Kad na 2 ili 3 dijete?

[Luluu]

E kahna taskvu sam temu i ja otvorila pod nazivom "može mla pomoć". isto sam u nedoumici jesam li sigurno spremna, a željela bi da ne bude ogromna razlika jer će meni mali sad već ubrzo napunit 5 godina, al ja nemam problema s mužem on bi uvijek, odmah nema problema al se ja odlučujem između ići radit po prvi put ili drugo dijete s tim da usput moram završit faks a imam i produženi dopustu radi problema kod poroda tako da sam zato još doma.
što više razmišljam čini mi se da ću ić na dijete pa lako onda i posao i sve bit će vremna za radit. Ustvari nikakvi problemi samo se sve mora posložit.


A u tvom slučaju ako se osjećaj spremnom mislim da bi trebala ić na drugo, malo zavedi mužića pa malo pomalo, ako imaš mogućnosti još bit doma, jer posao najjvjerovatnije gubiš ako odmah ostaneš trudna, a čekat ugovor za stalno, možda bude brzo, a prije bi se mogla načekat kako stvari stoje kod nas.

sretno

[Kejt]

Kahna, ako si financijski možete dozvolit, nemaš što čekati

[Cubana]

Ali problem je MM, on nebi, ili bi, pa opet nebi, užasno je neodlučan i klimav.

Aj dajte mi savjet, argumente kako da ga nagovorim

Ovako:
-idealna financijska situacija će možda biti tek kad se ovo prvo odseli od kuće, dakle to ne moramo čekati
-sad bih drugo dok sam još "mlada"/u điru s dojenjem, pelenama/dok još imam sav "asesoar"
-zamisli, kad malo porastu koliko ćemo imati vremena/moći ponovo izlaziti/baviti se zapuštenim hobijima...
-razlika u godinama je takva da će se više zajedno igrati/ biti duže u istoj sobi...

Nije važno što pola toga nema veze s istinom

[kahna]

Cubana 8)
...nastavi niz

[baps]

Cubana 8)
...nastavi niz

X ... molim, još koji argumentić za nas "klimave"...

[Cubana]

I MM je bio klimavi, kao, bi još jedno ali možda ne baš sad... i tak to...
A na kraju- napravili smo drugo dijete nakon jednog tuluma i nakon mog upozorenja da stavi kondom. Zanemario je to upozorenje. I sad ima sina

[erik]

evo imene...
Erik ima 2,5g, rekli smo oboje NIKAD VIŠE! Imamo svog željenog anđela i TOČKA.

ali.....

počela sam maštati o bebi...

Erik je "samoodgojivo" dijete, kad bi se malo bolje organizirala nebih niti osjetila da sam mama, zapravo, nije mi niti jasno da je to MOJE dijete,
kao da samo pazim na malog čovječuljka i tu i tamo mu pomognem...

PANIČNO se bojim trudnoće, poroda i rodilišta, svega što ide kasnije...
tisuću strahova jer mi je porod bio koma i dojenje 5mj sa cjelodnevnim glavoboljama od trpljenja boli...(dojila 13mj :D , sam pustio sisu)

i rekla sam AKO onda razlika ne manja od 5g...
a sad se nešto u meni mjenja...

koga god poznajem pitala sam što misli i žene koje imaju veliku razliku (8 g i više) navode desetke argumenata ZA, što i meni kao osobi paše...
a one koje imaju malu razliku među djecom, imaju pak svoje argumente...

i tako u krug...

mislim da kao što mi je rekla poznanica, tijelo te počne pitati...
i mislim da se to meni dešava, ali imam strahove kao kočnice,
iako znam da ima puno žena kojima je bilo puno teže a opet imaju dvoje, troje djece..pa se tješim .... i opet bojim

i još nešto, nije svaka žena ista, ja nemam energije ni živaca za bebu koja jedva hoda i trbuh do zuba,
ali ima žena koje imaju energije i ljubavi za to, pa i to treba uzeti u obzir!

ja ću i dalje promatrati svoje potrebe i truditi se nadjačati strahove...

[MGrubi]

čega se zapravo bojiš?

[Cruella]

Mislim da strah od porodjaja mozes lako da rijesis epiduralom. I ja sam kao i ti bila prestravljena nakon prvog porodjaja, i mislila sam da vise nikada necu roditi, ali sam se onda odlucila na epidural jer prihicki nijesam bila spremna ni za sta drugo. I mogu ti reci da sam imala porodjaj kakav ni sama nijesam mogla da zamislil ni u najidealnijoj situaciji. Sada je na putu moj treci bebac

[erik]

bojim se poroda, nisam se otvarala, otvarali su me ručno u par navrata...
bojim se oporavka (nisam sjedila 1mj)
bojim se dojenja, izdajanja i izdajalice, ručno mi ne ide a imam ogromne grudi i aureole, uvučene bradavice i jedva to izvedem sa izdajalicom...
nemam povjerenja u svoje tijelo da ću se otvoriti,
potpuno izgubila povjerenje u doktore,
najrađe bih na carski, a išla sam u Rijeku jer sam željela porod na stolčiću,
bez epid. bez dripa, i na kraju me nagovorili na sve...
seks 7 mj nakon poroda, pogledala se dolje 5 mj nakon poroda...
bezbolno dojila tek nakon 7 mj...
a na ginekološki nakon poroda tek nakon 2 g!

a bila prava Rodina trudnica, platnene pelene, dojenje, prirodan porod, educirala se išla na radionice, nimalo straha od poroda, gledala filmiće o prirodnim porodima, imala sam vjeru sebe i bebu i vječito imala osmijeh od uha do uha...

i kad sam ušla u rodilište sve krenulo nizbrdo...

znam ja da drugi put može biti lakše i da u pravilu tako i je,
sve mi je jasno ali razum je jedno a emocije drugo...

[erik]

na nagovor doktora sam primila epiduralnu koja je djelovala pola sata a kasnije nula bodova, primila i drip iako sam imala lude trudove, kao da me otvori -nula bodova na stolu od 22 do 10 a sam izgon sat i pol, glavica je išla van-unutra...

[sladjanaf]

ja ne znam jesam li ja jedina žena kojoj je prvi porod bio lakši od drugog? i razdoblje nakon porođaja mi je bilo lakše prvi put nego drugi.
pa se pitam kako bi tek onda bilo treći put?
gore od drugog?
bolje od prvog?

ili ja jednostavno nemam povjerenja u sebe i u svoje tijelo, kako se kaže, da mi je nakon dva poroda nezamislivo roditi još jednom, ali mi, s druge strane, nije nezamislivo imati još jedno dijete.

a tek šokovi i katastrofe s dojenjem...

[erik]

poznajem jednu ženu prvi porod lak drugi užas a treći lak,
sve ovisi od osobe do osobe i NEMA PRAVILA....

[sis]

Poznam ženu koja je rodila četiri puta. Svaki joj je porod bio teži od prethodnog, a četvrti put je rodila s epiduralnom.

[Cruella]

Tako je, navedimo najgore moguce primjere :shock:

[erik]

ma ne, mislim samo da se želi reći da je sve to individualno,
sve je to život, teško lako, kako kad, kako kome....

ljubav uvijek sve nadjača i sve se loše zaboravi...
a ja se bojim jer želim još jedno dijete a zaledim se od pomisli da prođem i pola onoga...

a kad tad će želja za bebom biti jača od strahova

[sis]

Upravo tako, erik. Pa ne bi se žena odlučila na četiri djeteta da je grozno. Ako je kome zazvučalo grozno, neka mi oprosti.

[erik]

meni je moj porod bio ne grozan, nego smo ja i muž svima rekli -NIKAD VIŠE

i evo..sad maštam o bebici...sve je to za ljude

[erik]

da ne otvaram novi topic pitala bih vas koje imate dvoje i više djece, a imale ste težak porod,
kako ste se odlučile, jeli vas bilo strah...
ja sam npr. jučer dobila hemeroidić, i odmah me podsjetilo, brrrrr a to je bio najmanji problem...

kako se riješiti strahova, kako ste vi uspjele ??
mene toliko ispunjuje moje dijete da nemam neku silnu potrebu,
čisto me ulovi tu i tamo željica o kojoj do sad nisam mislila duže od jednog sata....

[spunky125]

mi bismo sada 2. dijete, i pokušavamo, ali još ništa. KAko sam znala, pa sam F. je postalo lakše (jako zahtjjevno i živo dijete) a i ja sam opet počela čeznuti za malim ručicama, dojenjem, nošanjem. S 2. strane, F. će sada 2 god. pa će nam biti puno lakše

[Smajlić]

da ne otvaram novi topic pitala bih vas koje imate dvoje i više djece, a imale ste težak porod,
kako ste se odlučile, jeli vas bilo strah...
ja sam npr. jučer dobila hemeroidić, i odmah me podsjetilo, brrrrr a to je bio najmanji problem...

kako se riješiti strahova, kako ste vi uspjele ??
mene toliko ispunjuje moje dijete da nemam neku silnu potrebu,
čisto me ulovi tu i tamo željica o kojoj do sad nisam mislila duže od jednog sata....

Moj 1. porod je bio živa katastrofa. Sve onako kako ne bi trebalo / smjelo biti. Prve 3 godine nisam ni pomišljala na trudnoću samo zbog velikog straha od poroda. Ali...želja za djetetom je nadjačala moje strahove i osjećala sam se spremnom. Da ne govorim da su mi puuuuno pomogla iskustva žena na ovim stranicama i puno bolje sam se pripremila.
Drugi porod je bio divan. I tebi želim isto

[erik]

ja se toliko bojim doktora i rodilišta da mi je jedina utjeha da odem roditi kod Podobnika, jer mislim da je bitna razlika od Rijeke...
moja prijateljica je išla u Rijeku, nije se otvarala, pa su forsirali pa nije išlo pa carski pa mali sepsu 2x ga gubili, pa nju opet otvarali, kao upalili se šavovi, a ostao komad posteljice, pa i ona dobila sepsu i jedva se izvukla...
ma horor pravi i to sve u Rijeci koja je kao mrak...
pa se bojim što ako krene na loše, najsigurnije bi se osjećala kod Podobnika,
i to je jedino što me tješi da će za razliku od Ri. poštivati moje želje i da ću imati bolju komunikaciju s osobljem.
sjećam se 4. kata u Ri. na koji su me smjestili u app, tamo je radila jedna ženturača koja umijesto srca ima lonac, savršena za rad u ženskom zatvoru,
ja nemam u tim danima snage ni živaca nositi se sa takvim ljudima i dokazivati svoje, nemam.

i da drugi put odem tamo s tim iskustvom i sa strahovima, ma ne znam baš...

[Anemona]

erik je napisala:

...pa se bojim što ako krene na loše, najsigurnije bi se osjećala kod Podobnika,
i to je jedino što me tješi da će za razliku od Ri. poštivati moje želje i da ću imati bolju komunikaciju s osobljem.

Ne znam zašto, ali taj dio "ako krene loše" meni je "protiv Podobnika" kad važem između privatnog i državnog. Prvi porod mi je bio u Vinogradskoj, jer sam smatrala da daju najbolji omjer stručnosti osoblja i nazovimo to poštivanja mojih želja, i nisam se prevarila.
Za slijedeći porod, ako bih imala novce, odlučila bih se za Podobnika, ali baš me koči taj dio, što ako nešto krene krivo? Ok, vjerojatno će odmah krenuti na carski, to je u tom trenutku ok. A što s bebom? Tu mi npr. Vinogradska ulijeva veče povjerenje. Dobro, to sve sad spada pod temu Rodilišta.
Vezano za ovu temu. I meni se več neko vrijeme javlja želja za još jednom bebom i sad razmišljam.
MGrubi je napisala:

čega se zapravo bojiš?

Bojim se da bih prvo dijete nečim zakinula. Sve ja znam u teoriji, negdje bih ga zakinula, a na drugom polju "obogatila", ali bojim se da ne bih u trudnoći morala puno mirovati. Prva trudnoća nije bila nešto teška, ali nisam smjela ništa dizati i često sam imala jake bolove radi kojih sam dosta mirovala. Bojim se da mi se ne ponovi gestacijski dijabetes, pa da moram više puta tijekom trudnoće u bolnicu. Bojim se kako će maleni reagirati na moj boravak u bolnici i na dolazak bebe. Malo se i bojim onih prvih dana dok se ne uspostavi dojenje kako treba.
Tako da bih ipak još mrvicu pričekala, da maleni još poraste, a opet tako mogu u nedogled.
Zanimljivo je što se u tim razmišljanjima ne bojim poroda. (Taj strah će me valjda uhvatiti tek kad zatrudnim).

[erik]

da, ja Erika više ne dižem, dosta je samostalan, a pošto je velika maza nebi se buno da večinu vremena ležimo, igramo se i mazimo...
ne bojim se da bih ga zakinula, ali bi isto voljela sačekati period kada će znati što je seka ili brat i da se veseli mom trbuhu, da kad odem roditi ne bude frka jer ga par noći neću uspavati...
a to je još pola godine ili najviše godinu poznavajući ga...

a nikad nije baš sve idealno, i ne možemo pružiti djeci baš sve kako želimo..
život je takav...

[argenta]

Bojim se da bih prvo dijete nečim zakinula. Sve ja znam u teoriji, negdje bih ga zakinula, a na drugom polju "obogatila", ali bojim se da ne bih u trudnoći morala puno mirovati. Prva trudnoća nije bila nešto teška, ali nisam smjela ništa dizati i često sam imala jake bolove radi kojih sam dosta mirovala. Bojim se da mi se ne ponovi gestacijski dijabetes, pa da moram više puta tijekom trudnoće u bolnicu. Bojim se kako će maleni reagirati na moj boravak u bolnici i na dolazak bebe. Malo se i bojim onih prvih dana dok se ne uspostavi dojenje kako treba.

Meni se ovo čini skroz legitimnim razlogom da još pričekaš, ako se stvarno tako osjećaš. Ja i dan danas ponekad imam grižnju savjesti što nismo još malo pričekali, jer mislim da je ipak lakše 3- ili 4-godišnjaku objasniti zašto te nema/ moraš ležati/ odlaziš u bolnicu/ posvećuješ vrijeme bebi. Dvogodišnjaci su jako zahtjevni i meni je osobno žao što nisam svojoj curi ostavila malo više prostora da stvarno poraste prije nego što je posala "velika" seka.

[Anemona]

argenta, lijepo je čuti nečije mišljenje kad se realno prizna kakvo je bilo stanje i pomiješani osjećaji, a da nije sve uvijek: Bilo je savršeno, svi smo bili ispunjeni, presretni, bilo je najbolje vrijeme,... Naravno, volim ja pročitati i savršeno, to je najljepše, ali bojim se da nije uvijek tako.

[argenta]

argenta, lijepo je čuti nečije mišljenje kad se realno prizna kakvo je bilo stanje i pomiješani osjećaji, a da nije sve uvijek: Bilo je savršeno, svi smo bili ispunjeni, presretni, bilo je najbolje vrijeme,... Naravno, volim ja pročitati i savršeno, to je najljepše, ali bojim se da nije uvijek tako.

Zato sam ti se i javila. Kako su naši kikići tu negdje, i mene svako malo ulovi želja za još kojom bebom, ali se onda podsjetim ovoga što sam napisala: za nas tako mala razlika jednostavno nije dobro upalila (odnosno, takav je moj subjektivni doživljaj, njih se dvoje dobro slažu i vole, ali ja mislim da je Zvjezdici ipak trebalo malo više vremena).

[Smajlić]

ima tu i druga strana - kod veće razlike u godinama, kad je prvo dijete bilo jedino i obožavano tako puno godina ... i onda najednom nije više jedino.....ne znam, čini mi se da se takva djeca teže prilagode - govorim iz svog osobnog iskustva - jer koliko god je ona bila pripremljena na sve i zaista se veselila bebi, prolazila je kroz dosta teško razdoblje. Sve ima svoje prednosti i mane.

[argenta]

ima tu i druga strana - kod veće razlike u godinama, kad je prvo dijete bilo jedino i obožavano tako puno godina ... i onda najednom nije više jedino.....ne znam, čini mi se da se takva djeca teže prilagode - govorim iz svog osobnog iskustva - jer koliko god je ona bila pripremljena na sve i zaista se veselila bebi, prolazila je kroz dosta teško razdoblje. Sve ima svoje prednosti i mane.

Možda da se nađemo na pola puta?
Kod mene dvije godine razlike, kod tebe šest -- možda su 4 idealan omjer

[Anemona]

smajlic je napisala:

ima tu i druga strana - kod veće razlike u godinama, kad je prvo dijete bilo jedino i obožavano tako puno godina ... i onda najednom nije više jedino.....ne znam, čini mi se da se takva djeca teže prilagode - govorim iz svog osobnog iskustva - jer koliko god je ona bila pripremljena na sve i zaista se veselila bebi, prolazila je kroz dosta teško razdoblje. Sve ima svoje prednosti i mane.

Ma jasno, svako vrijeme nosi svoje i neka vrsta krize je neminovna dok dijete ne prihvati situaciju da više nije jedan jedini. Najidealnije bi bilo da su blizanci.
Ali opet mislim da je ključno kod večeg djeteta što na neki način razumije tu cijelu situaciju, bez obzira što ga možda situacija baš ne oduševljava i naravno, ne zna što ta cijela situacija u konačnici nosi dok se beba stvarno ne rodi.

[Anemona]

Pa ja nekako i razliku od 3-4 godine i smatram puno idealnijom od 2 ili 6, ali to je moje subjektivno mišljenje.

[Lutonjica]

ima tu i druga strana - kod veće razlike u godinama, kad je prvo dijete bilo jedino i obožavano tako puno godina ... i onda najednom nije više jedino.....ne znam, čini mi se da se takva djeca teže prilagode - govorim iz svog osobnog iskustva - jer koliko god je ona bila pripremljena na sve i zaista se veselila bebi, prolazila je kroz dosta teško razdoblje. Sve ima svoje prednosti i mane.

vec sam pisala na pocetku topika, kod nas je razlika 4 godine, a za iduce dijete zelim da je jos veca, nikako manja. 5 godina barem.

ima tu nekoliko razloga, a jedan je i prihvacanje od strane starije djece.

ne mogu provariti da dijete to lakše prihvati što je razlika manja.
možda manje dijete ima manje "vidljive" reakcije, jednogodisnjak nema toliko siroki repertoar ponasanja kao petogodisnjak, ne moze "negodovati" na toliko nacina. a vjerujem da podjednako tesko to podnosi.

[Trina]

Manja djeca lakše prihvaćaju i brže se prilagođavaju novim situacijama. Kad jednogodišnjak dobije brata ili sestru on sigurno neće razmišljati na isti način kao petogodišnjak. I ako se roditelji postave kako treba prema starijem to neko prvo vrijeme, dijete tako male dobi neće ni osjetiti bar tako veliku promjenu u obitelji kao veće dijete. Maleni se nakon nekog vremena neće ni sjetiti da su ikad bili sami.

Ja imam iskustvo sa manjom i većom razlikom među djecom. Kad sam rodila treće bilo mi je neusporedivo lakše nego kad sam rodila drugo ( a razlika između drugog i trećeg je 4 god) jer sam se mogla posvetiti bebi kako treba. Ali, iako je meli bio prihvaćen bolje nego što sam očekivala, morala sam biti troduplo pažljivija nego kad je došlo drugo (a razlika između prvog i drugog je godinu ipo) zbog starije djece.

Tako da mi moje iskustvo govori da je idealna manja razlika. Ali mami je neusporedivo lakše kad je razlika veća

[Smajlić]

ima tu i druga strana - kod veće razlike u godinama, kad je prvo dijete bilo jedino i obožavano tako puno godina ... i onda najednom nije više jedino.....ne znam, čini mi se da se takva djeca teže prilagode - govorim iz svog osobnog iskustva - jer koliko god je ona bila pripremljena na sve i zaista se veselila bebi, prolazila je kroz dosta teško razdoblje. Sve ima svoje prednosti i mane.

Možda da se nađemo na pola puta?
Kod mene dvije godine razlike, kod tebe šest -- možda su 4 idealan omjer

Budemo vidjele kak bumo s trećim 8)

[Anemona]

Lutonjica je napisala:

vec sam pisala na pocetku topika, kod nas je razlika 4 godine, a za iduce dijete zelim da je jos veca, nikako manja. 5 godina barem.

ima tu nekoliko razloga, a jedan je i prihvacanje od strane starije djece.

ne mogu provariti da dijete to lakše prihvati što je razlika manja.
možda manje dijete ima manje "vidljive" reakcije, jednogodisnjak nema toliko siroki repertoar ponasanja kao petogodisnjak, ne moze "negodovati" na toliko nacina. a vjerujem da podjednako tesko to podnosi.

Točno se slažem s poboldanim dijelom.
Mada ja tenutno više težim razlici 3-4 iz razloga da si dam eventualnog prostora i za 3. dijete.

[Lutonjica]

ja trece planiram s 36
a možda i četvrto s 40

[Anemona]

Ma, dobro zboriš Lutonjica, dobar ti je plan.

[Smajlić]

I slažem se s ovim:

Manja djeca lakše prihvaćaju i brže se prilagođavaju novim situacijama. Kad jednogodišnjak dobije brata ili sestru on sigurno neće razmišljati na isti način kao petogodišnjak. I ako se roditelji postave kako treba prema starijem to neko prvo vrijeme, dijete tako male dobi neće ni osjetiti bar tako veliku promjenu u obitelji kao veće dijete. Maleni se nakon nekog vremena neće ni sjetiti da su ikad bili sami.

[argenta]

Ali anemoni i eriki je proš'o voz za razliku od jedne godine

[Smajlić]

da, ne znam kaj se brinu! Anemonim mišek ionako uskoro slavi 2. rođendan. Pa dok zatrudni, evo ti razlika od 3. godine
:D :D :D

[Anemona]

Ma cure, kakav voz??? A 3., 4. 5.,.... gdje nam je kraj?

[sladjanaf]

ima tu i druga strana - kod veće razlike u godinama, kad je prvo dijete bilo jedino i obožavano tako puno godina ... i onda najednom nije više jedino.....ne znam, čini mi se da se takva djeca teže prilagode - govorim iz svog osobnog iskustva - jer koliko god je ona bila pripremljena na sve i zaista se veselila bebi, prolazila je kroz dosta teško razdoblje. Sve ima svoje prednosti i mane.

vec sam pisala na pocetku topika, kod nas je razlika 4 godine, a za iduce dijete zelim da je jos veca, nikako manja. 5 godina barem.

ima tu nekoliko razloga, a jedan je i prihvacanje od strane starije djece.

ne mogu provariti da dijete to lakše prihvati što je razlika manja.
možda manje dijete ima manje "vidljive" reakcije, jednogodisnjak nema toliko siroki repertoar ponasanja kao petogodisnjak, ne moze "negodovati" na toliko nacina. a vjerujem da podjednako tesko to podnosi.

ovo potpisujem. kod nas je razlika 3,5 godine, a D. tek sad sa 6,5 godina više ne osjeća ugroženost. tek je sad ona poželjela nešto u vezi siblinga.
sad bi joj bilo ok imati bebu seku, dok s 3,5 godina niti je shvaćala što to znači, niti se tome veselila. i bilo je teško ponekad.

[ivorka]

Pa ja nekako i razliku od 3-4 godine i smatram puno idealnijom od 2 ili 6, ali to je moje subjektivno mišljenje.

S ovim se slažem. Kod mojih je razlika 3,5g i mislim da je baš to dobra razlika. Da je odmah bilo lako - nije. Da mi je strašno falio stariji sin kad sam 15 dana bila s malim u rodilištu - je. Da sam ja njemu jako falila - isto jesam, ali mu se moglo objasniti što se događa i dolazio je kod mene u posjetu i već je sve fino rezonirao. Kad smo došli doma bio je prvo nezainteresiran, pa zainteresiran i ljubomoran, pa opet manje zainteresiran, da bi sada prvu stvar kad se probudi u svojoj sobi - otišao do naše sobe i provjeriti gdje mu je brat - da li još spava, legnuo se kraj nas i čekao da se probudi. Ako netko uzme maloga na ruke, on odmah krene braniti brata i govoriti kako je to njegov brat i neka ga spusti. Naravno da ga još uvijek zna gurnuti, uzeti mu igračku iz ruke, ali se već znaju njih dvojica zaigrati sami 10tak minuta i samo ga on može uvijek i pod bilo kojim okolnostima nasmijati. Kad mlađem spomeneš starijeg brata on se uvijek nasmije i traži ga pogledom....
I još puno takvih slatkih situacija. Naravno da bi bilo slično da je razlika veća - ali bojim se da bi se kasnije teško mogli zainteresirati oko istih stvari, lakše je s ovom razlikom. Da je razlika manja - kasnije bi se bolje družili, ali ja sam mišljenja da bi u tom slučaju starijeg zakinula za dosta toga. On je imao 3 godine potpune pažnje - i trebalo mu je (dojio je do 2,5g, još danas ga uspavljujemo s pričom, traži dosta pažnje i vremena), a sa 3-3,5 g su mu druga djeca i vršnjaci postali prijeka potreba, tako da mu je brat stigao u "pravo vrijeme".
Ne znam... moje je iskustvo za ovu razliku (za sada) jako pozitivno i ako se na temelju toga može dati neka preporuka - pričekati malo ako imate zahtjevnog 2 godišnjaka, uskoro će mu se potrebe bitno promijeniti....
Ali, naravno, ima i drugačijih iskustava. Ovo je samo moje

[Smajlić]

ovo potpisujem. kod nas je razlika 3,5 godine, a D. tek sad sa 6,5 godina više ne osjeća ugroženost. tek je sad ona poželjela nešto u vezi siblinga.
sad bi joj bilo ok imati bebu seku, dok s 3,5 godina niti je shvaćala što to znači, niti se tome veselila. i bilo je teško ponekad.

evo kako se sve razlikuje od osobe do osobe, baš zanimljivo. Kod mene je bilo obrnuto, poznavajući svoju kćer, čini mi se da bi se malena lakše prilagodila bratu sa 3 godine ili manje.

[Smajlić]

OT:

Ma cure, kakav voz??? A 3., 4. 5.,.... gdje nam je kraj?

Aha, to onda kad će krenuti, neće biti kraja
Super, tak i treba. Onda ćemo za proslave rođendana morat unajmiti muzičare, salu za svatove, tak da stanu svi klinci. 8)

[babyboys]

među mojima je razkila 5 godina i mjesec dana i mislim da je idealna,. T je bio dovoljno velik da se kroz 9 mjeseci saživi sa mojom trudnoćom (trebalo mu je možda 9 dana) i da se istinski veseli dolasku nove bebe.


danas mi je fantastično vidjeti njih dvojicu u igri, kako se J divi i bez pogovora sluša velikog brata, kako se T zaštitnički ponaša prema malenomu....

ako bude kako planiram, iduće bi došlo dogodine, i razlika između njega i J bi bila 4 godine. razmišljali smo i o manjoj razlici, ali tu sam ja dugo kočila baš zato jer sam se bojala, jer sam se željela posvetiti njima dvojici, jer sam J rodila carskim, jer imam karijeru za graditi...
sad svi ti razlozi padaju u vodu jer sam sigurna da ja sve to mogu, pardon, da mi možemo.

e da, kad sam rodila T, rekla sam još jednom, ali nikako iza 25.
kad sam rodila J rekla sam još dvoje ako stignem do 30. sad mi nije strana ideja ni da rađam s 40.... peto

[Spidermanova mama]

Nemam pojma kak se muža nagovori.Ja bi htjela treću bebu,samo zeza ono famozno POSAO. Mislim da bebe uvijek znaju kad trebaju doći,pa vjerujem da će i naša nova ljubav stići kad mlađi braco mrvicu poraste,kad tata da zeleno svjetlo,a mama bude s poslom "već nekako".

[kristina_zg]

kod mene je obratno..kod mene bi i muž i curke...Matea (5 g) se ljuti što joj mama ne želi roditi bracu, a Ana(3,5 g) se ljuti što joj ne želim roditi seku...i puca me svako malo da o tome razmišljam..nekad pomislim kako mi se to sve skupa ne da ponovno prolaziti..ali kad vidim koliko bi one to htjele..dobivam volju i želju..e sad ima tu još nešto..nemam stalan posao, na zamjeni sam do 6.mjeseca..iskreno, pun mi je kufer biti na porodiljnom i ne znati kud ću poslije, a onda opet s druge strane, muž ima stalan posao, ni sad ne dobivam puno više novaca, a tko zna što će se promijeniti u naredne 3 godine..bit ću doma, dobivat ću 1600 kn i bit ću tu kad mi cure krenu u školu..a možda i neki poslić uleti..Isto puno važem, no smatram da ne treba puno razmišljati..ako imaš volju i želju onda je to to <3

[mimi 25]

Mi imamo malu razliku medju djecom.
Izmedju prvih dvoje je 15 mj i nije bilo ljubomore ni posebne prilagodbe na bebu od strane starijega.
Meni je bilo jako, jako naporno na pocetku jer sam se maksimalno trudila zadovoljiti potrebe i jednog i drugog. Mislim da sam u tome i uspjela jer ne vidim neke "traume" kod svoje djece radi nedostatka paznje zbog male razlike i sl.
Sada je iz dana u dan meni sve lakse, a oni su pravi mali prijatelji. Zanimaju ih iste stvari, sve su si blizi, sve se vise igraju zajedno, zajedno ih ucimo nekim stvarima......ponosna sam i sretna kada ih gledam i opet bi napravila jednaku razliku.
Sada ce stariji imati 3.5 god, a mladji 2god i 2 mj kada nam dojde beba.
Opet je mala razlika, tako smo i htjeli. A kako ce to biti, ne znam. Ali, ne bojim se....
Ocito je da mi preferiramo manju razliku.
Svaka razlika ima svoje pozitivne i negativne strane. Kada smo mi sve to sagledali,ukljucujuci karakter mene i MMa i dinamiku naseg zivota, prevagnule su nam pozitivne strane male razlike.
Jedino sto mene osobno privlaci kod vece razlike je to sto vjerujem da je roditeljima lakse u fizickom smislu kada imas novorodjence i jedno dijete koje je vec dosta samostalno.
A naravno, uz sve te cinjenice zelja u srcu za jos jednom bebom je bila glavni pokretac. I nekako mislim da je to i najbitnije.
Jer, kada imas zelju i volju mozes sve. I izdrzati fizicki napor male razlike medju djecom, i balansirati izmedju razlicitih potreba kod vece razlike, i biti na cistu s trenutnim zamrzavanjem karijere, i rijesiti financije i sl.
Dakle, to bi bio moj odgovor na pitanje iz naslova.....KAD SRCE KAZE DA!

[kristina_zg]

mimi25, upravo tako- kad srce kaže da, lijepo rečeno!
Kod nas četiri srčeka kažu DA
Naradit ćemo se čitav život..a rađati nećemo moći baš za 10 ili 20 godina...Sve sam sigurnija u svoju odluku <3