a super..nemam to ništa :/
onda ću zvat okolo,pa saznat..
hvala svejedno
 |
|||
|
|
|||
a super..nemam to ništa :/
onda ću zvat okolo,pa saznat..
hvala svejedno
didi_17, vjerojatno je glupo pitanje, al možda se i tvoja mama u međuvremenu promijenila pa ti možda ipak pojednostavni potragu. nemoguće je da nije o tome razmišljala kada si joj spomenula pred koju godinu.
lucy
ma kužim što hoćeš reći, ja sam samo htjela reći da i ne moraš biti roditelj, da neke stvari shvatiš i samo sa zrelošću, roditeljstvo vjerojatno ubrzava. Ali baš je moja mama na neku moju kritiku rekla da nekad naprosto nije znala što i kako treba napraviti da bude najbolja odluka, a morala je odlučiti.
Ja na žalost neću imati tu priliku isprobati roditeljstvo i baš sam u fazi prihvaćanja te činjenice.
Jelena, oprosti ak sam se nekak krivo izrazila... ovo da ćeš vidjeti kad ćeš imati svoju djecu... pošto sam posvojena meni ovo svoja djeca ne znači samo biološka djeca već i posvojena, ako se odlučiš na korak posvojenja vjeruj mi nikad ti neće pasti na pamet to nije tvoje biološko dijete, to će biti TVOJE dijete bez obrzira što ga nisi ti rodila...
Evo ovo sam ti morala quotati... Roditeljstvo se podrazumijeva pod normalno općenito u društvu, nemoj obraćati pažnju na to što drugi očekuju od tebe (tvog života), neznam da budeš uspješni menadžer, majka i još milijun stvari, nego se koncentriraj na sebe i što ti želiš od svog života, od svoje budućnosti...Nekako se roditeljstvo podrazumijeva kao nesto normalno, a ja kad krenem razmatrati sve parametre posvajanja, cini mi se - ajme mogu li ja to uopce.
E sad drugi dio rečenice, iskreno iz ovih par postova što si napisala moj odgovor na tvoje pitanje bio bi MOŽEŠ!!!, samo je pitanje dali si ti na to spremna i da li to stvarno želiš... Kod posvajanja, osim što ispunjavaš svoju želju i potrebu postati majkom, svoju ljubav, brigu i sve bespovratno daješ tom malom djetetu koje te treba i koje je sretno što si baš ti ta kod koje se on osjeća sigurno i voljeno i da zna da ćeš uvijek biti tu za njega bez obzira na sve....Volim volonterstvo i davanje, bez ikakve potrebe za zahvalom. Ne znam mogu li nazvati sebicnoscu to sto nekad cinim nesto za nekog drugog jer mene davanje cini sretnom.
Voljela bih imati djecu. S druge strane moj zivot je lijep i ovako.
Porazgovaraj s mužem, dobro razmisli što i sama želiš u životu, odvagni da li si se spremna nekih stvari odreći u životu (u smislu svog slobodnog vremena i slično) i to posvetiti malom biću koje će te uvijek trebati, samo će s vremenom rasti i briga će biti veća, ne kažu bezveze mala djeca, mala briga, velika djeca velika briga...
lucy, hvala ti na komentaru. Mislim da je moj problem ili prednost, ovisi kako gledaš, to što mi je život jako sadržajan. S druge strane, zaista je teško prihvatiti činjenicu da nećeš biti roditelj i jedan grč u želucu i na nepcu se javlja više puta u danu, kada te nešto podsjeti na tu činjenicu. Budući da znam kako je teško dobiti dijete na posvajanje, odnosno da je veća šansa, ako i predam papire, da nas nikad ne obavijeste, nego da nam ponude dijete, za sada računam da neću realizirati roditeljstvo.
Vidiš da škicam na topic, tako da razmišljam o svemu
Jelena,Jelena prvotno napisa
lucy, hvala ti na komentaru. Mislim da je moj problem ili prednost, ovisi kako gledaš, to što mi je život jako sadržajan. S druge strane, zaista je teško prihvatiti činjenicu da nećeš biti roditelj i jedan grč u želucu i na nepcu se javlja više puta u danu, kada te nešto podsjeti na tu činjenicu. Budući da znam kako je teško dobiti dijete na posvajanje, odnosno da je veća šansa, ako i predam papire, da nas nikad ne obavijeste, nego da nam ponude dijete, za sada računam da neću realizirati roditeljstvo.
Vidiš da škicam na topic, tako da razmišljam o svemu
Posljednje uređivanje od ina33 : 12.03.2013. at 23:38
Žao mi je ako to sve zvuči obeshrabrujuće, ali nekako mi se čini da je najteže napraviti prvi korak, u jednom trenu to onda, vjerujem, postane manje teško, kako se iskustvo kupi, i isto te, kao i u svemu, motiviraju sretne priče.
Posljednje uređivanje od ina33 : 12.03.2013. at 23:43
Ja se potpuno slažem s ovim, nama je trebalo oko 2 godine za taj prvi korak (isto smo se nećkali zbog nekih svojih nesigurnosti i strahova) i onda se sve riješilo velikom brzinom, obrada centra, slanje molbi...i bilo mi je lakše kad smo konačno to odlučili, mada je nama život složio neku drugu priču...
Baš to, ina, svjesna sam svega toga. Previše sam energije uludo utukla u IVF postupke bez rezultata koji bi opravdao sva ta emotivna ulaganja. Uz nesigurnost i strahove koje spominje MMimi, ne želim da mi se život pretvori u lov na dijete. Mislim da je dovoljno 11-12 kvalitetnih godina. Kad bi posvajanje išlo onako kao u filmu, OK, al ovako kako to kod nas ide, nisam sigurna da želim u to kolo. Al ovo je malo OT za ovdje, tako da se ispričavam.
Posljednje uređivanje od Jelena : 13.03.2013. at 09:31
Mislim da je dignuta u javnosti prevelika fama oko posvajanja. Ja sam od onih koji su poslali molbe i nisam niti stigla početi dobro zvati dobila sam poziv i dijete, pa još par puta tako. Svi moji prijatelji i poznanici su posvojili u roku od najviše dvije godine. I svi za koje sam čula i koji su me pitali za savjet a čekali su duže su ili bili neaktivni i neupućeni i/ili su imali nerealne i nezrele zahtjeve i očekivanja od posvojenja. Kad čovjek osjeti nešto u srcu i duši i zna da je to njegov put sve se posloži u tom smjeru.
Ivanas, pls podsjeti me - pred koliko je to bilo kad si dobila poziv? Meni se čini da je to još tako funkcioniralo prije tipa 5-6 godina, nakon toga ne. Ovo u rok u od dvije godine tako sam i ja popratila, ali uz uvjet angažmana (znači nazivanje centara, road showi po centrima u radno vrijeme + preslagivanje priroriteta oko želja). Naravno, ako se tako posložiš prioritete izlazit ćeš s posla za predstavljanje po centrima, ja se referiram na to da se meni čini da je mali broj "happy endingsa" stila predaš papire + to je to od tvoje aktivnosti + čekaš poziv.
Posljednje uređivanje od ina33 : 13.03.2013. at 19:24
Od jednog je poziva prošlo 3 godine, a od jednog 2,5g. Nakon posvajanja imala sam još 4 poziva da smo izabrani u uži krug, a tri su bila od centara koje nisam nikad nazvala. Doduše iako je moj staž čekanja bio kratak, priprema je bila duga i opsežna, znala sam sve moguće informacije od toga kako napisati molbu, što staviti, prošli smo Školicu, počela sam bila sa zvanjem. Imali smo prilično široke grnaice i u odnosu na dobi i zdravstveno stanje i anamnezu i sve.
Kod nas je bilo vrlo slično. Mjesec i pol dana nakon što smo poslali molbe po Centrima (u međuvremenu smo zvali, i kao što sam negdje već napisala, razgovor s Centrom iz kojeg smo dobili djecu nije bio baš previše ugodan) je stigao poziv (to je bilo prije 20 mjeseci). No, mi smo posvojili troje djece i tada su bili u dobi od 8, 7 i 5 godina, znači nešto "starija" djeca. Nakon toga su nas još nekih pet puta nazvali (zadnji poziv je bio pred 2-3 mjeseca).
Kad čovjek osjeti nešto u srcu i duši i zna da je to njegov put sve se posloži u tom smjeru. - Ovaj dio potpisujem!!!
I, da, ograda da je moje iskustvo posredno (Školica i iskustva tih ljudi), i praćenje PDF-a - zatrudnila sam taman kad smo trebali aktivno krenuti u naganjanje psihoobrade, a bili smo odradili predaju molbe matičnom CZZS-u, posjet stanu i razgovor u CZSS-u (to je još jedan od klasičnih bottleneckova u velikim centrima, koliko kužim).
Mi smo prvi puta krenuli 2008 i sad 2013 nam je pa skoro identično, apsolutno se ništa nije promijenilo.. nažalost... ljudi u centrima isti i naćin rada isti..
i onda i sad: zvanje, obilaženje i borba... ali nije nemoguće!!! samo čovijek mora posložiti prioritete i jako to željeti
Pozdrav svima!
Ja sam također posvojena, i nemam nikakvih zamjerki za to. Nikada mi ništa nije falilo u životu. Imam 17 godina, ali jedno 4 godine unazad postavljam si ista pitanja: misli li moja biološka majka na mene, sjeća li se uopće da postojim, dal ju zanima kako izgledam, zna li koliko imam godina i sve to.
Uklopila sam se među širu obitelj mojih roditelja, svi su me prihvatili i ne prave razliku zbog toga. Bratići i sestrične me također smatraju da smo vezani istom krvlju, makar jednim dijelom, i vrlo sam im zahvalna na tome.
Htjela bih upoznati svoje biološke roditelje, ali trebam Vašu pomoć. Zanima me je li tko od Vaše djece (ako tu ima roditelja posvajatelja koji će vidjeti ovo) upoznao biološke roditelje i kako ste se Vi osjećali? Kakav je odnos između Vas i njih, i odnos između Vašeg djeteta i bioloških roditelja?
Unaprijed zahvaljujem
Dobar dan svima!
Takoder sam trazila neke informacije o posvojenju i izasao mi je ovaj forum. Naime, ja sam posvojena. Imam 18 god. i uvijek sam se pitala tko su mi pravi roditelji mucila su me mnoga pitanja ali ih se nikada nisam usudila postaviti majci jer bi imala osjecaj da se nezahvalno ponasam prema njoj a i ona nije bas bila otvorena za takva pitanja. Nasla sam dokumente o posvojenju i to su zaista bila gruba saznanja ali unatoc svemu htjela bih saznati sve o bioloskim roditeljima da napokon zatvorim to poglavlje zivota i nastavim dalje jer mislim da mi je to dugo vremena samo teret u zivotu. Posto sam boravila u domu u drugom gradu kako bi bez putovanja tamo mogla doznat informacije i kako i kome se obratit? Molila bih ako netko zna te informacije da me uputi.
Puno hvala
Draga Nixon, u centru za socijalnu skrb iz kojeg si posvojena bi trebali imati informacije o tvojim biološkim roditeljima pa probaj od svojih saznati tu informaciju. Sretno!
Sretno! Svakako mislim da imaš pravo saznati tko su tvoji biološki roditelji tj od kud potječeš, mimi ti je dobro rekla da moraš pitat CZSS iz kojeg si posvojena. Probaj s mamom razgovarat otvoreno, objasni joj da jednostavno imaš takvu potrebu da saznaš, a da to ne znači da je manje voliš ili napuštaš. Mislim da se ona upravo toga boji.
draga nixon 994, moraš ti osobno otić do centra i jedino tako dobiti informacije, a što se tiće mame, moje mišljenje je da koliko god bilo teško razgovarati sa njom, ipak bi trebala, započni razgovor pa onda tek vidi kako se i ona osijeća, možda bi ona htjela sa tobom o tome razgovarati ali ne zna kako, vrlo je bitno da sa nekim bliskim o tome popričaš, jel to si ti, i tvoja prošlost je dio tebe!
pusa i sretno, javi nam se ponekad.. zanimaju me tvoja iskustva, kako si saznala da si posvojena?
Draga nixon994 dobro ti veli ArI moraš osobno do centra, tj možeš probat pismenim putem preko pošte ili maila... njima je bitno da imaju dokumentirano, ali nažalost vrlo je velika vjerojatnost da nećeš dobiti nikakvu novu info osim one koje imaš u papirima od posvojenja. S mamom ti je najbolje popričat otvoreno, pročitaj moju priču, možda ti pomogne.
slučajno sam zalutala na ovu temu posvajanja, ali ima velikoga smisla kod mene i baš sam sretnna što me moja radoznalost dovela do toga!
nisam posvojeno dijete niti sam majka posvojitelj, ali imam u obitelji svog supruga (koja je naravno postala i moja obitelj) 13-godišnju curu koja je posvojena s 3 godine. od kad se od prije 5 godina aktivno poznajemo , mala me baš zavoljela (možda zbog toga što imam sestru njezinih godina pa sam uvijek bila informirana o "in" stvarima) i imamo dobar odnos. Ona je jako dobro prihvatila svoje posvojitelje kao roditelje (zna od svoje 6. godine da je posvojena) i mislim da nikad nije imala nešto previše pitanja oko toga. e sad ona je sad 13 i mislim da će je uskoro početi zanimati stvari oko bioloških roditelja. i najveća tragedija je ta da joj je mama posvojitelj sad prije nekoliko mjeseci nenadano umrla i ostala je sama s tatom u kući. još smo svi u šoku oko te nenadane smrti i mislim da je sad najviše i to muči, ali mislim da će uskoro početi ispitivati o biološkoj mami (ispada da je se biološka majka odrekla, a mama je umrla). a ja joj želim biti potpora i dati odgovore na pitanja (na koje već sad ne znam odgovor!) pa mi je drago što sam slučajno naletjela na ovu temu da mi netko može pomoći sa svojim odgovorima iskustvima. Ona ima dobar odnos sa tatom i dobro se razumiju, ali ipak trebaju pomoć jer su to ipak takvi šokovi u životu da ti jednostavno treba pomoć!
ajmebaš tužna situacija... mislim da bi zbilja bilo dobro uključiti stručnu osobu u to sve... i svakako što više podrške i topline i sa vaše strane..
a o biološkim roditeljima najbolje da odgovore potraži kod tate
Mislim da je naći biološku majku dvosjekli mač-može dobro ispasti, ali i loše. U svakom slučaju dijete ima pravo s 18 god saznati. Vjerojatno ćeš joj morati biti velika potpora, ali kako je i Ari napisala, uključiti stručnu osobu koja će joj pomoći.
Mi ne znamo kako se zovu biološki roditelji našeg sina niti mi to nešto znači, ali znam da u Centru imaju podatke ako bude trebalo tj ako bude htio znati
špelkice na rješenju o posvajanju će pisati ime bioloških roditelja ako su poznati centru, moj savjet svim posvojiteljima da dok se posvojenje ne završi saznajte što više možete o djetetovoj prošlosti i biološkoj obitelji. 18 godina je predugo vremena da dijete čeka na neke činjenice. Što više informacija imate to je lakše pripremati dijete i njemu je lakše graditi svoj identitet. Što manje rupa i što više informacija to bolje.
Thanks Ivanas! Zato nam je drago da smo s udomiteljima u dobrom odnosu tj posjećujemo se radi njega
Tužna priča. No mislim da njen otac verovatno više zna o biološkoj porodici devojčice i on bi trebalo da odgovori na njena pitanja. Pitanja o biološkoj majci su ok ali eventualno kontaktiranje pre vremena može biti kontraproduktivno za dete. Ja znam isto jednu tužnu priču gde se usvojena majka teško razbolela, došlo je do ružnog razvoda, devojčica koja sad ima 12 godina je pripala ocu. On je preko fb našao njenu biološku majku i devojčica sad kontaktira sa njom. Medjutim ta žena je rodila nju kao jako mlada, sada ima novu porodicu koja uopšte ne zna za dete koje je dala na usvajanje. Ona i želi i ne želi da se čuje sa devojčicom, i želi i ne želi da je upozna uživo. Za sada kontaktira sa njom samo preko neta, priča joj neke priče, devojčica je sva zbunjena. Sve to je poremetilo i odnos sa usvojenom majkom koji je inače poremećen tim ružnim razvodom i bolešću. Mislim da otac nije učinio dobro za nju tim nalaženjem biološke majke.
hvala vam svima na odgovorima! Za sada Marija nema još nikakve želje da sazna više o svojoj biološkoj obitelji, ali znam da će doći i do toga i mislim da sad čak i prije nego da joj je mama ostala živa- nekako mislim da bih se ja tako osjećala. Tata joj zna tko su joj biološki roditelji i znam da će joj biti potpora kad bude htjela više znati. ali ja sam isto nekako mišljenja da tamo do 18. godine ne treba upoznati biloške roditelje - ako će ju nešto zanimati (a sigurno hoće) tata će joj pokušati objasniti, a nek ih upozna kad bude punoljetna. Kao iz Aradijine priče ne želim da se desi nešto kontraproduktivno i nikako ne bi bilo dobro da ona sad upozna svoju biološku majku (niti je ona izrazila kakvu želju sad).
na kakvu stručnu osobu ste mislili kad ste rekli neka se uključi stručna osoba? možda je glupo pitanje, ali jednostavno ne znam- nisam u tome, sve mi je to novo, nikad nisam prolazila kroz taj sustav "birokracije" i ne znam gdje da početi osim od sebe da se više družim s Marijom i dam joj do znanja da mi može vjerovati i reći mi ono što ne može prijateljicama...ipak živimo u maloj sredini i svi znaju da je ona posvojena, ali nitko o tome ne priča pred njom (dobro nema se sad što pričati, ali meni bi bilo veliko olakšanje da mogu pravoj prijateljici reći neki svoj osjećaj u vezi s tim da sam posvojeno dijete- sad je i u tim pubertetskim godinama pa je i to jedna otežavajuća okolnost kad te "nitko" ne razumije). Ali Marija je inače po prirodi dosta zatvorena osoba i moraš iz nje "izvlačiti" neke stvari.
ja sam mislila da svakako treba uključiti psihologa.. još jedna teža okolnost što je zatvorena osoba, treba je poticat na razgovor
Cure drage dugo me nije bilo... nisam sad citala sve postove jer sam preuzbudena
lucy22 drago mi je! Nadam se da je sve proteklo ok! Jesi li ih upoznala? Ikog? Seku? Kako je prošlo?
Jos nisam... za sad sam se cula sa braticem i sestricnom preko skypa. Jos moramo poslozit cijelu pricu i ako bude sve po planu nadam se da cemo se uskoro upoznat.
super lucy22! drago mi je zbog tebe
lucy, javi nam se ?
ljudi stvarno na cinjenicu da si posvojen reagiraju nekad glupo . Nznm po cemu bi se mi razlikovali od drugih, isto smo ljudi i normalni smo . A pogotovo se te predrasude vise javljaju u pubertetu .
Amy Anderson je mama od glumice koja glumi posvojenu kcer u seriji Modern Family. Inace je Koreanka posvojena od jednog svedskog para u Americi. Radi kao stand-up komicarka. Evo link na crticu o posvojenju:
http://videos.huffingtonpost.com/amy...pted-517254065
Pozdrav!
To o čemu razmišljaš je sasvim normalno, mislim da bi bilo vrlo neobično da osoba ne razmišlja o svom porijeklu. Pokušaj otvoreno razgovarati s mamom, a i bratom, reci da te zanimaju neke stvari. Možda joj pitanje dođe "ko iz neba" ako nemate običaj razgovarati o tome pa joj daj priliku da se snađe
Ne boj se da ćeš ikoga povrijediti. Tvoji roditelji znaju da će doći dan kada ćeš htjeti saznati više, a ostali u krajnjoj liniji ne moraju biti ni upoznati sa tvojim željama. Ako si čitala topic, znaš da tek sa 18 možeš dobiti uvid u svoje spise u CZSS. To nije daleko, a do tad ti mama možda može reći nešto više. Sretno
Pozdrav DeDada
Hvala ti na tvome komentaru.
Smatram da joj bez obzira što nismo previše pričali na tu temu, neće pitanje doći "ko iz neba", a opet ne znam ni sama. :S
Bojim se da ću ih povrijedili, a opet mislim da će biti sretni ako sam i ja, barem je tako uvijek bilo.
Imam 18., čak i više od 18. godina.
Hvala ti još jednom na komentaru.
Ivanas, posvojenacurica je punoljetna. Ima i prijateljicu s faksaPozdrav DeDada
Hvala ti na tvome komentaru.
Smatram da joj bez obzira što nismo previše pričali na tu temu, neće pitanje doći "ko iz neba", a opet ne znam ni sama. :S
Bojim se da ću ih povrijedili, a opet mislim da će biti sretni ako sam i ja, barem je tako uvijek bilo.
Imam 18., čak i više od 18. godina.
Hvala ti još jednom na komentaru.
Ja uistinu ne mogu reci da u potpunosti razumijem osjecaj. Kod mene skoro sve obicno. Imam bioloske roditelje koji su se brinuli za nas, ali je moj tata siroce, umrla mu je mama kad je bio beba i o njemu se zapravo nitko nije brinuo jer je kao imao obitelj. Kod njega uvijek sjena kada se spomene njegova majka.Njegovoj pomajci nije palo na pamet da se brine o njemu i nije bilo nikakve povezanosti ni izmedju njih, ni izmedju nas i naše po-bake. Svaka susjeda iz djetinjstva mi je draza od te zene.
Draga Jelena,Ivanas, posvojenacurica je punoljetna. Ima i prijateljicu s faksa
Ja uistinu ne mogu reci da u potpunosti razumijem osjecaj. Kod mene skoro sve obicno. Imam bioloske roditelje koji su se brinuli za nas, ali je moj tata siroce, umrla mu je mama kad je bio beba i o njemu se zapravo nitko nije brinuo jer je kao imao obitelj. Kod njega uvijek sjena kada se spomene njegova majka.
hvala što si primijetila da sam punoljetna i da imam prijateljicu s faksa.
To mi daje dojam da si pročitala moju priču koju sam podijelila sa svima.
Jadničak, totalno ga razumijem.
Lijep pozdrav.
Dobrodošla na forum!
Lijepo pišeš, jednostavno, iskreno i sabrano. Sigurna sam da ovo isto što si nama napisala možeš i izreći mami i tati, ili bar jednome za početak. Bez strašnih priprema, uz kavu, u šetnji, negdje na miru. Istim ovim riječima.
Mama je odrasla, preživjet će, ima sigurno skriveni, nesvjjesni iracionalni strah da ćeš "pobjeći", da nećeš biti više samo njena, ali to će provariti i savladati. Pametna djevojka poput tebe naći će pravu boju glasa i roditeljima
dati priliku da pokažu da im nisi slučajno takva "ispala".
U njihovu "obranu" (to što ti ne daju priliku za pitanja) mogu samo reći da posvojitelji jednostavno zaborave da nisu biološki roditelji. Meni se zaista to ponekad dogodi, osobito kad me pitaju neki detalj iz 1.g.života, niti se ne sjetim zašto se toga ne sjećam.
Uljuljkamo se u život, ne sjećamo se perioda bez djece. A zapravo bi trebalo stalno osluškivati, poticati teme, osvijestiti da s pubertetom dolaze valovi misli i pitanja.
Čokolada, hvala ti na komentaru!
Da, sabrana sam, trebao mi je cijeli dan skoro da se odlučim pisati vam.
Imam poseban odnos s tatom (posvojiteljem) i bilo bi mi puno lakše obratiti se njemu i reći mu svoje želje, ali bojim se da mama ne bi bila ljubomorna(iovako misli da više volim tatu), a onda ne bih voljela da tata bude također tužan jer mu je žena nesretna i ljubomorna.
Hvala na potpori, puno mi znače sve vaše "riječi",misli prenesene u komentar.
Da, mislim da oni ne žele osjetit to da mi nismo odpočetka s njima ili se boje da ću se ja rastužiti ako me podsjete na to.
Teta npr.češće spomene nešto u vezi bratovog i mog dolaska i sestrična također, nego naši roditelji (posvojitelji).
Hvala još jednom. Nadam se da ćemo i dalje si tipkati.
Draga, cure su ti sve napisale. To je tema koje se i roditelji i djeca pribojavaju, al znaju da ce doci.
Ja nisam jos roditelj, al nekako bih htjela da to nikad ne bude tabu tema kod nas. A opet da ne bude stalno tu negdje - jer na kraju se svi bavimo svakodnevnim problemima. Treba povremeno razgovarati i o posvojenju. I to na nivou prikladnom za dijete. Koliko?
Nekako se nadam da kad budem u toj situaciji da cu znati dozirati. Al mislim da se lako pogrijesi. Što kaze cokolada, pretpostavljam da se zivjeci u sadasnjosti i zaboravi na tu temu.
U svakom slucaju - dobro nam dosla. Zelim ti i da ti sljedeca veza bude sretnija.
Hvala.
Dobro došla na forum.
Moj savjet je da u svakom slučaju otvoreno razgovaraš sa mamom ili tatom ili sa oboje. Kako lijepo pišeš da imaš lijep odnos sa svojim roditeljima mislim ne bi im to trebalo predstavljati veliki problem.
Mi svi roditelji posvojitelji znamo, ili bi smo bar trebali znati, da će naša djeca kad tad tražiti svoje bio roditelje, i tu želju moramo uvažavati. Kad je moja kćerka u pubertetu postavljala milijun pitanja oko svoga posvojenja, dogovorile smo se da ćemo kad ona napuni 18 godina i ostvari pravo na uvid u svoje akte, ići svi zajedno (ona i mi roditelji) u centar i ostvariti to pravo. Ako ona poslije zaželi da je pratimo kod upoznavanja bio roditelja ispunićemo joj i tu želju a isto tako ako zaželi taj put ići sama i to ćemo uvažiti.
Mislim da je strah roditelja posvojitelja da će im se njihova dijeca htjeti vratiti svojim bio roditeljima malo i izvikan, jer ako je roditeljstvo osnovano na uzajamnoj ljubavi i uzajamnom poštovanju tu ne bi trebalo biti mjesta za strah.
Ja ne bih mogla živjeti sa saznanjem da moje djete nosi "rupu na duši" i da je njegov život nedorečen zbog moga straha.
A što se tiče bake i deda i njihov strah nesmijemo zanemariti ali i tu pomaže samo otvoreni razgovor.
Zato imaj hrabrosti i pitaj roditelje da li bi ti pomogli kod traženja i ako ikako možeš nemoj im to raditi "iza leđa". A ako ništa bar ih obavjesti o svome planu.
A posebno me rastužila tvoje rečenica da je brat svojoj curi priznao da je posvojen, nadam se da nikad nijedno posvojeno dijete neće morati "priznati" da je posvojeno nego samo reči, pod priznati podrazumjevam nešto loše što smo uradili a to nismo htjeli pa sad to priznajemo. Posvojenje se nemora i nesmije priznavati.
I slažem se da se u svakodnevnom životu tema posvjenje nemora biti na dnevnom redu ali isto tako se ne smije zanemarivati.
Želim ti mnogo sreće na tvom putu.
Podrav Davina.
Hvala ti na komentaru.
Pokušati ću, ne bih voljela im ništa raditi iza leđa, ali trenutno sam jako znatiželjna da što prije počnem, a ne znam ni sama kako bih počela. :/
Ajme, divno, to je zaista jako lijepo od Vas. Ako smijem pitati, koliko je kćerkica stara?
Slažem se, ako su posvojitelji korektni prema djetetu ili u našem slučaju djeci, i obrnuto ne vidim zašto bi djeca ako žele upoznati bio roditelje striktno se htjela vratiti bio roditeljima, a napustiti posvojitelje?!? Naravno opravdan je strah, ali mislim da ja osobno se ne bih vratila i napustila svoje posvojitelje i rodbinu.
Da, slažem se, mogla bih reći da osjećam da imam "rupu u duši".
Na moju žalost nemam djede više niti jednog, ali imam bake i ne bih ih voljela povrijediti. Smatram koliko god ih volim, da su konzervativne i bojim se da ne bi nešto krivo pomislile. :/ Ali, ako se zaista odlučim upoznati bio roditelje, željela bih da moja uža rodbina zna za to, jer od kada smo došli kod posvojitelja, uvijek su bili uz mene i brata.
Ispričavam se, krivo sam možda napisala, nisam ništa loše mislila pod davanjem informacije brata sada njegovoj bivšoj curi. Ona je to prihvatila, nije stvarala problem oko toga, jer nema niti zašto. Iako, sada više nisu zajedno, ostali su prijatelji, kao i ja s njome.
Žao mi je što je tako ispalo.
Smatram da su osobe koje su posvojene drugačije, da nose neke svoje rane, ali jednako sam svjesna da tako i druga djeca nose neke svoje... (da se u startu ogradim).
U mojoj okolini se jako malo priča o tome i ja osobno imam strah pričati o tome, bojim se da me netko ne bi povrijedio jer sam napuštena od svojih bio roditelja, to mi je sasvim dovoljno.
Od kada sam posvojena do danas, jako malo osoba sam se otvorila po toj temi (ali inače sam jako otvorena, pričljiva osoba). Iz razloga što smatram da je to osobna stvar i da to ne moraju znati svi.
Tu informaciju o meni znaju, a da sam im JA to rekla: dvije osobe koje su išle sa mnom u srednju školu(s jednom se i dalje družim i najbolja mi je prijateljica), bivši dečko, jedna meni jako draga osoba, kolegica s faksa i to je to ako se ne varam.
Ne smatram činjenicu da sam posvojena nekom strogom tajnom, ali opet, ne moraju to ni kao što sam napisala svi znati.
Hvala ti još jednom na tvom komentaru i na uloženom trudu.
Sretno tebi i tvojoj obitelji.
radim sa djecom. uvijek me štrecne kad osjetim kako se iz raznoraznih razloga dijete može zatvoriti u sebe, napuniti strahom, bojati osude..
posvojena djevojčica može misliti da će je drugi drugačije gledati zbog posvojenja, neka druga djevojčica nikako da prihvati to što je niska, neka treća sakriva da joj je mama bolesna...
slažem se sa davinom, nema se tu što priznavati. pričaj sa mamom i tatom. reci im ovo što si nama napisala
Pozdrav cipelica.
Otkrili ste me... Djelomično sam se zatvorila u sebe... Bojim se osude, bojim se da kad nekome kažem da sam posvojena će odmah pomisliti da nisam vrijedna truda i sl.
Oslobađam se toga straha, polako, ali oslobađam se...
Bez obzira što su me mama/tata (bio) ostavili, imam divne roditelje koji su me posvojili.
Bbez obzira što me dosta prijatelja napustilo, imam najbolju prijateljicu koja je od 1.srednje uz mene, imam najbolju kolegicu sa faksa.
Bez obzira što me dosta dečkiju do kojih mi je stalo napustilo, vjerujem da ću pronaći onog koji će do smrti ostati uz mene.
I opet se ispričavam, nije braco bivšoj curi priznao, nadam se, ne znam kako joj je rekao ali saznala sam prije koju godinu da zna za to.
Moj bivši dečko je saznao za to da sam posvojena jedne večeri kada me nakon nastave dočekao pred školom i pratio do kuće.
Kada sam smogla hrabrosti htjela sam reći, a on je samo pitao: "Ti si posvojena jel da?" Nije mi dopustio da sama to kažem, rekao je prije mene. :$
Ne smatram lošim to što sam posvojena, ali uvijek imam strah od podijele te činjenice s drugom osobom.
Hvala na komentaru i na uloženom trudu. Lijep pozdrav.
Drage cure/žene hvala Vam svima na odgovorima i podršci.
Ne znam Vas (a možda Vas i znam), već volim Vas sve.
Nadam se da sam svakoj od Vas odgovorila i da će ubrzo biti odgovori vidljivi.
I da i dalje tipkamo.
Lijep pozdrav.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom