Anin, kada te slušam, osjetim golemu tugu, ne nemoć, već tugu i zato ti i pišem. Kažeš da ti je majka stara žena, pa vjeruj, da i godine čine svoje(imamo djeda od 83 ). Vjerovatno je takav karakter od početka, ali i godine su teret, mnogi počinju misliti na sebe više no ikada, valjda kako smrt dolazi bliže, vide kako drugi mogu bez njih nastaviti. Ali želim ti reći, zamoliti te možda, pokušaj je razumjeti, pokušaj joj oprostiti, ona je nekako radila najbolje što je znala za tebe, pa ako je i sama iz neke hladne porodice, s km je imala da podijeli iskustvo, koga da pita za savjet, nije bilo Rode, niti se o puno stvari pričalo naglas. Ona je takva, ti je nisi birala, kao ni ja svoju, iako me rodila, ali samo ona je bila moja, a ja želim da ti nemaš gorčinu kad nje više ne bude, jer će to, ma kako potiskivala, ostavioti traga na tvojoj djeci. Jednostavno neku djecu zapadnu takvi roditelji, jednostavno neki ljudi imaju takve živote.
Zvučala si mi kroz svoje postove kao 15-godišnja djevojčica koja plače za bolesnim mačetom, a tek sad vidim da si žena, koja ima vlastitu porodicu i gradi vlastite snove.
Ja sam neke stvari svojim roditeljima oprostila, nema ih više i nemam priliku da ih pitam zašto i zašto ne. Jednostavno sam odlučila da se sjetim ogromne količine ljubavi koja je bila u mojoj porodici od samog početka, smijeha, nas 5-oro zajedno, osjećaja sigurnosti kada legneš u svoj krevet nakon što ti se svijet zbog nečeg sruši, mirisa duhana na tatinim prstima, i plave boje očiju moje majke. Znam da je OT, ali eto nekako kada čitam, osjećam koliko te to muči jer je mučilo nešto slično i meni, a oslobođenje od tog mučenja me učinilo srećnijom i spremnijom osobom za sve ono što dolazi.