješati u struku. Ako mu na to kažem da se negdje drugdje ne radi tako (iako je riječ o liječnicima), odgovor je «pa onda odite tamo». Osjećam se strašno bespomoćno! Izluđuje me pomisao da sa mnom postupaju kao s hrpom mesa. Kao da mi netko navuče luđačku košulju, zdrogira me i potom liječi elektrošokovima, a ja se ne mogu braniti. Strah me da se u trudovima koji će zbog brige i straha vjerojatno biti gori nego što bi trebali, neću moći boriti za ono što mi je važno. (Naravno da će MM biti sa mnom, ali on smatra da se moram prilagoditi jer bi sukobima moglo biti još gore.) Potom me strah da se zbog teškog poroda neću moći izboriti za 24-sati rooming in i brinuti se sama o bebi… Šokirao me nedavni posjet SD. Bebice poredane bočno kao sardine na kolicima, prekrivene krpom preko glave. Jedna je slučajno bila otkrivena i toliko je plakala da mi je srce htjelo pući, a njima je to najnormalnije i nitko se na to ne osvrće. Kao da je riječ o cipelama, a ne živim i svjesnim bićima.
Cure, je li prekasno za mene ipak otići u Rijeku i koji su uvjeti za porod u vodi? Pretpostavljam da je osoblje koje porađa u vodi upoznato s «prirodnim porodom», a da bi mi se «na suhom», moglo dogoditi isto što i u Zg?

[zrinka]

procitaj ovu pricu s poroda i za sto se sve maja uspjela izbroiti na SD

http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...D=145&Show=732

[mamma san]

Morala sam samo napisati da strahove od poroda, rezanja isl...u potpunosti shvaćam, jer sam i sama užasan paničar i kukavica koja nikad nije imala prag boli..i sve me boli.

No, ODMAH nakon poroda (imate moju priču) i šivanja (čak DVA!!) rekla sam da ISTE SEKUNDE POTPISUJEM ZA JOŠ JEDAN POROD!.

Vjeruj te mi, ništa nije grozno. Neke curke boli više, neke manje..međutim sva bol i patnja (kod mene stvarno ne mogu reći da je toga bilo) nestaju one sekunde kad vidite to slatko malo stvorenje...meni i dan danas krenu suze kad se toga sjetim....