Cure, koje ste posvojene, hvala vam što pišete, jaaaako puno mi znače vaša razmišljanja. Često se sjetim nekih vaših rečenica, i eto vaša iskustva će pomoći drugoj posvojenoj djeci da se osjete da se jedini ne osjećaju tako kako se osjećaju, a nama roditeljima koji vas čitamo, da s više razumijevanja pristupimo svojoj djeci i svemu kroz što će oni prolaziti.

Da nisam čitala vaša iskustva i literaturu gdje su iznošena iskustva posvojene djece, sigurno bi napravila puno više pogreški i neke koji su vaši roditelji napravili iz neznanja i nerazumijevanja mogu kao roditelj razumijeti.

Iz cipela roditelja posvojene djece, nama su naša djeca dar, čudo jer smo morali prihvatiti i mogućnost da možda nikad nećemo postati roditelji što je jako bolno i teško, a onda nekim čudom ipak uspiješ. I to je samo sreća i radost , a posvojeno dijete je moralo biti prvo ostavljeno i osjetiti tugu, da bi nakon toga doživjelo radost i ljubav.

I mislim da je najveći problem ako se ne prizna da ta tuga i svi drugi povezani osjećaji postoje, ja ih osjećam u svojoj djeci i meni je to nekad bolno. A prva reakcija roditelja je da poželi da bol nestane, da je nema, da dijete ne pati. Pa je nesvjesno gura negirajući je još dublje i povrijeđuje dijete.

To je bolno i nekim roditeljima, kad pomisle da im je dijete sve to preživljavalo, daleko od njih, a oni živi i zdravi i mogli su se brinuti o djetetu, samo da su znali da postoji i da su im dozvolili. Ja sam 14 mjeseci čekala svoje treće dijete, vidila njegove suze, čula priče teta kako priča i sanja o mami i morala sjediti doma i čekati umjesto da ga grlim i mazim. I koliko god sebe uvjeravam da je to gotova stvar, i da se za prolivenim mlijekom ne plače, ponekad osjetim ljutnju i tugu zbog toga. A to nije ništa u uspredbi s onim kako se moje dijete moralo osjećati.

Osim toga neki roditelji su prije posvojenja prošli kroz mukotrpne postupke potpomognut oplodnje ili samo pokušavali zatrudniti dugi niz godina i doživljavali neuspjehe, trpili netaktične upade i "savjete" okoline i nose i svoju tugu i sve druge osjećaje. (Ja osobno stvarno nisam nikad osjetila žalost ili nešto slično zbog neplodnosti,nisam nikad osjećala da smo neplodni par,odmah smo se prešaltali u glavi na posvojenje tako da su mi ti osjećaji donekle nepoznanica ali znam ljude kojima je to sve bilo ekstremno bolno i teško. Neki koji su posvojili nisu prije dokraja to rješili i to se isto vuče kao neka sjenka u odnosu prema djeci).

Ako želite, pišite u čemu su po vašem mišljenju vaši roditelji-posvojitelji griješili, kako bi vi željeli da su se odnosili prema vašoj prošlosti, posvojenju, osjećajima, reakcijama okoline. Znam da ne mogu promijeniti ono što su djeca doživjela, ali bi voljela izbjeći svoje pogreške i što bolje razumjeti svoju djecu, da im barem toliko olakšam.