Draga posvojenacurica,
nisam posvojena, zbilja ne znam kako je hodati u tvojim cipelama... ali djelomično sam prošla to što ti sad prolaziš, pa ću ti ukratko ispričati svoju priču, jer jednom nogom nosim cipelu sličnu onima koje tebe trenutno žuljaju.

Moja mama se razvela od biološkog tate vrlo rano, a kad sam imala 4 godine se ponovno udala i ja sam dobila novog tatu. Biološkog tatu ne pamtim, ali sam svo vrijeme bila svjesna da postoji netko tko je zapravo moj "pravi" tata... Jako dobro pamtim da sam najboljoj prijateljici priznala (doslovno priznala) da "moj tata nije moj tata", već da imam "pravog tatu" tek kad sam bila stjerana pred zid, kad je ona sama posumnjala. Osjećala sam to kao neki "feler". Na cijepljenju sam brižno skrivala zdravstvenu iskaznicu u kojoj je u rubrici "srodstvo" pisalo pastorka na ne kći.
Iako se biološki tata povremeno spominjao, meni je uvijek bilo nelagodno kad bi ga spomenuli ili netko drugi ili ja. Imala sam osjećaj da bi spominjanjem njega mogla povrijediti tatu, koji je bio (i još uvijek je) za poželjeti. Biološkog tatu sam upoznala s 14, a nakon toga i baku, dedu, tete... Od biološkog tate nisam nikad imala nikakva očekivanja, jer nije bio praznine za popuniti, ja sam tatu imala i sve je bilo na svom mjestu... dapače, bio mi je smetalo u nekim momentima... ono, nepozvani gost kojeg nemaš kud za smjestiti.

Naš odnos se malo po malo gradio... nikad nije postao ono što je on htio... ja sam držala odmak, a on... ne znam... valjda se svim silama trudio da mi se dopadne, pa je bio neprirodan.
Nešto kasnije, kad je počeo rat sam počela planirati da ću preseliti kod biološkog tate (on živi u Sloveniji, ima veliku obitelj, a ja sam tad živjela u Splitu), čisto iz ekonomskih razloga... napravila sam to tek 1997... i mami nikad nije bilo pravo, ali tata me podržao u tome, iako je, sigurna sam, osjećao nesigurnost i nije mu bilo pravo... ali kao u uvijek, podržao me u svim mojim odlukama.
Imala sam 26 godina kad sam doselila u grad biološkog tate... ali to nije bilo sretno rješenje. Obitelj u kojoj sam ja odrasla njegovala je niz vrijednosti, koje su biološkom bile strane... jednostavno nije mario za njih. Nije htio, nije mogao... tko će znati..
I tad sam zapravo počela spoznavati da je mamin odlazak od njega bila najbolja stvar koja mi se mogla desiti. Kao da me svemir premjestio na sretnije mjesto. U gradu biološkog tate sam provela 4 mjeseca i otišla. On je, jasno, bio strašno povrijeđen mojim odlaskom... ali nakon nekog vremena sve je sjelo na svoje mjesto.
Sad vidim da mi je to vrijeme u njegovom gradu bilo potrebno da izgubim onaj osjećaj "felera" s početka. I da mi je bilo važno vidjeti tko je on, zašto nisam odrasla uz njega... Sad imam jasan osjećaj prema njemu. I konačno mi je lako komunicirati s njim. Ali mi je konačno i lakše spomenuti biološkog pred roditeljima. I pričati nešto o njemu, o njegovoj djeci. Još uvijek nije skroz bez opterećenja, ali je puuno lakše.

I... sad kad imam djevojčicu od tri i pol godine koja obožava svog dedu... ali ne zna da ima još jednog dedu.. vidjela ga je više puta, ali ne zna da joj je deda... a ja cupkam i tragam za načinom kako da joj to objasnim.. I opet se pomalo javlja onaj strah da ne povrijedim tatu, koji je najbolji deda na svijetu. I stalno se moram podsjećati da ja nisam "kriva" za to što imam dva tate. Da je moja mama bila ta koja je izabrala biološkog tatu, a ne ja.. da sam ja posljedica tog izbora. I zašto se ja sad moram nositi s njenim izborima, zašto ja sad nju pokušavam zaštititi... zašto ja sad želim pokazati lojalnost prema tati ne spominjući biološkog... i sad mi se ponekad zavrti u glavi od svega.

I... ljudski je predomisliti se, uvijek možeš reći mami da si razmišljala o njenoj ponudi da sjednete u auto i odete potražiti tvoju bio obitelj i da bi rado to učinila. Jer, ma koliko će to biti emotivno zahtjevno, na kraju će ipak donijeti neki mir kad dobiješ odgovore.