biti posvojeno dijete

[čokolada]

Drage cure, vaše su mi misli dragocjene, hvala vam što pišete!
Koliko god razmišljala na potpuno jednak način kao ivanas, ne mogu se ne zapitati hoću li i ja svom djetetu jednom poslati nekom reakcijom, gestom ili samo pogledom poruku kakvu ste vi iščitale iz reakcija svojih roditelja . Sad kad sam roditelj shvaćam kako je to teška uloga pa i bez obzira na posvojenje. Neke stvari čovjek jednostavno ne osvijesti dovoljno, misli da je u svom postupanju jasan i samorazumljiv, a druga strana to dekodira na sasvim drugi način.

[anin]

Drage cure, vaše su mi misli dragocjene, hvala vam što pišete!
Koliko god razmišljala na potpuno jednak način kao ivanas, ne mogu se ne zapitati hoću li i ja svom djetetu jednom poslati nekom reakcijom, gestom ili samo pogledom poruku kakvu ste vi iščitale iz reakcija svojih roditelja . Sad kad sam roditelj shvaćam kako je to teška uloga pa i bez obzira na posvojenje. Neke stvari čovjek jednostavno ne osvijesti dovoljno, misli da je u svom postupanju jasan i samorazumljiv, a druga strana to dekodira na sasvim drugi način.

Da, roditeljstvo je najteža (uz to što je najljepša) uloga u životu...toga nismo najčešće ni svjesni unaprijed...A roditeljstvo posvojenom djetetu je još teža uloga..Nemojte me sad pošpotat da prethodnom rečenicom radim neku razliku, tipa kao kad potpuno neuki ljudi upadaju s neprimjerenim komentarima...jer ja točno znam o čemu govorim...i znam da će vas posvojeno dijete kad tad pogledat pod povećalom i zapitati se je li prihvaćeno...sigurno...volite li ga jednako kao da ste ga rodili itditd...i u većini slučajeva ono vam to neće reći, a ni priznati ako ga pitate..
Mislim da je dobro pričati, pričati i pričati...od prvog dana vašeg zajedničkog života (koliko god tad dijete bilo malo)..Nemojte ga pitati, tražiti odgovor, već vi pričajte o svemu otvoreno...opušteno..prvi počnite...načnite temu..
I radite na sebi tako da sami sa sobom riješite svoje unutarnje stanje (emocije, dileme, strahove)...i uvijek znajte da to što si dijete postavlja pitanja nema nikakve veze s tim koliko vas dijete voli i s tim koliko ste kvalitetni kao roditelj..

Spominjala sam već da sam se počela zatvarat kad moja iskrenost nije naišla na prihvaćanje (već u nižim razredima O.Š)..Npr. mama je tada u par navrata razgovarala sa mnom o tome...ja sam se otvorila i rekla joj svoje osjećaje - a tad sam bila u fazi "mrzim tu ženu, najrađe bih je istukla, ona je najgora osoba na svijetu kako je mogla ostavit dijete"..Moja mama nije prihvatila mene i moje tadašnje osjećaje, nije ih razumjela, nije znala da je normalno da dijete prolazi tu fazu, već je iskomentirala nešto tipa "da je tebi s nama lijepo i dobro, da si zadovoljna, ne bi ti osjećala toliko bijesa", tužnim i razočaravajućim tonom...I tako je prebacila težište na SEBE, umjesto na mene..

Jasno je da je i roditelj čovjek, i da mu je često teško, da osjeća različite emocije, ali u ovoj situaciji dijete je primarno...prihvaćanje i razumijevanje djeteta i njegovih osjećaja..Roditelj se mora moći s tim nosit...zato je roditelj..
Ako vam je kao roditeljima ponekad teško zbog svega toga, uvijek se sjetite da je djetetu zbog iste teme još teže..tu je ključ

Opet se raspisah..no nekako...mislim da bi meni bilo lakše da sam sa 16 imala internet i priliku da pročitam razna iskustva...onako sam se sa svojim mislima sama osjećala kao frikuša skroz

[Zdenka2]

Moja mama nije prihvatila mene i moje tadašnje osjećaje, nije ih razumjela, nije znala da je normalno da dijete prolazi tu fazu, već je iskomentirala nešto tipa "da je tebi s nama lijepo i dobro, da si zadovoljna, ne bi ti osjećala toliko bijesa", tužnim i razočaravajućim tonom...I tako je prebacila težište na SEBE, umjesto na mene..

Jasno je da je i roditelj čovjek, i da mu je često teško, da osjeća različite emocije, ali u ovoj situaciji dijete je primarno...prihvaćanje i razumijevanje djeteta i njegovih osjećaja..Roditelj se mora moći s tim nosit...zato je roditelj..
Ako vam je kao roditeljima ponekad teško zbog svega toga, uvijek se sjetite da je djetetu zbog iste teme još teže..tu je ključ

Hvala ti na ovoj rečenici. Za mene je ovo ključno - kad se radi o djetetu, radi se o djetetu; tada ne stavljam sebe na prvo mjesto. Otkad imam djecu, ne samo da dopuštam da se priča o svemu nego to i potičem, kad osjetim da je trenutak. Sa sinom sam počela o tom dvostrukom identitetu razgovarati kad je imao 2,5 godine, to jest kad je prvi put, za mene sasvim neočekivano, postavio pitanje u tom smjeru. Kći je posvojena kao starija curica i ona je mnoge stvari već u startu znala. Različite okolnosti, ali isti pristup: nema tabua, dijete, pitaj što god hoćeš, a i ja ću pitat što me zanima.

Moja djeca nisu više mala, onako negdje u sredini. Što god sam znala o njihovoj obitelji rođenja, rekla sam im; ništa nisam zatajila. Mene nije strah za moje majčinstvo i moj odnos s djecom. On postoji, izgrađen je, ima čvrste temelje. Ideju da moje dijete ne bi tražilo svoje biološke roditelje kad mi mu doista bilo dobro u njegovoj/ njezinoj sadašnjoj obitelji smatram izrazom egoizma. Kada se radi o djetetovom životu, o njegovom/njezinom porijeklu, biološkim roditeljima i obitelji, potpuno je pogrešno tu potragu za samim sobom tumačiti kao nezadovoljstvo svojom adoptivnom obitelji i roditeljima. Naša djeca imaju neke nerazriješene probleme koje ne mogu u potpunosti riješti s nama. Ili će to riješiti sa sobom, u eventualnom savjetovanju s roditeljima, ili će to riješiti u susretu s biološkim roditeljima/ obitelji. Za mene je, kad se radi o mojoj djeci, to samorazumljivo. Budu li imali potrebu da stupe u kontakt sa svojom biološkom obitelji ja im neću stajati na putu, a ako budu iskazali potrebu da im pomognem, tu sam. Ta potraga neće ugroziti naš odnos, dapače, mislim da ga može samo učvrstiti. Svaki čovjek, tako i moja djeca, ima pravo na spoznaje o svom identitetu.

[Rebbeca]

Cure hvala, dragocjeno mi je vaše razmišljanje, opisivanje osjećaja, ma sve
I ja sam svojoj djeci rekla sve što znam, sinu pogotovo, on je usvojen kao beba, a kći koja je usvojena kao veća djevojčica zna više od mene, pa smo razmjenjivale informacije.

Jako je važno često, neciljano razgovaranje o tome, i važno je da djeca znaju da mogu pitati bilo što, bez bojazni.
Npr. moji neki dan u autu pričaju nešto o mlijeku. Iz čistog mira kći (10,5 god.) pita: mama, jel B. ( sin - 11,5 god. ) pio tvoje mlijeko? Prije nego sam ja otvorila usta da odgovorim, ona se nadovezuje: a da, nije, znam...

[MALA Cura :)]

REBBECA.
Npr. moji neki dan u autu pričaju nešto o mlijeku. Iz čistog mira kći (10,5 god.) pita: mama, jel B. ( sin - 11,5 god. ) pio tvoje mlijeko? Prije nego sam ja otvorila usta da odgovorim, ona se nadovezuje: a da, nije, znam...[/QUOTE]

da tako i ja kad sam završila u bolnici svi doktori pitaju nasljedne bolesti onda moji odgovore da sam posvojena , a oni na to da to treba istraziti....a onda se u cijelu priču umješa i psiholog pa me "tare" sa glupim pitanjima i nakraju zakljucak svega je TO TI JE NA PSIHIČKOJ BAZI. eto tolko o zašen zdravstvu

[ivanas]

Mala Cura o zdravstvu i liječnici i odnosu prema posvojenoj djeci bi se dao elaborat napisati, moju djecu i kad ubode komarac to je nasljedno.

anin shvaćam koliko teških osjećaja i nametnute krivnje ima tu tebi kad je tvoja mama na tvoje iskrene osjećaje odgovarala kako je odgovarala i stavljala sebe na prvo mjesto.
Inače otkad sam roditelj nekako su oni u svemu na prvom mjstu, a pogotovo kad se o osjećajima radi, ja sam odrasla osoba koja mogu sama sebe regulirati(uglavnom) i pokušati razumjeti a oni se tomu tek trebaju naučiti.
Znam da smo mi općenito kao posvojena obitelj nekako pod povećalom, poebno djeca, imam i ja osjećaj da dosta ljudi ocjenjuje, mjeri i važe naše postupke prema djeci, čula sam jedan glupi komentar za jednu posvojenu mamu kako ona ne tuče svoje dijete i svašta mu dopušta jer ga nije rodila pa se kao ustruava(osim što je ta žena normalna mama kojoj batine nisu odgojna metoda kao i ostalim normalmi roditeljima). Osobno jako malo držim do mišljenja ljudi koji mi nisu bliski i nikad se nisam bojala hodati van stada, al ne znam kako će se moja djeca s tim nositi,

Ne smatram da ono što dijete osjeća rema biološkim roditeljima, posebno majci ima veza sa mnom kao roditeljem. Osim što postoji mogućnost da te sve osjećaje, ljutnju, bijes projecira na mene jer sam ja tu, u blizini. A kad se tako nešto desi nadam se da ću to znati prepoznati i skuziti da uzrok leži negdje drugdje. Zato pomaže kad se čovjek može educirati, o puno stvari ne bi ovako razmišljala da nemam internet i knjige, a uz svu pomoć u obliku toga svaka obitelj i dijete su jedinstveni i nema univerzalnog recepta.

Ono što kao roditelj pokušavam trenutno sa svojom djecom je da nauče imenovati svoje osjećaje i izraziti ih, vjerujem da će im ta emocionalna pismenost pomoći da lakše izađe van sve što nose na duši.

[ArI MaLi]

anin i Mala Cura hvala Vam do neba

ja sam isto jedna od onih koja razmišlja kao ivanas ali u meni je zbilja prisutan jedan strah... ne želim povrijediti svoje dijete.. želim tu uz njega biti maksimalno, uz njegove odluke pa makar one meni ne odgovarale... kada smo posvojili našu curicu, i kada smo dobili papire, na kojima stoji adresa njezine biološke mame, ja jednostavno nisam mogla otići iz tog grada a da ne prođem pored te kuće... samo da na trenutak pokušam osijetiti i "dodirnuti" taj jedan dio moje curice... nakon što sam vidjela tu kuću u meni se pojavilo još više pitanja na koje nažalost ne znam odgovor (u prvi tren sam je htjela slikati da je imamo kao uspomenu i da bude jedna poveznica više sa F prošlošću, ali ipak nisam, ostavljam to njoj na izbor, kuća će stajati tamo)... sada je još mala i sve je lakše, ali kada krenu pitanja želim da osijeti da sam tu... u svakom trenutku i u svakoj situaciji (nadam se da ću uspijeti)

[sonči]

Mala Cura i Anin samo ću Vam jedno reći a to je HVALA i pišite još. Ovo nam jako puno znači!

[MALA Cura :)]

sonči; Mala Cura i Anin samo ću Vam jedno reći a to je HVALA i pišite još. Ovo nam jako puno znači!:

Vi pitajte a mi ako mozemo cemo odgovorit onako kako mislimo. Ako vas nesto zanima slobodno pitajte

[sonči]

Moja je cura još mala 2 g. tako da vjerujem da još ništa ne razumije. Dosta o tome razmišljam o tome kako ću joj reći da je posvojena ustvari više razmišljam na koji način da ne pogriješim u bilo kojem smislu da krivo ne razumije. Nedaj bože da ju povrijedim. Za sada ću vas samo čitati pa stoga kako god se osjećale s Vama sam!

[ivanas]

Moj najstariji je dosao s 5,5 godina i zna da je posvojen, sad koristimo tu riječ i objašnjavamo što to točno znači. On zna kako se biološka mama zove, za tatu ne pita, ja sam pitala njega kako se zove biološki tata, on je rekao ime MM. Nekako mi se čini da djeca razmišljaju puno više o biološkoj mami nego o tati. Jel tako i kod vas cure?

Pitala sam danas srednjeg tko ga je rodio, on me gleda, ne znam da li on uopće kuzi što to znači, probat ću izvući neke knjige o trudnoći da vidim ima li on ideje što to znači. Inače pričamo o tome svemu sa starijim pa mislim da zasad i ne treba nešto pričati sa srednjim(2,5 g) kad će ionako puno toga čuti usput od starijeg. Danas mu je on objašnjavao da je i njega rodila druga mama pa da su mama i tata dosli kod teta po njega.

Što se tiče osjećaja, moj najstariji je izrazito toplo i emotivno dijete, ne osjećam zasad u njemu nikakvu ljutnju(djeca te dobi već znaju izražavati ljutnju prema biološkim roditeljima) već veliku tugu, čini mi se da je to osjećaj koji prevladava. kad spominjemo biološku mamu ne osjetim nikakve negativne osjećaje, ali mi se čini da je to zbog njegove naravi, to dijete jednostavno voli sve i svakoga, od ljudi, stvari, životinja i nikad prema ničemu nije pokazao neku negativnu emociju.Što ne znači da neće. Osim toga, otvoreno je dijete i sve osjećaje izbaciva van, i kad je sretan, i ljut i tužan i mislim da je to pomoglo da prođ sve što je prošao i ostane emocionalno zdrav. premda postoji ogromna potreba za pažnjom i želja da se svidi koja me ponekad brine. Za razliku od drugog sina koji je skroz svoj, i ne pokušava nikog šarmirati i sviditi se, već je svoj sto posto. i čini mi se da će on imati puno više promišljanja i pitanja nego stariji.

Ovo drugo dvoje su još jako mali, vidjet ćemo kod njih kako će to sve biti.

[MALA Cura :)]

IVANAS istina nisam se ni ja nikad zapitala što je sa biološkim ocem. uvjek me nekako više zanima majka....ona me odlučila roditi i ostaviti a on možda za to nije ni znaoo ili možda je ali ga nije bilo briga.....Sve je više povezano sa majkom. s njom pričam o posvoojenju i bilo kojim drugim problemima iako malo ali sa ocem nikako.On to smatra da mama treba meni obkasnit sve pojedinosti i da to nije njegova stvar. Ali i inače da on hoće razgovarati o tome ja nebi htjela jer mi je majka na neki način bliža, i od samog početka otkada sam počela bit svjesna sebe mi je govorila o tome..Kd bi upoznala biološku majku naravno pitala bi i za oca al on mi je nekako manje bitan u svoj toj priči............

[ivanas]

i ja pričam s djecom o tome, sa svojim mužem pričam o tome i nije njemu to neki tabu ali on nekako ne zna što bi sad on o tome pričao sa sinom, al morat ću i njega nekako angažirati da im kroz slikovnice ili nekako priča o tome da znaju da je i s tatom normalno pričati o tome i spominjati

[anin]

Također potvrđujem da sam više razmišljala o biološkoj majci, tj, na nju sam više usmjerila osjećaje...Ali samo više, a ne jedino o njoj...razmišljala sam i o tom biološkom ocu, kod mene je situacija da je on znao za trudnoću koju nije htio priznat, tako da nisam ni njega štedjela svojih ružnih misli..Ipak, o toj ženi sam više razmišljala, jer sam nekako mislila, ipak je ona nosila dijete...rodila...i tako..

[Zdenka2]

Moja djeca su isto tako bila sa svojim pitanjima i dvojbama usmjerena prema majci, a ne ocu. Problem je za njih bio u majčinom odnosu prema njima. Što se tiče naše sadašnje obitelji, o svemu razgovaraju i sa mnom i s tatom i ne ustručavaju se ništa pitati, ni zapodjenuti razgovor, a ni mi isto tako.

Inače mislim da nisu sva djeca kad dođu do punoljetnosti na isti način zaokupljena biološkim roditeljima. Za svog sina mislim da mu oni neće biti ni u peti kad bude 18-godišnjak. Zašto? Zato što je na sva pitanja već sam sebi našao odgovore. Počeli smo pričati s njim o svemu od prvog njegovog pitanja koje je postavio kad je imao 2,5 godine. Od tada je dobivao sve odgovore koje smo mi mogli dati, a i sam ih je tražio. Krizu je imao s pet godina, a ona se nije odnosila na biološku mamu nego na mene - to što ga ja nisam rodila je teško prihvatio. Bilo je teško, ali bili smo otvoreni oboje i prebrodili smo to. Sa sedam godina je tražio da ga odvedemo u dom gdje je bio prije posvojenja. Otputovali smo u to mjesto na par dana i odveli ga tamo. O detaljima ne bih, ali mislim da je upravo tamo riješio svoj odnos s biološkom majkom. Kasnije, kroz razgovore sam shvatila da je o svemu razmislio, da je racionalizirao i pojmio njezine razloge i zauzeo svoj stav prema tome.

Za kćer sam gotovo sigurna da će potražiti biološku majku. Ona osjeća pripadnost nama i svojoj obitelji, ali postoje neke spone, nerazumijevanja i pitanja za koja mislim da će tražiti odgovor na tom mjestu. Ona nije imala rano djetinjstvo s nama, svojim roditeljima, kao što je imao sin i cijela njezina situacija je bila bitno teža i emotivno i socijalno i na sve načine. Mislim da će ona tražiti neke odgovore i rješenja od biološke mame. Samo se pitam na što će naići.

[kate]

Virnem ovdje tu i tamo i svaki put poželim reći ovo, i sad jednostavno moram, makar ovo nije mjesto za želje i pozdrave:

Hvala beskrajno svim roditeljima koji su posvojili djecu, onako u ime svijeta. Ja nisam posvojena niti planiram posvajati, ali se divim svima koji jesu. Predivno mi je znati da postoje takvi ljudi na ovom našem surovom svijetu. Nadam se da ćete biti presretni sa svojom dječicom cijeli svoj život. I posvojenoj dječici i ex dječici puno sreće želim kroz cijeli život, da im sve bude nadoknađeno kroz njihove nove obitelji.

Ni mi iz tzv. bioloških obitelji nemamo ponekad sve odgovore i možda je bolje da ih nema, možemo si zamisliti što god nam drago.

Pišite nam i dalje, divno je sve to čitati.

[ivanas]

Cure koje ste posvojene, što mislite kad bi djete bilo spremno i dovoljno zrelo da čuje neke jako neugodne činjenice o biološkoj obitelji? Ne želim im ništa skrivati, ali ne bi ih željela niti prerano opteretiti sa nečim s čim se nisu dovoljno zreli nositi?

[Zdenka2]

Cure koje ste posvojene, što mislite kad bi djete bilo spremno i dovoljno zrelo da čuje neke jako neugodne činjenice o biološkoj obitelji? Ne želim im ništa skrivati, ali ne bi ih željela niti prerano opteretiti sa nečim s čim se nisu dovoljno zreli nositi?

Moje pravilo je bilo: kad je dijete dovoljno zrelo da postavi pitanje dovoljno je zrelo i da dobije odgovor.

[anin]

Moje pravilo je bilo: kad je dijete dovoljno zrelo da postavi pitanje dovoljno je zrelo i da dobije odgovor.

Da, ali usvojeno dijete nekad neće (vama, na glas) postaviti pitanje!!!Iz već pomenutog straha da ne povrijedi roditelje!Što ne znači da pitanje neće postavljat u sebi...

[anin]

Inače mislim da nisu sva djeca kad dođu do punoljetnosti na isti način zaokupljena biološkim roditeljima.

Istina...A osim toga, nije povezano s godinama...Meni to dolazi u fazama..Bilo je goooodiiina kad mi sve to nije bilo ni u peti, pa onda neki period kad "se vrati"...i tako...

[ivanas]

Definitivno ne bi želila da išta čuje u nekom hladnom uredu od nepoznate osobe da to nije prije dijete čulo od nas. A opet bojim se da neke stvari ne bi utjecale na osjećaj sebe dok još nije osoba čvrsta i izgrađena.

Koliko činjenice o biološkoj obitelji utječu na osjećaj vlastitog identiteta, meni se čini da sve to nema veze s mojoj predivnom djecom ali sam svjesna da oni možda neće osjećati tako.

[anin]

Definitivno ne bi želila da išta čuje u nekom hladnom uredu od nepoznate osobe da to nije prije dijete čulo od nas. A opet bojim se da neke stvari ne bi utjecale na osjećaj sebe dok još nije osoba čvrsta i izgrađena.

Koliko činjenice o biološkoj obitelji utječu na osjećaj vlastitog identiteta, meni se čini da sve to nema veze s mojoj predivnom djecom ali sam svjesna da oni možda neće osjećati tako.

Ovo gore napisano itekako stoji...S jedne strane, bitno je da je osoba koliko toliko zrela da može pojmiti i podnijeti neke stvari...jer, ako se nezna (ne može još) s tim nositi, nije dobro...A s druge strane, ako sazna od stranaca - još gora katastrofa..Nema recepta...rekla bih, radit najbolje što možemo i znamo u određenom trenutku i nadat se najboljem...


Činjenice o biološkoj obitelji i osjećaj vlastitog identiteta - jako teška tema..također bez univerzalnog odgovora..ja bih rekla ovako...dijeca moraju znati, da bi mogla izgradit vlastiti identitet..Vlastiti!! Zašto, neznam...Ali tako osjećam..Ja sam ja, kakva jesam, potpuno neovisno o svim mogućim karakteristikama bioloških, ne "vežem" uz svoj identitet njihove gadarije, patologije, način života...ali moram znati, i biti u mogućnosti reći "aha, na svijet sam došla tako i tako, dogodilo se to i to...pa sam rasla tako i tako....sada sam to i to...

Zakomplicirala sam malo, misli su mi letjele po tipkovnici, valjda jest čitljivo

[ivanas]

anin i ja smatram da osjećaj sebe nije vezan uz identitet bioloških roditelja, njihovih karakteristika ali znam slučajeva da se djeca znaju identificirati s nekim karakteristika,a i sl Al sad je prerano da o tome razbijam glavu, vidjet ćemo kad dode vrijeme.

[MALA Cura :)]

IVANAS govorim u svoje ime... mislim da se nikad nismo spremni suočiti sa nekim neugodnim situacijama koliko god godina imali uvjek nas to pogodi samo je razlika u reakciji... ja sa svojih 16 nisam još spremna čuti sve te neugodne vijesti iako me zanimaju, no to isto ovisi o djetetu kolko je zreo u kojim godinama. Možda je idealno iza 18 ne prije... to je moje mišljenje jer ja još nisam spremna na sve to.....pogodilo bi me i nebi se znala nositi sa tim još uvijek.

[anin]

Ja bih isto rekla, što se tiče neugodnih činjenica (a opet ovisi o kakvim se točno činjenicama radi) ne prerano..Iskreno, ostavila bih to za preko 20, ali to je nemoguće s obzirom da je osoba punoljetna sa 18, pa ako ju zanima, ne može joj je uskratit.

[eris]

Ja prolazim kroz jedan prilično zahtihevan i mogu slobodno reći problematičan period puberteta sa svojom 15 godišnajkinjom. Trudim se iz petnih žila, ali odgajanje nije samo i uvijek "sjedi pa da razgovaramo" to je mnogo više, način na koji joj se obratim, način na koji je pogledam, na koji je NE pogledam, jesam li oduševljena njenim izborom, da li folirati ili biti iskren kada vam se nešto kod nje ne dopada, da li je pustiti da sama odlučuje pa neka se uči na greškama, ili je pokušati usmjeriti u meni pametnom smjeru, šta ako oba roditelja nisu jednako uključena u odgoj, nisu jedanko prisutna, šta ako dijete ne zan ni samo šta hoće, šta ako ja ne znam sam šta uraditi......
Pitanja je bezbroj, triki situacija također. Jedina mi je utjeha da sam i sama imala buran pubertet, ali da sam danas kao odrasla žena prilično samosvjesna, pažljiva i zadovoljna osoba. Još uz sve to dimenzija posvojenosti, zaista su veliki i kontinurani zadaci pred vama, i neću reći da vam se divim, jer za mene ste majke kao i ja, ali vam želim puno sreće i mudrosti.

[Zdenka2]

I drugo pravilo: bez suvišnih detalja.

[anin]

I drugo pravilo: bez suvišnih detalja.

ovo definitivno!!!

[MALA Cura :)]

jeli moguce da posvojitelji imaju adresu bioloških rodirelja???učinolo mi se da je to netko naveo da je znao adresu i da je htio slikat kuću da ima uspomenu ili tako nešto
????

[Zdenka2]

Adrese bioloških roditelja na kojima su bili prijavljeni u trenutku posvojenja pišu u rješenju o posvojenju.

[MALA Cura :)]

a jesu li to moji roditelji doznali tad kad su me uzeli?? ili to ne znaju dok se ja neodlučim sa 18??

[Zdenka2]

Ne znam kakvi su bili propisi kad si ti posvojena; možda je tada bilo drugačije. U rješenjima moje djece to piše, kao i druge generalije o biološkim roditeljima. Pitaj roditelje.

[ivanas]

U rješenju piše adresa bioloških roditelja u trenutku posvojenja, ili u trenutku oduzimanja roditeljske skrbi. Neke druge generalije osim dvije, tri osnovne činjenice ne pišu, to vjerovatno ovisi i u centru, koliko detalja piše u rješenju.

[MALA Cura :)]

ma nista oni meni to nisu rekli...a mislin da znaju jer kad sam joj to spomenila rekla je da cu to sve doznat iza 18 da ona to zna al da mi neželi reč i sad ja moran ćekat još 2 ipo godine zato šta se njoj neda pričat o tome.poludit ću.....btw nesto mi se adresa bila blokirala pa sam napravila novi ovo sam ja Mala Cura.

[čokolada]

Mala cura, ne možeš imati dva profila, molim te javi se administratoru (gumbić KONTAKTIRAJTE ADMINISTRATORA) da riješite nastali problem. Do tada neću puštati nove postove s drugog profila.
Ovo ću brisati uskoro.

[sonči]

anin

[Zdenka2]

Anin,

[anin]

Cure, hvala svima vama

Puno je to, što "me" čitate,jer ako ćete me vi mame sada razumjeti, vašoj djeci će jednog dana (možda, ako budu prolazili neka iskustva) biti sve to olakšano...
Ja sam svojoj djeci i biološka majka, pa, naravno, ima bezbroj trenutaka kad jedni druge ne razumijemo (iako to želimo)..Oni istumače moje riječi, poglede, postupke na svoj način, nekad drugačiji skroz od onog što sam ja mislila da "odašiljem"..i tako...uvijek se sjetim sebe, i kako sam ja u takvim trenucima s mojom mamom još pridodavala i "uteg"zvani "jel se mi to ne razumijemo zato što me ona nije rodila"...danas znam da to nema nikakve veze, ali dijete...pogotovo dijete s kojim nitko o tome ne razgovara - to nezna..dakle, razgovor, otvorenost, i potpuna nesebičnost, potpuno davanje, bezuvjetno.to djeca od vas očekuju..
One tako važne poruke "sve će biti u redu", "ja te volim i neću te se odreć nikad", "imaš pravo na svoje osjećaje, kakvi god bili" su lijek...
Dijete neće popuniti vašu emocionalnu prazninu, bilo kakvu, ako je imate, morate je popuniti na drugi način, da možete dati djetetu slobodu, ono nije tu da usmjerava svu svoju ljubav samo na vas (iako vas voli)...To su sve stvari koje vrijede i u odnosu između biloških roditelja i njihove djece...a kod roditelja i njihove posvojene djece su još naglašenije..

Opet sam se raspisala ...Da, to je zato što ja baš u ovom periodu svog života rješavam te stvari - netko prije, netko kasnije, netko nikad...nema pravila.

.A moja mama...doslovno "puca"...iz njenih usta lete izjave poput "ja sam to učinila, i učinila bih opet, ali nisam morala...mogla sam ti ostavit pismo sa podacima koje ćeš dobiti nakon moje smrti" (govori o tome kako mi je ona dala neke podatke, što i jest, ali zaboravlja da ja imam pravo na te podatke, kao posvojeno dijete starije od 18), ili, "dok je to bilo malo (kontakt), bilo je interesantno, sad je naraslo i ja više neznam što ću s tim"..i mnoge druge koje neću pisat jer su preosobne, tipa da ona sad moju ljubav dijeli i slisl..U svemu tome opet stalno priča o sebi (na sebe stavlja težište, ona je, kao, subjekt, a ja objekt)..rezultat je da je jako tužna, i ja sam tužna zbog nje...Jako je povrijeđena...a i ja sam povrijeđena njenim ponašanjem...Napominjem da je naš odnos bio kakav jest, i imao svojih poteškoća i prije..tj ništa se nije promijenilo ovih zadnjih par mjeseci kako sam ja u kontaktu s jednim članom moje biološke obitelji..I tako...

Ako na vrijeme shvatite da odnos između vas i vašeg dijeteta nema ama baš ništa zajedničko s odnosom (možebitnim) ili ne-odnosom vašeg djeteta s biloškom obitelji, shvatili ste sve..

Lijepi pozz svima, želim vam laku noć!!!

[anin]

Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;

nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;


ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;


sve pokriva,
sve vjeruje,
svemu se nada,
sve podnosi.


Ljubav nikad ne prestaje.

[ivanas]

Ako na vrijeme shvatite da odnos između vas i vašeg dijeteta nema ama baš ništa zajedničko s odnosom (možebitnim) ili ne-odnosom vašeg djeteta s biološkom obitelji, shvatili ste sve..

Ja mislim i inače u životu da nas svi odnosi s drugima nečemu uče, obogaćuju, čak i oni teški i nelaki. Stvarno ne bi mogla zamisliti da bi se mogla osjećati izdanom zbog bilo kojeg odnosa mog djeteta s bilo kim. Kad i ako moja djeca požele upoznati biološke roditelje i /ili širu biološku obitelj i među njima nađu nekoga s kim izgrade odnos koji im koristi i usrećuje ih ja bi mogla samo biti sretna zbog toga. Moje jedno dijete ima kontakt s biološkom braćom, mislim da smo svi obogaćeni s tim odnosom, i ta djeca i moje dijete i mi roditelji. Mi roditelji ćemo se truditi pomoći njegovati tu vezu jer ju smatram izuzetno važnom za moje dijete,puno toga će moći proraditi i razjasniti s njima, puno rupa i praznina će biti ispunjeno tim odnosima.

Jedino čega se ja kao roditelj bojim je da moje dijete potraži biološku obitelj i doživi odbacivanje ili nešto ružno od njih što bi ga opet jako povrijedilo, al ako to iskustvo mora proći i doživiti onda će biti tako. Mi roditelji ćemo opet biti podrška kad rane budu zarastale.

[anin]

Ja mislim i inače u životu da nas svi odnosi s drugima nečemu uče, obogaćuju, čak i oni teški i nelaki. Stvarno ne bi mogla zamisliti da bi se mogla osjećati izdanom zbog bilo kojeg odnosa mog djeteta s bilo kim. Kad i ako moja djeca požele upoznati biološke roditelje i /ili širu biološku obitelj i među njima nađu nekoga s kim izgrade odnos koji im koristi i usrećuje ih ja bi mogla samo biti sretna zbog toga. Moje jedno dijete ima kontakt s biološkom braćom, mislim da smo svi obogaćeni s tim odnosom, i ta djeca i moje dijete i mi roditelji. Mi roditelji ćemo se truditi pomoći njegovati tu vezu jer ju smatram izuzetno važnom za moje dijete,puno toga će moći proraditi i razjasniti s njima, puno rupa i praznina će biti ispunjeno tim odnosima.

Jedino čega se ja kao roditelj bojim je da moje dijete potraži biološku obitelj i doživi odbacivanje ili nešto ružno od njih što bi ga opet jako povrijedilo, al ako to iskustvo mora proći i doživiti onda će biti tako. Mi roditelji ćemo opet biti podrška kad rane budu zarastale.

Ovo je tako zrelo i prekrasno rečeno, da se nema što ni dodati ni oduzeti!"U sridu"!
Predivno

[eris]

Anin, kada te slušam, osjetim golemu tugu, ne nemoć, već tugu i zato ti i pišem. Kažeš da ti je majka stara žena, pa vjeruj, da i godine čine svoje(imamo djeda od 83 ). Vjerovatno je takav karakter od početka, ali i godine su teret, mnogi počinju misliti na sebe više no ikada, valjda kako smrt dolazi bliže, vide kako drugi mogu bez njih nastaviti. Ali želim ti reći, zamoliti te možda, pokušaj je razumjeti, pokušaj joj oprostiti, ona je nekako radila najbolje što je znala za tebe, pa ako je i sama iz neke hladne porodice, s km je imala da podijeli iskustvo, koga da pita za savjet, nije bilo Rode, niti se o puno stvari pričalo naglas. Ona je takva, ti je nisi birala, kao ni ja svoju, iako me rodila, ali samo ona je bila moja, a ja želim da ti nemaš gorčinu kad nje više ne bude, jer će to, ma kako potiskivala, ostavioti traga na tvojoj djeci. Jednostavno neku djecu zapadnu takvi roditelji, jednostavno neki ljudi imaju takve živote.
Zvučala si mi kroz svoje postove kao 15-godišnja djevojčica koja plače za bolesnim mačetom, a tek sad vidim da si žena, koja ima vlastitu porodicu i gradi vlastite snove.
Ja sam neke stvari svojim roditeljima oprostila, nema ih više i nemam priliku da ih pitam zašto i zašto ne. Jednostavno sam odlučila da se sjetim ogromne količine ljubavi koja je bila u mojoj porodici od samog početka, smijeha, nas 5-oro zajedno, osjećaja sigurnosti kada legneš u svoj krevet nakon što ti se svijet zbog nečeg sruši, mirisa duhana na tatinim prstima, i plave boje očiju moje majke. Znam da je OT, ali eto nekako kada čitam, osjećam koliko te to muči jer je mučilo nešto slično i meni, a oslobođenje od tog mučenja me učinilo srećnijom i spremnijom osobom za sve ono što dolazi.

[anin]

Ali želim ti reći, zamoliti te možda, pokušaj je razumjeti, pokušaj joj oprostiti

Ja sam neke stvari svojim roditeljima oprostila, nema ih više i nemam priliku da ih pitam zašto i zašto ne. Jednostavno sam odlučila da se sjetim ogromne količine ljubavi koja je bila u mojoj porodici od samog početka, smijeha, nas 5-oro zajedno, osjećaja sigurnosti kada legneš u svoj krevet nakon što ti se svijet zbog nečeg sruši, mirisa duhana na tatinim prstima, i plave boje očiju moje majke. Znam da je OT, ali eto nekako kada čitam, osjećam koliko te to muči jer je mučilo nešto slično i meni, a oslobođenje od tog mučenja me učinilo srećnijom i spremnijom osobom za sve ono što dolazi.

Vidi, ja njoj nemam što oprostiti, svi sami biramo svoj "put" i svi na taj izbor imamo pravo...pa tako i ona...a i ja..
Da, tužna sam zbog toga, voljela bih da to nije tako, voljela bih da me je kroz život više prihvaćala..I da, tužna sam zbog toga što mi se, eto nekako čini, da je to to...zbog njenih godina...tako će i ostati..pa zvučalo to kao "plakanje za mačetom" ili ne..

S druge strane, ja jesam sretna i ispunjena osoba, neznam po čemu si zaključila da nije tako, pa pisala sam o jednom segmentu života, nikome od nas nisu sve "kockice u životu posložene do savršenstva" zar ne

[didi_17]

drago mi je da je moja tema skupila više nas-posvojenih..zanimljivo je čitat tuđa iskustva i čak me malo zapanjilo koliko sličnosti ima..
@ Mala Cura..potpuno te kužim,takva sam i ja bila u tvojim godinama..ista pitanja,razmišljanja..tad sam i otvorila ovu temu..

@ anin..potpuno se slažem sa onom izjavom oko zahvalnosti,dugu prema roditeljima..nekad sam mislila da je to samo kod mene,samu sebe sam i začudila takvim mislima..al danas su mi jasnije te stvari..možda je stvar u tome što mi možda više cijenimo sve što su napravili za nas,ne uzimamo sve zdravo za gotovo..

usput..imam jedno pitanje za nekog iz Zagreba..neki dan sam slučajno prošla kraj doma u Nazorovoj..nisam uopće znala di se nalazi i nešto se uzdrmalo u meni..pa bih htjela otići u posjet,a čujem i da se volontirati može..pa me zanima da li se treba posebno najavit za dolazak ili se samo tamo dođe?

[ArI MaLi]

drago mi je da je moja tema skupila više nas-posvojenih..zanimljivo je čitat tuđa iskustva i čak me malo zapanjilo koliko sličnosti ima..
@ Mala Cura..potpuno te kužim,takva sam i ja bila u tvojim godinama..ista pitanja,razmišljanja..tad sam i otvorila ovu temu..

@ anin..potpuno se slažem sa onom izjavom oko zahvalnosti,dugu prema roditeljima..nekad sam mislila da je to samo kod mene,samu sebe sam i začudila takvim mislima..al danas su mi jasnije te stvari..možda je stvar u tome što mi možda više cijenimo sve što su napravili za nas,ne uzimamo sve zdravo za gotovo..

usput..imam jedno pitanje za nekog iz Zagreba..neki dan sam slučajno prošla kraj doma u Nazorovoj..nisam uopće znala di se nalazi i nešto se uzdrmalo u meni..pa bih htjela otići u posjet,a čujem i da se volontirati može..pa me zanima da li se treba posebno najavit za dolazak ili se samo tamo dođe?

zbilja su nam vaša iskustva zlata vrijedni
za Nazorovu se moraš prije najaviti na njihov br. tel. tj. zovi na glavni broj i traži socijalnu. mislim da ćeš morati donjeti potvrdu o nekažnjavanju

[ljutka]

Vezano za Nazorovu, ja sam volontirala tamo i sad se opet prijavila.trebas potvrdu o nekaznjavanju i od doktrorice da ne bolujes od zaraznih bolesti,nisi ovisnik i da nisi psihicki bolesnik.

[dalmatinka90]

Bok svima! I ja sam isto bila znatiželjna pa sam utipkala "posvajanje" na google i pronašla ovo, zanimalo me više o tome. I ja sam isto posvojena i drago mi je što tu mogu pročitati iskustava nas koje imamo slične sudbine. Inače, imam 21 godinu i iako od kad znam za sebe znam i za to da sam posvojena, u posljednje vrijeme me to počelo sve više zanimati. Iako sa roditeljima mogu pričati slobodno o tome ipak mislim da bi tu mogla više reći i možda doznati nešto. U djetinjstvu se nikad nisam susretala sa omalovažanjima na račun toga, niti sam pretjrenao mislila o tome, no u posljednjih par godina to mi se sve više i više mota po glavi. Imam super roditelje koji me obožavaju i napravili bi sve za mene , kao i ja za njih, i nikad ih nebi napustila, ali me ipak kopka tko su ti ljudi koji su me iz nepoznatih razloga ostavili u domu znajući da me vjerojatno više nikad neće vidjeti. Moji su mi roditelji rekli da će me podržati u svemu pa i u tome ako ih odlučim pronaći,ali neznam što da radim, koliko god velika bila moja želja da upoznam biološke roditelje i vidim na koga sličim, (znam da zvuči glupo, al osjećam se čudno kad moji prijatelji komentiraju sebe i govore kako su to pokupili od mame, tate) ja nemogu ništa reći. Možda me od svega najviše zanimaju razlozi zbog čega su me ostavili u dom. Pričala sam sa prijateljicama o tome i sve mi govore da bi i njih zanimalo, ali da je možda najbolje da ih ni ne pokušam pronaći jer neznam kako će to utjecati na mene. Mislim da sam već dovoljno zrela da se mogu nositi s nekim stvarima, ali ja,a vjerojatno i ostala djeca koja znaju da su posvojena često razmišljaju o tome i pitaju se zašto baš oni od sve moguće djece. Često sam si sama stvarala osjećaj manje vrijednosti jer sam baš ja bila nepoželjno dijete. U užoj obitelji postoje osobe koje drže do krvnog srodstva i njima je posvojiti dijete apslutna glupost, radije bez djece nego to, meni je to čisti primitivizam, prije me to znalo zaboliti ali tad samshvatila da se nemam čega sramiti. Jednog dana, ako budem u mogućnosti i pored svoje biološke djece htjela bi posvojiti, zato što je to najplemenitiji čin, i zato što znam da se tako spašavaju životi, jer da nije bilo mojih roditelja, tko zna gdje bi ja sad bila. Željela bi se i povezati sa curama i dečkima sa sličnim iskustvima, jer ne poznam nikog osim sebe, a vidim da nas ima. Pozdrav svima! )

[čokolada]

Dobrodošla, dalamatinka90!
Sigurna sam da si svojim roditeljima pružila jednako toliko radosti i ljubavi koliko i oni tebi, uzajaman je to odnos kao i u svakoj sretnoj obitelji.
(Spašavanje mi je onako... više za GSS i vatrogasce .)

Nadam se da će se javiti cure s topica.

[lidać2]

draga didi -citam te i razmisljam kako pametno zboris sa svojim "malim" godinama... neke zene sa svojih puno,puno godina ne pisu tako lijepo i slozeno kao sto ti pises!Vidi se da si jako zrela i pametna cura...svaka ti cast....

[Zdenka2]

Dalmatinka90, počni od svojih roditelja. Njih pitaj što znaju i odatle kreni dalje.