didi_17, baš mi je drago što si se javila, tvoja razmišljanja sa strane posvojenog djeteta, već dovoljno velikog da bi moglo mnogo toga objasniti nama posvojitelja, svima su nama zanimljiva. Ne bih te htjela zaskočiti pitanjima - zanima me otprilike isto što i čokoladu. Moje dvoje posvojene djece imaju 8 i 7 godina - pričamo o svemu, praktički od samog početka i ne mogu si zamisliti da bi neka tema za nas bila zatvorena, prebolna i prešućena. Ako su me nekad neka pitanja moje djece malo i ubola, nisam i ne bih zbog toga zatvarala komunikaciju; to smatram specifičnim dijelom našeg odnosa koji ima i puno drugih specifičnosti što mu nose prednosti. Općenito mislim da je otvorena komunikacija između roditelja i djece i obratno najvažnija stvar, i sve važnija kako djeca rastu, a kod posvojenih obitelji to je utoliko važnije, jer mi imamo na dnevnom redu probleme i pitanja koje drugi nemaju.

Šutnja tvojih roditelja do 6. godine i kasnije upozorava na problem o kojem smo ovdje mnogo puta govorili, a to je da posvojitelji nemaju infrastrukturu koja bi ih pratila, nemaju stalnu stručnu podršku (osim iznimno) i većinom su prepušteni sami sebi. Danas je donekle bolja situacija nego prije 17 godina, jer imamo Školu za posvojitelje i forume, ali u pojedinačnim problemima još smo uvijek sami.

Htjela bih da se ovdje ugodno osjećaš i da možeš nastaviti razmjenjivati iskustva s nama, javno i na pp.