dalatinka90 napisa :
S druge strane si bila i više nego željeno dijete svojih roditelja .Često sam si sama stvarala osjećaj manje vrijednosti jer sam baš ja bila nepoželjno dijete.
 |
|||
|
|
|||
dalatinka90 napisa :
S druge strane si bila i više nego željeno dijete svojih roditelja .Često sam si sama stvarala osjećaj manje vrijednosti jer sam baš ja bila nepoželjno dijete.
Hvala na dobrodošliciVeć smo otvorili tu temu u obitelji, ali ni oni neznaju ništa konkretno, trebalo bi otići u dom i vidjeti kako dalje. Problem je samo što je taj dom u Sarajevu, a kako sam doznala za vrijeme rata je izgorio u napadu pa i to stvara dodatni problem.
Dalmatinka 90 ja sam isto iz Sarajeva posvojena i pronašla sam svoju biološku majku bez puta u Sarajevo, nova sam na forumu pa još neznam kako funkcionira ovaj forum al ko možeš javi mi se privatnom porukom(ako toga ima tu) ili ako imaš profil na forum.hr na Lucija90 ili preko fb pa ti možda mogu kako pomoći...dalmatinka90 prvotno napisa
Hvala na dobrodošlici
sad nemam vremena al kroz kojih sat- dva vremena i ja ću podijeliti svoju priču i iskustvo s vama, samo da stavim klinca na spavanje i obavim neke sitnice po kući..
Dobrodošla
htjela sam reći nešto slično što i ivanas, definitivno su posvojena djeca jako jako željena
nadam se da češ ostati s nama i pisati nam o svojim osijećajima i svem ostalom, a isto tako da ćeš uskoro pronači odgovore...
U potpunosti te razumijem.
Imam 17 godina. Prije 5 godina sam saznala da sam usvojena, potpuno normalno sam to primila, zbog toga sto su me roditelji usvojili s 3 dana, s njima sam odrasla, sve su mi pruzili.
Stalno me muci jedno te isto pitanje.
Kako saznati ko su bioloski roditelji ? Kako razgovarati s roditeljima na tu temu ?
Možda da ih otvoreno pitaš? Objasni im da su oni tvoji roditelji, ali da te zanimaju tvoji biološki roditelji... Kako ćeš uskoro imati 18 godina možeš dobiti i na uvid dokumentaciju o usvajanju u CZSS iz kojeg su te posvojili.
Sabrina i lucy22, dobrodošle!
X
Nadam se da ćete pronaći ono što tražite, pa makar to bio i samo mir u vama samima! Sretno cure!
sabrina i lucy dobro došle, opcija za privatne poruke se otvara kroz određen broj postova, a pišite nam, jedva čekam vašu priću
Evo konačno sam i ja našla malo vremena pa da vam ispričam svoju priču kako sam pronašla svoju bio. majku i da pomognem ako ikako mogu onima koji su u potrazi...
Moja priča počinje 1990 kada sam usvojena iz Sarajeva, moji roditelji su mi s 3 godine rekli da sam posvojena i uvijek smo o tome otvoreno pričali, u nekoliko navrata ponudili su mi mogućnost da ako hoću da potražimo moju bio. majku što sam ja odbijala sve do prošle godine kada me kolegica na faksu nije pitala a nikad te nije zanimalo dal imaš braću i to je bio moj okidač da ju ipak potražim, jer do tada me nikad nije to palo na pamet da bi mogla imati braću, možda ne radi nje nego radi braće... mislim da me to najviše zanimalo osim njenog izgleda, njena priča zašto me dala na posvojenje me nije zanimala jer sam imala super roditelje i obitelj koji su uvijek bili tu za mene i pružili su mi i više nego sam zaslužila nekim svojim ponašanjem i radnjama al su uvijek bili uz mene u svakom trenutku.
E da, i sad ja dolazim do svojih s faksa po malog i velim ja njima kaj me frendica pitala i vele vidiš ni nama to nikad nije palo na pamet i sad mi opet krenemo tom pričomo njoj što su njim rekli kad su me usvajali o toj ženi koja me dala na posvojenje, dosta toga im je soc. radnica rekla pa su i oni meni to ispričali. e i taj isti dan nakon razgovora ode mama po paire a ja na netu potražila broj CZSS u Sarajevu i nazvala mama i reče joj žena traba pisati pismeni zahtjev s podacima koje imamo da oni u arhivu pogledaju, naravno odam se tata i ja primili posla i napisali molbu i poslali, nakon 3 tjedna (otprilike) dobijem ja odgovor da nemaju nikakve druge podatke osim onih koje ja navodim u svom pismu. I sad opet neznaš odakle krenuti i vele oni meni ajde idemo ovak na sreću... potraži na netu stare i nove nazive ulica u Sarajevu jer se zbog rata mijenjalo i nađem ja, odi sad na BiH tel. imenik i upiši njeno ime i adresu s novim nazivom ulice i ja upisala i gle čuda fakat izbacilo broj na njeno ime i adresu... mislim koje su šanse da se žena nije udala ili odselila za vrijeme rata al očito neke jesu jer smo našli broj telefona...i kaj sad dalje napraviti? Velim ja da neću ja prva zvati jer neznam kaj reći ženi, veli meni mama kad buš spremna ti nazovi mi se nećemo petljat dalje jer je to tvoja stvar i ti dalje o tome odlučuješ... i na tome je ostalo sve do idućeg jutra...Bikovi su poznati po tvrdoglavosti i znatiželji, pa kaj bi ja bila gora od ostalih, ko prava bikica drugo jutro došla s malim iz dućana i vidim njen broj na papiru napisan i crvi nisu dali mira guzici i ja nazvala javi se neka žena i ja tražim tu i tu osobu i vele samo malo i dođe moja bio majka na tel. a ja ko mulac,službeno onak : Gospođo da li ste vi ta i ta i da li ste 1990 godine u Sarajevu u svibnju rodili curicu? a jadna žena sva u šoku prvo zastala pa rekla da jeste i brzne u plač i pita ko to pita, i ona se ja konačno predstavim i velim ko sam i kaj i kaj tražim, ragovarala sam sa njom još nekih 5 minuta na telefon al sam ju jako malo razumijela jer je plakala ko kišna godina a ja s druge strane zbunjeno drhtim i pričam s njom na telefon.
Razmijenile smo brojeve moba, tj ona je meni dala svoj jer ja svoj nisam htjela dati samo tako da me neko ne zeza pa da se na kraju razočaram i velim ja da ću doć dolje da se upoznao, planirala sam prošle zime dolje al zbog visokog snijega put otpao, al mi je kolko smo se još poslije par puta na tel čule rekla mi je nešto o sebi i ja njoj al još se nismo upoznale a ja njoj nisam htjela reć puno o sebi ni točno mjesto di sam i što sam da nebi imala poslije probleme( objasnit ću na kraju priče).
Nakon toga zovem ja mamu i tatu i velim da sam ju nazvala i da smo pričale i tako to i onda s njima razgovaram o svemu a pošto je mama iz Bosne zovemo tetku koja je dolje da stup preko nekog svvečenika s njom u kontakt da malo izvide situaciju da se ja neopečem, nakon toga svećenik odlazi do nje i priča s njom i kaže joj da mene osobno nezna al da zna moji obitelj i dogovoreno je da kad ću ići dolje da ćemo se naći kod tog svečenika jer malo me frka da budem sama s njom...i sad je to na čekanju kad ću ja u Bosnu na upoznavanje jer sam trudna javim kak bude dalje dok se porodim i odvažim otići dolje da ju upoznam...
E jesam se raspisala... evo još samo malo da vam dam neke savjete vama posvojenima i posvojiteljima ako se nađete u mojoj situaciji da idete tražiti ili da vam dijete kaže da to želi...
POSVOJENIMA:
1. Ako se odlučite na taj korak dobro razmislite što od toga kasnije očekujete, tj. da li ih želite samo upoznati i dalje ko vas šiša il da se čujete tolko da znate da je sve ok i kod nje/ njih i kod vas ili želite da i oni budu dio vašeg života... e da i pripremite se za moguće razočarenje/gubitak(u slučaju smrti bio roditelja)
-ja osobno nisam ni sama znala kaj hoću,tj. rekla sam da ja priznajem samo ovu mamu koju imam i da ne vjerujem da ću se s ovom u bilo kojem pogledu zbližiti, što sam i dotičnoj gospođi dala do znanja nakon nekoliko njenih čudnih sms-ova (kupila sam drugi broj samo zbog nje, da ne dajem ovaj koji koristim cijelo vrijeme), na što mislim da je žena malo u šoku ostala al je prihvatila i rekla da možemo biti u stilu kao frendice(možeš mislit) a ja ni toliko, javite se tu i tam da znam da ste živi i zdravi isto ću i ja i svaka živi dalje svoj život...mislim da je nju to više pogodilo jer se nije pripremila na to da ću ju kontaktirati i mislim da se ponadala čim sam ju nazvala a kamo onda još kad sam rekla da imam svoju obitelj i dijete,
Tak da prvo to sa sobom riješite i nedajte se pokolebati da kasnije nebi imali neželjena iznenađenja s njihove strane
2. Nakon što sa sobom riješite što očekujete od svega onda o tome otvoreno razgovarajte s roditeljima i recite im svoje razloge zašto ih želite naći, ali obratite posebnu pažnju na njihove OSJEĆAJE... neće im biti svejedno možda će im biti i žao i teško, ali budite uz njih i objasnite ima da su oni uvijek bili i budu vaši roditelji bez obzira našli vi svoje bio. roditelje ili ne, i pričajte s njima o njihovim osjećajima kao što su oni i s vama o vašim osjećajima.
3. Zamolite ih ako im nebude preteško da vam pokažu papire od usvojenja , dobro ih proučite i od tih papira krenite...kontaktirajte službe i osobe koje se navode u papirima ako je to moguće... i nadam se da uz malo sreće da ćete brzo doći do željenih rezultata, e a tu vam dalje ja nemogu pomoći ako ih nađete onda krećete dalje sami vođeni svojim instinktima i željama, ali prije nego bilo što dalje poduzimate prvo razgovarajte s roditeljima o savkom koraku koji mislite napraviti, jer iskreno nekad su oni objektivniji po tom pitanju nego vi sami...
Ako se još što sjetim budem dopisala...
MAMA I TATAMA POSVOJITELJIMA:
1. razgovarajte s djecom puno o tome
2. podijelite s njima sve podatke koje znate iako vam je teško
3. ako se dijete odluči da želi naći bio roditelje razgovarajte s njima o njihovim željama i budite im podrška, ali im i objasnite da postoji i mogućnost da se razočaraju u pronalasku ili slično
4. ako vam je teško ili se loše osjećate zbog toga što dijete želi naći bio roditelje recite im to i pričajte o tome
5. budite uz njih i pomognite im u traženju kako god vam teško bilo ali bolje da ste uz njih u tim trenucima nego da su sami (mislim zbog sigurnosti, razočarenja i slično) da uvijek znaju da ste tu za njih
6. ako ih nađu na upoznavanje ih nikako ne puštajte same nego s nekim ko vam je od povjerenja ili vi sami ako mislite da ste to u stanju
i zapamtite: DIJETE KOJE STE USVOJILI UVIJEK ĆE VAS SMATRATI SVOJIM PRAVIM RODITELJIMA, JER PRAVI RODITELJ NIJE ONAJ KOJI RODI DIJETE I OSTAVI GA NEGO ONAJ KO SE BRINE O NJEMU I DAJE MU LJUBAV I PAŽNJU I TU JE ZA NJEGA KAD GOD GA DIJETE TREBA I "NETREBA".
Sad moram ići al ako se još čega sjetim javim se novim postom....nadam se ne tak dugim da vam nebude dosadno čitati.... mislim da sam negdje nešto zaboravila napisati al sad se nemogu sjetiti...
Lucy, hvala ti što si svoju priču podijelila s nama.
puno puno puno ti hvala
Hvala ti lucy22 na tvojoj pričim i ne brini za dužinu, tvoj post sam pročitala već par puta.
Lucy22 HVALA!
Piši nam još!
Lucy22 dobro nam došla i hvala ti. Ne mogu nama ovakve priče biti preduge, uvijek su prekratke.
Da slažem se, kad čitam ovakve priče uvijek se čine kratkima!
Dobrodošla nam
lucy22...rasplakala me tvoja priča...i ja sam posvojeno dijete,tj više nisam dijete sada imam 20 godina a posvojena sam sa 4 mjeseca.toliko sam puta zamišljala situaciju koja se tebi i ostvarila-upoznavanje bioroditelja...ja o svojima neznam ništa iako oduvjek znam da sam posvojena u mojoj je kući to nekako tabu tema,moji to nikad ne spominju a ja ih nebi ništa pitala pod cijenu života jer mislim da bi to jako povrijedilo moju majku a i oca,jednostavno to ne dolazi u obzir.
kad sam bila mala sjećam se da su mi rekli da negdje imaju imena mojih roditelja na papiru koji su dobro spremili u slučaju bolesti i tako (u krizama sam znala prevrnuti cijeli stan u potrazi za tim papirima ali nikad nisam ništa našla)
dok sam bila maloljetna uvijek sam mislila da ću tog dana kad napunim 18 krenut u potragu ali sad su već prošle dvije godine od toga i nekako sam nespremna na to a u isto vrijeme užasno znatiželjna...najviše me zanima da li imam braće i sestara...
voljela bi čuti još priča posvojenih koji su u potrazi,ja eto imam osjećaj da kad bi došla tamo u centar da bi me oni blijedo gledali....zanima me kome se točno trebam obratiti u vezi toga jer svojim roditeljima sigurno neću iako vi koji ste posvojili djecu možda to nemožete razu
ibee ako ne želiš pitati roditelje onda jedino što ti preostaje da otiđeš do centra iz kojeg si posvojena i tamo pitaš za savjet, pošto si punoljetna imaš pravo uvida u njihovu evidenciju i dokumentaciju...mislim da ti je to teži put em zbog toga što se sama upuštaš u to em što možeš doživjeti razočaranje... moj savjet ti je da ipak probaš razgovarati s roditeljima iako je to kod vas tabu tema... možeš im i pokazati moj post, isprintaj ga i reci da pročitaju i reci im da si već dovoljno odrasla da neke stvari saznaš...
Mislim da sam i ja svoje roditelje iznenadila svojom željom da odjednom potražim bio roditelje i znam da im je bilo teško i da sam ih možda i povrijedila na neki način, ali evo sad za ovaj rođendan bio mama mi je poslala sms za rođendan i kad sam im javila veli mama da je i nju zanimalo dal će se sjetiti čestitati mi rođendan...
Moj savjet ti je da ih lijepo posjedneš za stol i objasniš im svoje želje i osjećaje, ali ne na način da misliš samo na sebe i svoje želje i osjećaje...evo npr kod nas to nije bila tabu tema pa sam ja mogla šakom u glavu bubnuti odma o čem se radi, a ti možeš na suptilniji i obzirniji način to napraviti.
Ja da sam na tvom mjestu zamolila bi ih da želim razgovarati s njima o nečem ozbiljnom i posjela za stol... objasnila bi im da ih jako volim i da će mi uvijek biti najbitnije osobe u životu i da ih nikad nebi povrijedila, ali da me muči da li imam braću ili sestre... pitala bi ih kako bi se oni osjećali da potražim svoje bio roditelje i porazgovarala s njima o tim njihovim strahovima i osjećajima, jer ja ipak mislim da bi oni lakše prošli preko toga da i ti kreneš u potragu za bio roditeljima nego da se tebi desi nešto u toj potrazi kao npr da se razočaraš i slično... reci im da znaš da im nije lako o tome pričati jer su te jako željeli i jer su te odgojili kao da si njihova bio kćer(neznam se kak drukčije izraziti), ali da ih moliš za pomoć, reci im da znaš da njih ne znaima ko su tvoji bio roditelji ali reci da te pokušaju shvatiti da i ti imaš neke želje i potrebe i zamoli ih ako im je preteško da ti pomognu u potrazi da ti samo daju podatke koje imaju, trebaju ti samo imena za početak recimo, da ćeš shvatiti ako im je to teško ali reci da bi rađe da su oni uz tebe na tomputu nego da se sama upuštaš u to, isto tako možeš im reći da pošto si punoljetna da znaš da imaš pravo u uvid podataka u domu iz kojeg si posvojena i da ako oni ne žele pomoći da možeš bez problema i sama saznati ali da si se ipak njima obratila za pomoć jer im ne želiš raditi iza leđa i da se osjećaju izostavljeno ili slično i reci im da trebaš podršku jer postoji i mogućnost razočaranja i da ih i zato trebaš uz sebe da te utješe ako bude potrebe...
pa ćeš vidjeti što će reči,možda ako se na taj ili sličan način postaviš možda razmisle malo o svemu pa ipak odluče pomoći, ako želiš možeš mi se javiti na mail pa ako ikako mogu pomoći rado ću, bilo kako i ako ipak na kraju odlučiš sama u tu pustolovinu bez da razgovaraš s roditeljima da ti onda bar ja budem podrška, jer ipak da imaš bar jednu osobu uz sebe za svki slučaj...evo ostvaljam ti svoj mail pa se javi ako misliš da ti mogu bilo kako pomoći tebi ili bilo kome drugome moj mail je tu pa ako neko treba pomoć nek se javi ako budem mogla rado ću pomoci--- strumfeta1990@gmail.com
dobrodošla, Mala Cura
nadam se da će se netko javiti kako bi ti možda pomogao svojim iskustvom, ja sam posvojitelj i pokušavam svoje djete odgajati najbolje što znam i mogu i što mislim da je ispravno, pa tako mislim kada će htjet krenuti u potragu za svojom biloškom obitelji da ću je podržati i biti uz nju... e sad... to sad mislim svim svojim srcem, ne znam hoće li mi to biti teško, ali znam da ne teže nego njoj..
evo ti jedna prića ako je do sad nisi pročitala http://www.uskportal.ba/index.php?st...tervju&vid=120 prića je o jednom mladom dečku koji je išao tražiti svoju biološku obitelj
a kad budeš spremna bila bi ti baš zahvalna kada bi podjelila i ti svoju priću sa nama
ArI MaLi svakako zahvaljujem na dobrodošlici i na priči... inače nisam je pričala al stvarno me potakla na razmišljanje.. D ali je zaista bitno traziti bioloske roditelje kad su ovi ucinili sve za mene:pružili mi dom, ljubav,obrazovanje, ma svee...
Pozdrav Mala curo!
To što želiš naći biološke roditelje je sasvim normalno. Moja djeca su mlađa od tebe ali imaju želju jednog dana upoznati i biološke roditelje. Nije baš da mi je ideja divna (mislim si, pa valjda smo im dovoljni...), ali je normalna i namjeravamo biti uz njih kada će krenuti na taj put, znamo da će im pomoć trebati.
Svatko od nas (otprilike u tvojoj dobi) želi što više saznati otkuda smo, zašto smo baš takvi kakvi jesmo i slično. Oni koji su odrasli u biološkoj obitelji razgovaraju s roditeljima, a tvojim roditeljima te informacije nedostaju i normalno je da ih želiš saznati.
To što se tvojoj mami ideja baš ne sviđa ne znači da te neće podržati i da će te ostaviti samu, baš suprotno - bit će uz tebe kao i svih ovih godina. I to što želiš upoznati biološke roditelje ne znači da roditelje ne voliš već si zaokupljena sobom (što je normalno i ok) i nedostaje ti nešto...
Vjerujem da ćeš naći svoje korijene, ali ćeš vidjeti da su oni najbitniji u tvom srcu.
da tako i moji. čim pocnem sa majkom razgovarat o toj mogucnosti da potrazim jednog dana bioloske, ona odmah pocne kolutati ocima..Al evo iskreno govorim ja još uvijek nisam sigurna dali to zelim saznati samo zbog radoznalosti(inace djeca u sk me uvijek zadirkuju kao ajde ti nemas pravo glasa ni neznas ko te napravio)-bas tim rijecima mi odg- pa to zelim doznatii samo da im znam nesto odgovorit ili to zelim zbog sebe... Inace uopce mi do bioloskih nije stalo ni najmanje i da mi ona neznam koju pricu isprica nebih joj to oprostila jer mi nije jasno kako to čovijek moze napraviti a da ga kasnije to ne muci i da me barem potraži...
upadam kao totalni padobranacda tako i moji. čim pocnem sa majkom razgovarat o toj mogucnosti da potrazim jednog dana bioloske, ona odmah pocne kolutati ocima..Al evo iskreno govorim ja još uvijek nisam sigurna dali to zelim saznati samo zbog radoznalosti(inace djeca u sk me uvijek zadirkuju kao ajde ti nemas pravo glasa ni neznas ko te napravio)-bas tim rijecima mi odg- pa to zelim doznatii samo da im znam nesto odgovorit ili to zelim zbog sebe... Inace uopce mi do bioloskih nije stalo ni najmanje i da mi ona neznam koju pricu isprica nebih joj to oprostila jer mi nije jasno kako to čovijek moze napraviti a da ga kasnije to ne muci i da me barem potraži...
mala curo, iskreno se nadam da te nikako necu povrijediti, ali moram ti reci da mislim da si apsolutno nespremna potraziti bioloske roditelje
naglasavam da nisam ni majka, i mozda ce ispasti da nemam pravo suditi o tom
najvise me muci ovaj dio da ne osjecas nista prema bioloskim roditeljima, ali joj nkada neces oprostiti sto te ostavila, ocito je tu previse tvojih tuznih emocija i jednostavno previse osjecaja, iako ti kazes da ne osjećas
zapravo neznam koliko godina imas, pretpostavljam da si mlada i vjerojatno jos zbunjena svojim ulaskom u svijet odraslih, pa bi mozda bilo dobro prvo srediti svoj zivot, steci neku sigurnost, pa onda i ako ih i tada budes ne osjećala ili stogod tada osjećala, potrazis
imam osjećaj da bi se sada to "upoznavanje" lose odrazilo na tebe
to je samo moje razmisljanje, jer me je stvarno rastuzilo tvoje shvacanje toga sto si ostavljena
za utjehu, ja sam odrasla sa svojim biološkim roditeljima pa sam često imala osjećaj da nemam tatu, iako je bio samnom
moj stari je iz moje danasnje perspektive zanimljiv lik, kad sam bila mlada apsolutna nocna mora od oca, naprosto neke stvari u zivotu traze malo vise godina
naravno s 17 ili 19 godina da mi je to neko rekao smatrala bih ga idiotom
u svakom slucaju zelim ti sve najbolje u zivotu
Mala curo, mislim da je jako ružno od tvojih prijatelja ako ti govore da što ti znaš, ne znaš ni tko te rodio. Predlažem ti da im na to odgovoriš da ne znaš tko te rodio, ali znaš tko te odgojio, a to je puno važnije. Ja sad imam 34 godine i puno više cijenim svoje roditelje sada kad sam zrela osoba, nego kad sam imala 17. Tada su mi išli na živce jer su bili strogi, a sad znam da su samo bili brižni i da su željeli da izrastem u dobru i pristojnu osobu. Vjeruj mi, jako je teško biti roditelj, to vidim po svojim prijateljicama, a i radim u školi i stalno pratim probleme u obiteljima, i samo zamisli koliko ljubavi imaju ljudi koji su spremni odgajati i voljeti dijete koje nije njihovo biološko. Tvoja majka te rodila iz svoga srca, a to je nešto veličanstveno, to je ljubav najsličnija božanskoj ljubavi i zato umjesto da trošiš vrijeme razmišljajući o biološkoj majci, radije se posveti svojoj majci koja je tu uz tebe i sigurno je željna tvoje ljubavi, tvojih zagrljaja i tvojih osmijeha. Sretno!
Upravo sam pročitala priču Zorana Antičevića i rasplakala sam se, vjerojatno kao i svi ostali kad je čitaju. Znam još jednu priču iz susjedstva koja je vrlo slična, djevojčica od 14 godina upoznala je svoju biološku majku, ali je odmah shvatila da joj ona ništa ne znači i poslije ju nikad više nije htjela vidjeti. Danas je to prekrasna djevojka, studentica, prekrasno odgojena na ponos svojoj obitelji.
Pa nemam baš neka dobra iskustav sa tim rješavanjem sa stručnim suradnicima poškoli...to se nije rjšilo ni u osnovnoj a u srednjoj ni pogovtovo..bilo je nekoliko pokusaja od strane razrednice skupa s mojim roditelkjima al bezuspješno. To je jednostavno tako i s tim se trebam naučiti živjeti..J avim vam se za god dana kad napunim 18..Tad cu rec sto sam odlucila i kako se stvari zbivaju.
Žao mi je što imaš takva iskustva. Ja baš radim u srednjoj školi i mogu reći da kod nas i psihologinja i pedagoginja i profesori vrlo ozbiljno pristupaju svakom problemu. Naravno, to se ne radi tako da se direktno proziva učenike, već se rade radionice i tematski satovi razrednika na kojima se općenito, načelno o tome govori. Probaj ovako: obrati se profesoru vjeronauka ili etike (što već imaš) i razgovaraj s njim/s njom u četiri oka i zamoli ga/nju da napravi jednu nastavnu jedinicu na kojoj će govoriti o obitelji i o tome kakve obitelji sve postoje i na koje se sve načine može postati roditelj (npr. ima puno razvedenih roditelja, jednoroditeljskih obitelji, neki imaju skrbnike i sl.). To će biti zanimljiva tema u kojoj će se i neki drugi pronaći. Važno je da se razvije osjećaj tolerancije i shvaćanje da je svaki tip obitelji jednako vrijedan, ako je obitelj skladna i ako se ljudi vole. Poznajem puno ljudi koji imaju samo mamu i nisu ništa manje vrijedni ili manje sposobni zbog toga. Ima i onih koji žive s biloškim roditeljima pa su svejedno nesretni i nezadovoljni.
Samo da zaključim: iznenađena sam da su naši srednjoškolci tako okrutni i da uživaju u tome da drugome nanose psihičku bol. Oni možda to doživljavaju kao šalu ni ne shvaćajući kako je teško onome koji to mora slušati.
Mala curo, sretno!
Drage moje, evo mene nakon dužeg vremena, sad nadoknađujem propuštene postove, naime rodila sam i drugu bebicu pa mi je doma gužva(snađi se druže)... Još se nisam našla sa svojom bio-mamom, poslala mi je poruku za rođendan i od tad se nismo čule, još ju nisam išla upoznati face to face, al sad više nisam ni sigurna da bi baš htjela... Sve važne informacije koje su me zanimale sam uspijela preko telefona izvući i tak da je za sad na stand by opciji, ako se javi odgovorim na sms i to je to...i to iz razloga koji netko gore navodi, mislim da mala cura al nisam sigurna,da sad ne tražim, ne osjećam ništa prema njoj... ok ne krivim ju da me dala na posvajanje, nakon kaj sam čula kak živi i kakve su okolnosti bile u ono vrijeme u njenom životu ne krivim ju al ni nemam želje da se nekako bolje povežemo u smislu mama-kćer. Moji roditelji(posvojitelji) isto ništa ne pitaju u vezi nje, jedino što je mama pitala dal mi je čestitala rođendan i kad sam rekla da je mami su suze navrle na oči, sad neznam dal je to bilo zbog toga jer se stavila u njenu kožu ili nekaj drugo je bilo, nisam pitala. Naime saznala sam da nemam braće, ona je bila mlada kad me rodila, po njenoj priči tata ju je vukao za nos i lagao, kao neka zabranjena ljubav il nešt slično, neznam detalje nisam uspjela preko telefona saznat sve, sad ima dečka i planira se ženiti al tek kad taj tip prihvati mene kao njenu kćer na kaj sam ja odma odbrusila da nek na mene ne računa u svojoj obitelji(ne u tom stilu, na puno pristojniji i suptilniji način), zna da imam obitelj i da imam 2 djece, rekla je da su joj unuci, na kaj sam ja opet urgirala da nije tak..sad kad razmišljam o tome kak sam ju otpilila nije ni čudo da se žena javila samo da mi rođendan čestita, al kad jednostavno nebi htela da si na leđa nakopam probleme (vezane uz nju), u smislu da mi se pojavi na vratima i da mi sad nakon tolko godina ide izigravati mamu ili nedaj Bože baku mojoj djeci. Jednostavno neznam kak bi se morala prema njoj odnositi pošto nemam nikakve osjećaje prema njoj, ni kao mami ni kao da ju hoću upoznati u pravom smislu riječi.
Molim vas recite što mislite o ovoj poruci i dal nisam bila preoštra prema njoj: Gledajte, ja bih željela da ondam na početku razjasnimo neke stvari, da poslije nebi bilo izenađenja kako s moje tako i s vaše strane. Ja sam vas potražila iz razloga što me zanima prošlost, ali mi zakonski nismo ni ku kakvom rodu, zahvalna sam vam što ste me rodili i dali na posvajanje, a i nemam neku namjeru uplitati vam se u život, tako da mislim da bi se trebali bez obzira na mene udati ako vam je to u planu i ako se slažete s tom osobom s kojom živite. Ne bih vas željela povrijediti , al nakon što se upoznamo i porazgovaramo ne bih htjela da se previše vežete, nego da se samo povremeno jedna drugoj javimo da smo dobro i to je to, nadam se da ćete me razumjeti.
To sam ja njoj napisala u jednom sms-u molim vas za mišljenje, dal sam bila preoštra i da vama to napiše dijete koje ste dali na posvajanje da li bi ipak probali češće stupiti s njom u kontakt ili bi kao i moja mama samo poslali poruku za rođendan? Mislim dal bi se trudili saznati čim više o svom djetetu... hvala vam na odgovoru..
E da i dajte please savjet da se ja njoj probam prva javiti sms-om pa da vidim dal će odgovoriti ili da čekam da se ona dalje prva javi? Mislim ja da sam na njenom mjestu ja bi ipak tu i tam poslala poruku da vidim dal je sve uredu, a ona ništa!!!!!!Neznam ni kaj bi morala očekivati od nje nakon kaj sam joj onakvu poruku napisala, al ja sa sam na njenom mjestu mene ni ta poruka nebi zaustavila.
Probudili se klinci i moram gibat, javim se uskoro...
hvala što se javljaš .. meni je to zbilja vrlo vrlo bitno i veliko ti hvala
ja ti nažalost ne mogu odgovoriti ali mogu reći svoje mišljenje; odgovore znaš i sama i sve kako se osiječaš tako trebaš i postupit, poruka mi se nije činila preoštra, neka se na početku zna što tražiš... a ovo javljanje, zbilja nisam pametna.. sama moraš prosuditi jel ti je to zbilja važno? možda bi ipak trebala se nać sa njom i da raščistiš neke stvari i sama sa sobom..
ma meni je malo čudno da se ona meni opče ne javlja, pa sam mislila da sam možda preoštra bila s tom porukom, mislim da sam ja na njenom mjestu probala bi se čim više informirati i saznati o sjetetu, a ne da onda tak reagiram da se rasplačem kad saznam da je živa i zdrava i da se onda ne udostojim ni javiti da je sve ok. nebi htjela da mi bane na vratima i neznam kakvu bliskost al pa da se tu i tam javi da je sve ok, mislim da to nebi trebal biti neki problem ili?
napisah odgovor, al obrisalo mi se sve, evo pišem ponovo, nadam se da ću se uspjet sjetit što sam već napisala..
Nisi bila preoštra, zaslužila je..
S druge strane, meni da si napisala takvu poruku, ni ja ti se ne bih javljala više od 2 puta godišnje, tako bih shvatila dio o povremenom javljanju..
Ona, tko će je znati sad, što je ona i kako shvatila, možda se ne želi nametati, možda se i ona boji, a možda je sebična gadura
Primjetila sam da mi, posvojeni, uopće ne razumijemo "drugu stranu" tj biološke, ne razumijemo njihove postupke, reakcije...Bilo bi dobro da oni imaju neku temu pa da napišu viđenje sa svoje strane..
I još nešto, čini mi se da si skroz podvojena, otpiliš je, a onda ne želiš da je to zaustavi tj pišeš da tebe ne bi zaustavilo..Imaš oprečna očekivanja spram nje, i nisam sigirna da će se to riješit i ako se vidite..
Oprosti ako ti se moje riječi čine predirektne, ja sve pišem iz svoje perspektive, i meni je slično...i oprečna sam isto..
sretno i piši
Posljednje uređivanje od anin : 02.11.2012. at 00:24
Mislim da poruka nije preoštra - ona je prirodna posljedica svega što je bilo. Ne radi se o istjerivanju krivnje, ali bilo je što je bilo i to se ne da više vratiti.
S druge strane, nekako mi se čini da kod tebe ipak postoje podvojeni osjećaji - istovremena potreba za razjašenjenjima, možda i bliskošću, kao i strah od toga. Zato mislim isto kao i Ari Mali - možda se treba naći i vidjeti što je to što te muči i što muči tvoju biološku majku. Ali bez forsiranja, u skladu s osjećajima - vrijeme će pokazati pravi trenutak.
I ja sam pomislila slicno kao Zdenka i Ari Mali. Mozda bi ti nakon susreta bila jasnija i sopstvena osecanja ili bi nasla neki mir. Mozda bi to bio jedini susret a mozda bi se opet ponekad vidjale to se verujem unapred ne zna. Ali u svakom slucaju bioloska majka te ne moze naterati na vidjanja ako to tebi ne bude odgovaralo, kao i drugim ljudima sto stavis do znanja da ne zelis ili koliko zelis da ih vidjas tako i njoj isto.
Hrabro je ovako izravno razgovarati o tako složenim okolnostima kao što je posvajanje, biološki roditelji...veliki su to životni izazovi. No čini mi se neopravdana bojazan susreta sa biološkim roditeljima, jer oni su znali za svoje djete i pružili su koliko su mogli, dakle premalo da to dijete odraste i osamostali se. U toj mogućoj situaciji susreta, zrelija mi se čine ta njihova biološka djeca, pa im želim da obave taj susret (sa ili bez pomoći "pravih" roditelja) i dalje krenu kroz život kako su se već uputili.
Nisi napisala u kojem si odnosu prema tom djetetu, ali pretpostavljam da nije tvoje. Mislim da je jako teško pristupiti s takvom tememom djetetu već velikom djetetu koje po prirodi svoje dobi štiti svoju intimu. Zato treba odmah početi odgovarati na djetetova pitanja i poticati razgovor o tome još dok je ono malo.
Rekla bih da je vrlo vjerojatna tvoja procjena da se dijete štiti šutnjom da ne bi bilo povrijeđeno. Razgovor bi sigurno bio ljekovit, samo je pitanje kako do njega doći, kad postoji taj snažni obrambeni mehanizam. Ja bih se na vašem mjestu poslužila taktikom dobre prilike - ne bih zametala razgovor na silu nego bih čekala da se negdje pojavi nekakva pukotina u tom djetetovom štitu, neka naznaka da bi razgovor mogao uslijediti i tada bih pružila priliku za takav razgovor. Priprema za to je otvoren i iskren odnos s tim djetetom kad se radi o drugim, za njega lakšim pitanjima. Mislim da treba pažljivo osluškivati znakove koje samo dijete daje, jer potreba za rješavanjem tog problema sigurno postoji.
alga koliko se sjećm, vi ste udomitelji?
Anin e da na to sam mislila, dal bi znači i neko od vas da dobije takvu poruku se isto tak malo javljal...ma ne očekujem ja od nje da se svako malo javlja, neg sam se stavila u njenu kožu ajmo tak reči al s mojim karakterom pa ja za sebe velim da bi bila uporna pa da mi neznam kakva poruka dođe...s jedne strane mi je super kaj ne navaljuje kaj se samo povremeno javlja, a s druge bi hela čim više info od nje da znam s kim imam posla... tj mislim da sam se malo splašila da si neku glupost ne navučem za vrat pa sam zato tak malo bi pa malo nebi...
Iskreno po jednoj strani htjela bi ju već jednom upoznati da vidim s kim imam posla i kakva je žena u zbilji, al nisam ni sama sigurna da mi je to pametna odluka pa ju sve nekako odgađam...jer nebi htjela da si navučem probleme...ma nisam ni sama pametnaneznam::
Anin e da na to sam mislila, dal bi znači i neko od vas da dobije takvu poruku se isto tak malo javljal...ma ne očekujem ja od nje da se svako malo javlja, neg sam se stavila u njenu kožu ajmo tak reči al s mojim karakterom pa ja za sebe velim da bi bila uporna pa da mi neznam kakva poruka dođe...s jedne strane mi je super kaj ne navaljuje kaj se samo povremeno javlja, a s druge bi hela čim više info od nje da znam s kim imam posla... tj mislim da sam se malo splašila da si neku glupost ne navučem za vrat pa sam zato tak malo bi pa malo nebi...
Iskreno po jednoj strani htjela bi ju već jednom upoznati da vidim s kim imam posla i kakva je žena u zbilji, al nisam ni sama sigurna da mi je to pametna odluka pa ju sve nekako odgađam...jer nebi htjela da si navučem probleme...ma nisam ni sama pametna
Ne mogu ti puno pomoći u toj "bi-nebi" dilemi, samo sam htjela reći (ukoliko to pomaže)da te potpuno razumijem,svaku tvoju miso, strah, dilemu, trilemu... Proživljavam isto, pa zato, i sama nisam pametna, i sama odgađam, čekam da mi dozrije neka (bilo koja) odluka, al nikako dočekat...Ima dana kad mislim jedno, i dana kad mislim nešto drugo... i tako...željela bih "osjetiti" odluku, onako, da budem sigurna kako (i da li )djelovati...A najčešće, u vezi cijele te situacije, ni sama sebe ne razumijem...bit će valjda bolje
Alga,
a da pokusate nekim indirektnim nacinom? Mislim npr na druzenje sa drugom usvojenom decom, gledanje filmova sa tematikom usvajanja, citanje knjiga... Nesto sto bi bilo povod da sagleda kako su se druge osobe u njegovoj situaciji nosile sa usvajanjem pa da to prenese i na sebe... Ja sam taj indirektni nacin primenila kod mog deteta. Naime kod nas sam mu ja ispricala kad je pitao i ko je hraniteljica i ko je bioloska majka i ko sam ja, pa je sto je redje nas malisan pitao i za bioloskog oca pa smo mu rekli i ko je bioloski otac ko hranitelj a ko usvojeni otac. Uz sve to cuo je prilikom konacnog usvajanja podatke o bioloskim roditeljima (kod nas se resenje cita naglas pred nama i detetom a nase dete je vec dovoljno veliko da moze da razume ako ne sve a ono jedan deo toga). I opet mi se cinilo da je on obrisao bioloske roditelje, ne pita, nakon citanja tog resenja o konacnom usvajanju bio je malo tuznjikav. Zato me je pre neki dan pitao o nekoj bebi koja je dosla kod hraniteljice kod koje je on ziveo. Onda sam mu ja objasnila kako to ide, gde su bioloski roditelji, zasto boravi kod hraniteljice, kako se dolazi do novih roditelja i kako se odlazi kod njih. Opet je bio malo tuzan i jasno mi je da je to povezao sa sobom tj da mu je jasno kako sve to ide, ali ne postavlja direktna pitanja... no stici cemo valjda i do toga...
Lucy,
mozda nisi spremna... Samo nemoj mnogo zamisljati sebe na mestu bioloske majke, jer niste u istoj poziciji, koliko god da se iz tvog ugla moze ciniti da su njeni razlozi ovakvi ili onakvi oni mogu biti sasvim drugaciji nego sto ti mislis. Iako i ja pokusavam da se stavim u ulogu mog malisana ja isto ne mogu da to ucinim sasvim i zato su ova iskustva koja vi pisete ovde nama koji smo usvojili decu dragocena. Mislim da je to tako u svemu, lepo je da se ljudi trude da razumeju nekog u sasvim razlicitoj zivotnoj situaciji ali to cesto bude tesko i pogresno.
hvala vam na odgovorima, no da jos malo pojasnim (ivanas, dobro se sjecas)..
radi se o djetetu od 16 god. znaci zato mi savjet od Aradije nazalost vise ne pomaze, jer smo sve to prerasli. dakle on ima stav kao recimo odrasli., koji je sa tim dijelom zakljucio i (pravi se) da mu to nista ne znaci. poanta je da je ostavljen (znaci usvojen ili ne je manje vazno), i da se tu temu nesmije dirati, pravi se da mu je svejedno, a vidimo da zbog toga ima dosta problema, pa bi mi bilo dragocijeno iskustvo djece koje se javljaju na ovu temu da vidim stvar sa njihove perspektive – upustati se u takav razgovor ili ne, ako da, na koji nacin, koje bi bile moguce posljedice..da li ste imali takav obrambeni stav i da li je bilo bolje ili ne to rjesavati..sta ste zeljeli? to zadnje mi je vazno jer mi se ponekad cini da bi zelio da mu citam misli i rijesim sve, a ponekad mi se cini da zeli da ga pustim na miru i ne kopam po nicemu, jer onda ispada “jadan” a to ne zeli biti. no to je sve moje subjektivno, zato bi rado cula misljenje vas ovdje koji ste to prosli.
Savršeno si ovo opisala, pogotovo dio kad kažeš "ponekad bi želio da mu riješim sve, a ponekad da ga pustim na miru", našla sam se u tim riječima..
Evo tražila si iskustvo "djece"u vezi svog pitanja, pa ću probati dati neko svoje mišljenje, a tko na kraju zna što je ispravno, svi smo različiti..
Prvo.Definitivno se pravi da mu je svejedno, pa to nemoj (i vidim nisi) povjerovati. Nije mu svejedno. On se ljuti na sebe baš zato što mu nije svejedno, ali ipak mu nije svejedno. Misli nešto tipa "nije me briga, zašto bi me bilo briga, to nitko ne zaslužuje, to je tako i gotovo, i neću ni sebi ni drugima pokazati da me je briga, jer stvarno želim da me se to ne tiče i ne želim osjećati što osjećam".On želi biti jak. Sve to što osjeća on je sebi svojim razumom nastojao pojasnit, razum mu je rekao da se ne treba tako osjećati i sad se on tako ponaša (negirajući sve) i nada se da će to jednog dana stvarno biti tako, tj da neće osjećati neke tužne i negativne osjećaje.
Drugo. koliko god to potrajalo, i kako god se "na van" činilo, ono što osjeća ako ne izbaci i ne "preradi" neće ga napustiti nikad.Naravno, neće mu to okupirati život, život teče normalno, ali to će ostati ( u njemu) bolna tema, koju ne može nikad prerast(on sad misli da to može) dok ne izbaci i ne preradi osjećaje.
Treće.Da, trebate s njim pričati. Bilo bi dobro uloviti neki trenutak kad je u fazi "hoću da mi pomogneš i sve riješiš", a ne kad je u fazi "pusti me na miru". Sad, ovaj dio što i kako pričati, ne mogu reći iz iskustva (sa mnom nisu pričali, jedan roditelj nikako, a drugi bolje da i nije), mogu reći kako ja zamišljam da bi trebalo pričati i što bi trebalo reći da njemu bude bolje: a to je vrlo jednostavno, bez velikih rastezanja teme, skretanja s teme u kojekakve širine...treba mu reći samo da je sve što osjeća normalno, da je to u redu tako se osjećati...i da ste tu ako želi još o tome...i kad želi...i to je to
Dakle, jednostavno, odobrit njega i njegove osjećaje...prihvatit ih...tako da ih prihvati i on...da prihvati sam sebe...da ne bude sam sebi u svojim očima kriv i jadan što se tako osjeća...jer...on ne prihvaća te svoje osjećaje, a sebe krivi što ih osjeća. Bilo bi dobro i pripomenut da i svi drugi u njegovoj situaciji to prolaze...i ponovit da je sve to u redu..za mislit i za osjećat...i da ste tu i da će sve biti u redu..
eto, neznam hoće li ovaj moj post što pomoći, ali barem mali osvrt i jedno razmišljanje na temu
Anin draga, hvala ti od srca, jako puno si mi pomogla
Anin, ja sam samo bila sigurna da hoću saznati dal imam braću, a to nisam mogla preko centra pa mi nije drugo preostalo nego da ju tražim, al sad kad znam da je živa i zdrava i da nemam braću, ni sama neznam kaj hoću dalje, ne paše mi ak mi se javlja, ne paše mi ak mi se ne javlja, ma koma živa... Živo me zanima kak žena izgleda a opet s druge strane me trta... Čekam da si malo ojačam financijsku situaciju i onda odlučujem dal idem dolje na upoznavanje, mislila sam ove godine u zimi al kak sad imam bebicu od 4 mj mislim da mi to nije pametna ideja, a i strah me da se ona ne zalijepi da ima kćer i unuke, jer je probala već u poruci al hvala Bogu kaj sam prek mobitela jača bar sad dok ju još ne poznam uživo pa sam to odma skresala u startu...znaš kak veli Koma u Zauvijek susjedi...KOMA ČOVJEČE!!!
Drago mi jeAnin draga, hvala ti od srca, jako puno si mi pomogla
I da, kako je evo sad i Lucy rekla, svi mi prolazimo sve te faze, poricanje, negiranje i tako to, a on možda misli da osjeća neke "frik" osjećaje, bilo bi dobro da zna da nije sam u tome što prolazi, da je to reakcija svih...
I da, to sam i ja rekla dijelom, a Lucy konkretnije, razgovor da, unaprijed da, jer ukoliko čekate da se sam on vama u vezi toga otvori to možda neće biti nikad, ALI, ukoliko on nije bio taj koji je prvi razgovor započeo, onda samo kratko, da je sve to ok, i da ste tu..
Bit će sve to dobro, on puno ima, ima ljude oko sebe kojima je stalo, a to je najvažnije..
Alga draga, koliko sam shvatila sin ti ima 16 godina i poznaje svoje bio roditelje? Ja mislim da je on sad u pubertetu u toj fazi kad se ograđuje od svega, tako sam i ja imala tu fazu kad su me moji znali pitati samo sam odgoovarala čemu da ju idem tražiti, imam vas i to mi je dosta, a onda su se ponekad javili osjećaji poput a kaj da ju ipak potražim i da čujem kaj ima žena za rači... iskreno mislim da bi trebali porezgovarati ali kak Anin veli u onoj fazi hoću, ako ga uhvatiš za razgovor u fazi neću nećeš ništa postići nego možda dobiti kontra efekt. S tim da mislim da možde ne ići na neki razgovor u dužem smislu, nego da je za početak dovoljna sam jedna rečenica: "Mi smo tu za tebe i kad god osjećaš potrebu za razgovorom obrati nam se.(u vezi posvojenja)" ili nešto u tom smislu, sumljam da ćete dobiti željeni rezultata ako budete i dalje pokušavali a on odbijao, mislim da bi trebalo pričekati da se on vama sam otvori al mu svakako prije reči da kad god je on spreman na razgovor da ste tu i da ćete mu rado pomoći i reči što ga zanima. E da i mislim da nije zgoreg da mu možda kažete za ovaj forum, pa da se i on javi, naravno kad stavi nick nitko neće znati da je on, a opet možda se otvori i kaže nam kako se osjeća pa mu možda i mi možemo neka svoja iskustva reći pa da nije sam u svemu, da me krivo ne shvatite vi ste uvijek s njim i sve to štima, al mislim da bi mu dobro možda došlo da upozna nekog ko je kao i on posvojen pa da vidi da nije jedini koji se tako osjeća i da vidi kako su se i drugi riješili tog osjećaja da su ostavljeni. E da i još jedno pitanje za vas, da li vi znate ko su njegovi bio roditelji i da li možda ima braću, naime ovo s braćom bi moga isto tako biti okidač da se otvori i da ipak počne azgovarati s vama, barem je meni bio okidač da idem u potragu makar sam do tog trenutka bila kao i on, neću kaj će mi ona itd. a u sebi sam se pitala kaj je to za ženu. Nadam se da pitanje nije preosobno.
Nadam se da sam bar malo pomogla..
Cure, koje ste posvojene, hvala vam što pišete
Da nisam čitala vaša iskustva i literaturu gdje su iznošena iskustva posvojene djece, sigurno bi napravila puno više pogreški i neke koji su vaši roditelji napravili iz neznanja i nerazumijevanja mogu kao roditelj razumijeti.
Iz cipela roditelja posvojene djece, nama su naša djeca dar, čudo jer smo morali prihvatiti i mogućnost da možda nikad nećemo postati roditelji što je jako bolno i teško, a onda nekim čudom ipak uspiješ. I to je samo sreća i radost , a posvojeno dijete je moralo biti prvo ostavljeno i osjetiti tugu, da bi nakon toga doživjelo radost i ljubav.
I mislim da je najveći problem ako se ne prizna da ta tuga i svi drugi povezani osjećaji postoje, ja ih osjećam u svojoj djeci i meni je to nekad bolno. A prva reakcija roditelja je da poželi da bol nestane, da je nema, da dijete ne pati. Pa je nesvjesno gura negirajući je još dublje i povrijeđuje dijete.
To je bolno i nekim roditeljima, kad pomisle da im je dijete sve to preživljavalo, daleko od njih, a oni živi i zdravi i mogli su se brinuti o djetetu, samo da su znali da postoji i da su im dozvolili. Ja sam 14 mjeseci čekala svoje treće dijete, vidila njegove suze, čula priče teta kako priča i sanja o mami i morala sjediti doma i čekati umjesto da ga grlim i mazim. I koliko god sebe uvjeravam da je to gotova stvar, i da se za prolivenim mlijekom ne plače, ponekad osjetim ljutnju i tugu zbog toga. A to nije ništa u uspredbi s onim kako se moje dijete moralo osjećati.
Osim toga neki roditelji su prije posvojenja prošli kroz mukotrpne postupke potpomognut oplodnje ili samo pokušavali zatrudniti dugi niz godina i doživljavali neuspjehe, trpili netaktične upade i "savjete" okoline i nose i svoju tugu i sve druge osjećaje. (Ja osobno stvarno nisam nikad osjetila žalost ili nešto slično zbog neplodnosti,nisam nikad osjećala da smo neplodni par,odmah smo se prešaltali u glavi na posvojenje tako da su mi ti osjećaji donekle nepoznanica ali znam ljude kojima je to sve bilo ekstremno bolno i teško. Neki koji su posvojili nisu prije dokraja to rješili i to se isto vuče kao neka sjenka u odnosu prema djeci).
Ako želite, pišite u čemu su po vašem mišljenju vaši roditelji-posvojitelji griješili, kako bi vi željeli da su se odnosili prema vašoj prošlosti, posvojenju, osjećajima, reakcijama okoline. Znam da ne mogu promijeniti ono što su djeca doživjela, ali bi voljela izbjeći svoje pogreške i što bolje razumjeti svoju djecu, da im barem toliko olakšam.
IvanasCure, koje ste posvojene, hvala vam što pišete
Da nisam čitala vaša iskustva i literaturu gdje su iznošena iskustva posvojene djece, sigurno bi napravila puno više pogreški i neke koji su vaši roditelji napravili iz neznanja i nerazumijevanja mogu kao roditelj razumijeti.
Ako želite, pišite u čemu su po vašem mišljenju vaši roditelji-posvojitelji griješili, kako bi vi željeli da su se odnosili prema vašoj prošlosti, posvojenju, osjećajima, reakcijama okoline. Znam da ne mogu promijeniti ono što su djeca doživjela, ali bi voljela izbjeći svoje pogreške i što bolje razumjeti svoju djecu, da im barem toliko olakšam.
divno pišeš...
Teško pitanje, gdje su pogriješili...dok mislim, pišem i govorim o greškama mojih roditelja, osjećam se kao da osuđujem, a najlakše je osuđivati i mislim da nema djeteta koje nešto ne zamjera svojim roditeljima..Drugačije su stvari iz roditeljske, a drugačije iz dječje perspektive!
I neobično je to što ja svaki postupak svojih roditelja, s ljudske strane, mogu razumjeti..hoću reći, oni su samo ljudi i htjeli su zaštititi i sebe i mene, pa su izabrali način za koji su mislili da je najbolji..
I prije nego što kažem što ja mislim da su moji "pogriješili" tj što mislim da su trebali učiniti ili nisu trebali, a da bi se ja osjećala bolje, prihvaćenije i sretnije, reći ću da ja imam preko 30 godina, a odrasla sam na selu (sve to ima veze, vjerojatno, jer se nekad prije, i u maloj sredini, dijete, posebno usvojeno, odgajalo drugačije nego danas).
A dalje je jednostavno.Mislim da je moj tata pogriješio jer nikad o tome nije sa mnom razgovarao.Nikad.Uopće.
Mama je ponekad razgovarala, ali nije mogla prijeći preko svojih osjećaja (strahova) i staviti moje osjećaje u prvi plan.
Općenito, mislim da su pogriješili što nisu bili potpuno otvoreni i iskreni, i najviše, što nisu bili uz mene u svemu što sam osjećala, što nisu prihvatili moju svaku fazu misli i osjećaja, što mi nisu rekli da je to sve u redu, i da je ok osjećati sve što osjećam..
Posljedica toga je bila da sam osjećala da mislim o osjećam nešto što nije normalno, da sam pomalo frik, da ne smijem misliti i osjećati to što mislim o osjećam, pa sam se zatvorila...i od njih..
Osjećala sam kao da se imam nečeg sramiti. Trabalo mi je reći da nisam kriva za ništa. Znaš kako djeca krive sebe kad im se roditelji rastaju, za tu pojavu su svi čuli, tako djeca često sebe krive za stvari koje nemaju veze s njima, pa im treba reći da su ok, i treba im puno odobravanja...eto..
Ali Ivanas, mislim da ovo što sam ja tu sad nabrojala, ti već znaš i primjenjuješ
Meni je ovaj odgovor od Anin bas znacio. Danas me je bas moja majka iskritikovala da ne dam detetu da se navikne, dokle cu da spominjem da je usvojen, kako ocekujem da nas drugi prihvate kad mi sami o tome stalno pricamo itd itd. Moje dete cesto, skoro svakodnevno, pocinje neke price o usvajanju. Kod njega to nije toliko o bioloskim roditeljima, njih napisah vec gore doticemo samo indirektno pricajuci o bebi koja je sad kod hraniteljice. Vise su to neka bavljenja kako je bilo tamo a kako je sad ovde i tome slicno... Ja vrlo retko podsticem neke razgovore, to pokrece on, ali kad vec pokrene onda pricamo, ja mu dajem sve odgovore na pitanja koja postavi. Meni ta "krivica" malo nije jasna, upravo sto ne vidim za sta bi dete bilo krivo... Ali to je valjda zato sto i nisam bila u toj kozi...
moj tata je vjerojatno iz razloga koje je navela tvoja mama šutio cijeli život."Nemamo mi šta pričati o tome, mi smo obitelj najnormalnija i točka".sad sam banalizirala, ali razumjet ćeš bit."nema se što djetetu o tom pričati ono je naše, ako pričamo o tome bilo bi kao da nije" i slisl. I pogriješio je.jer sam baš zbog te šutnje osjećala da nisam do kraja prihvaćena.Kao da se odbacuje jedan dio mene.Kao da je taj dio mene u kojem se bavim mislima o svemu tome nepoželjan i neprimjeren.
Moje mišljenje je da je bolje pričati o tome i prečesto (iako ne vidim kako je to moguće) nego šutjeti zaradi, nazovi "privida normalnosti" (mi smo super, kao i svi drugi, a šta mi imamo pričat)i tako stvoriti tabu, a samim tim i odaljavanje između djece i roditelja.
Kad se o tome priča, to se može činiti jedno vrijeme, dok se sve ne kaže, dok se osjećaji ne prorade, i dok tako cijeli taj traumatični događaj iz prošlosti (ostavljanje) ne izgubi na misterioznosti, važnosti, dok ne izgubi emocionalni naboj...i onda priča i prirodno prestane, nije više potrebna..
anin draga, hvala ti. Puno mi znači čuti pogled s druge strane.
MM je isto malo zatvoreniji od mene, ali je svjestan koliko je za djecu važno razgovarati o tome, pa oni i njemu postavljaju pitanja, onda poslije pričamo kako smo reagirali, da li bi trebal drugi put drugačije i slično. Rado bi on to prebacio na mene, ali ja mu nedam i gotovo.
Muškarci rado izbjegavaju emocije, to je obrazac na koji su stoljećima naučeni, sad se pomalo mijenjaju stvari, ali jako sporo. A mala srednina i to prije 30 godina je stvarno velika razlika u odnosu na današnje doba.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom