Citiraj heido prvotno napisa Vidi poruku
Razumijem roditelje iz gore navedenog posta, pogotovo majku, razumijem njenu povrijeđenost... neki roditelji mogu reagirati prividno neutralno, ali s obzirom da se posvojenje dotiče cjeline obitelji mislim da niti jednom roditelju nije doista svejedno te da se na ovaj ili onaj način osjeća povrijeđeno. Ne bih htjela zvučati bezobrazno, ali mislim da se autorica ovog posta odnosi pomalo sebično i stavlja težište najprije na sebe - citiram "što se usvajanja tiče, težište je na meni, a ne na njoj, jer ja sam dijete"... ja se s ovom rečenicom nikako ne slažem i mislim da nitko ništa ne dobiva od toga da sebe pravi žrtvom. Posvojeno dijete NIJE žrtva i ne bi smjelo težište biti na njemu, jer obitelj uključuje sve članove.. dakle nije lako ni biti roditelj posvojene djece u Hrvatskoj, itd., a nekako mi se čini da se osjećaji roditelja stavljaju u drugi plan. Reći "nisam kriva za svoje osjećaje" je legitimno, osjećajima se doista ne može upravljati, ali se može upravljati postupcima, jer kao što roditelji djece imaju odgovornost prema toj djeci, tako i djeca jednog dana (kad odrastu) imaju odgovornost prema roditeljima. Reći "imam pravo razgovarati s kim hoću", "ona sve to sama sebi čini" jest po meni lišavanje odgovornosti za učinke vlastitih postupaka. Biološki roditelji posvojene djece su se vlastite moralne i svake druge odgovornosti prema tom djetetu odrekli i to je ono što bih istaknula kao najvažnije...

Zbog toga jako cijenim svaku osobu - bez obzira da li ima "biološko" ili "posvojeno" dijete - koja prihvati odgovornost roditeljstva i doista djeci bude suputnik kroz život. Što uopće znači "posvojeno" dijete ili "biološki" roditelj? Svako živo biće u svakom trenutku ima mogućnost svjesnog izbora - po toj mogućnosti tzv. "biološki" i "nebiološki" roditelji nimalo se ne razlikuju. Osim što su se prvi odrekli te odgovornosti, a drugi su je prihvatili. To nema veze s nikakvim atributima "posvojenog", "biološkog" i sl. Zar je onda čudno što se jedna osoba, koja je prihvatila odgovornost, osjeća povrijeđeno? Inzistirati na ljudima koji su se odrekli odgovornosti podizanja djeteta na uštrb osjećaja vlastitih roditelja po meni je sebično. Roditelji jesu odgovorni dok odgajaju, ali kako dijete raste i njegove odgovornosti se povećavaju. S druge strane, koje su konkretno odgovornosti "bioloških" roditelja u ovoj priči? Nikakve - jer su sami tako odabrali.

Nadam se da nisam zvučala preoštro. Znam da su ovo teške teme i ne želim ikoga povrijediti, iz vlastitog iskustva znam kako je biti napušteno dijete (nisu samo posvojena djeca napuštena), ali mogu se jako dobro uživjeti i u ulogu roditelja koji je odlučio ne napustiti vlastito dijete i ostati uz njega. I da, mislim da osjećaji tog roditelja koji je pokazao moralnu veličinu "više" vrijede od osjećaja ovog drugog roditelja. Još jednom bih voljela ponoviti: nisu samo posvojena djeca napuštena - ima i nas koji smo neformalno napušteni bez ikakve mogućnosti da nas netko "usvoji"... a možda smo baš to puno puta poželjeli... samo bih voljela osvijetlili ovaj problem i s tog kuta kako bi se ti neki ustaljeni termini "posvojitelj", "posvojeno dijete" malo odmakli od ustaljenih definicija.

heido, dobrodošla na temu!

Znaš što se kaže koliko ljudi toliko mišljenja,svatko ima neko svoje viđenje o svim temama, i to je tako, i nije jedno mišljenje vrijednije od drugog, samo su različita.Svi mi imamo neka svoja iskustva koja su nas formirala, svi gledamo na život iz svoje perspektive.
Osobno se volim hvaliti razvijenom empatijom, no ipak kroz život uviđam, koliko god mi bili u stanju uživjeti se u situaciju druge osobe, sasvim je drugačlije kada se sami nađemo u nekoj situaciji.Ne postoje uzalud razne udruge, i grupe podrške (neznam, za alkoholičare, za žrtve rata, za ljude koji su nkog izgubili itditd), to je upravo zato što se najbolje razumiju i jedan drugom mogu pomoći, oni koji su u istoj-sličnoj situaciji..

rekla si da posvojeno dijete nije žrtva, to si naglasila, a kako si citirala upravo moj post, upitat ću gdje sam ja to posvojenu djecu ikad nazvala žrtvama??Ne mislim da smo žrtve, naravno da nismo.

A nadalje, mislim da svi roditelji koji žele pa onda i dobiju dijete, bilo biološkim putem bilo posvojenjem, to dijete žele zbog sebe (oni žele dijete jer žele biti roditelji) a ne zbog djeteta.Znači, oni žele dijete, pa onda i porade na tome. Ispravi me ako smatraš da griješim, ja još nikad nisam srela ljude koji su željeli biti roditelji zbog djeteta, uvijek je početak u njima, a ne u djetetu.
Također, dijete nije tražilo da se rodi, i ne smatram da dijete zato što ga je netko rodio i odhranio treba cijeli život usmjeravati svoje odluke i postupke tako da ne bi povrijedio tog roditelja.Eto, pa ako je to sebično, onda valjda, da, sebična sam

Imam dvoje djece. Ne podnosim roditeljske izjave tipa "ja sve za tebe blablabla, a ti blablabla".Smatram da mi roditelji imamo djecu zbog sebe i sve što za njih činimo činimo jer smo tako izabrali.A uostalom, kad se dijete rodi, roditelji imaju dužnost brinuti se o tom djetetu.

Svojim roditeljima sam bila (njihovim riječima) "jako dobro dijete", čak predobro, nikakvih problema, učila, radila, nikad ništa tražila.Vodila sam i vodim računa o njihovim osjećajima do te mjere da smo se vrlo otuđili iz razloga što ja pred njima ne pričam otvoreno, skoro o ničemu, već važem što ih hoće ili neće povrijediti, pa biram samo ono što ih neće povrijediti, ostalo prešućujem (zato baš i nisu upućeni u moj život).

I da, za kraj ću se osvrnuti na dio citat koji sam "gore" zacrnila. Ja nekako, al zaista smatram da svaki čovjek i u svakom odnosu sa bilo kim ima pravo na svoje osjećaje i ima pravo razgovarat s kim hoće, družit se s kim hoće, kontaktirat s kim hoće. to mi nekako čak ide i u temeljna ljudska prava. Neznam kako se na taj način "lišavam odgovornosti za vlastite postupke".

Žao mi je što si imala loše iskustvo u vlastitoj biološkoj obitelji. Znaš kako se kaže "kod susjeda je trava zelenija". Svaka priča je priča za sebe, no trebali bi se kao ljudi usglasiti oko toga koja su to dječje prava, i ljudska prava u cjelini, te, kad se toga sjetimo ( a pametni ljudi su to već osmislili i zapisali) onda se zapitati ima li težište ostvarenje ljudskog prava neke čovječije jedinke, ili težište imaju osjećaji drugih ljudi o tom treba li netko ostvarit svoja prava ( u ovom slučaju, izbora "s kim ću razgovarat").da, znam, dileme su to...

heido