Zdenka slažem se s tobom, i ja sam dobila osjećaj da idealizira biološku obitelj. Učinilo mi se da nema nekih ozbiljnih problema s roditeljima, nego da su to pubertetske "mušice", ali naravno ne mogu o tome suditi.
 |
|||
|
|
|||
Zdenka slažem se s tobom, i ja sam dobila osjećaj da idealizira biološku obitelj. Učinilo mi se da nema nekih ozbiljnih problema s roditeljima, nego da su to pubertetske "mušice", ali naravno ne mogu o tome suditi.
a naravno da želimo doznati taj dio svoje prošlosti..al tek tolko da to poglavlje riješimo i zatvorimo..tak je barem kod mene..
i ja sam preko neta upoznala jednu curu koja je upoznala svoju bio majku i brata..nije bila baš oduševljena susretom;majka nije ni znala kad je rodila tu curu..izmijenile su br. mob..al nisu baš često u kontaktu..ponekad se samo sa bratom čujem..
čula sam da sa 18 god možemo doći do tih nekih informacija,,
a gdje se to može vidjet i što sve uopće možem saznat?
ak netko zna,molila bi da mi objasni malo..
i usput,,hvala svima na tpoloj dobrodošlici i podršci!
Didi, mislim preko CZZS-a, podatke s kojima oni raspolažu, a to varira, ako sam dobro shvatila. Pričekaj da ti se javi neko od znalaca, vjerojatno će vidjeti i odgovoriti zdenka2.didi_17 prvotno napisa
CZSS koji je bio nadležan za tebe do posvojenja ima tvoj dosje. U njemu pišu svi podaci o tvojoj biološkoj obitelji koji su njima bili dostupni. Sa 18 godina stječeš pravo na uvid u te spise.
CZSS preko kojeg je realizirano posvojenje ima sve podatke o biološkim roditeljima (naravno ukoliko su uopće bili poznati, često otac ostaje nepoznanica). Nama su u Školi za posvojitelje rekli da punoljetni posvojenik može kontaktirati dotični centar koji onda, ukoliko je moguće, potraži majku i izvidi da li ona želi susret. Jesam li dobro shvatila da biološka majka može taj susret i odbiti ?
Mislim da sam i ja ovako zapamtila, ali ne bih stavila ruku u vatru za to.
hvala!
Ja bih čak i ruku stavila.Mislim da sam i ja ovako zapamtila, ali ne bih stavila ruku u vatru za to.
Zato sam i jednom prilikom postavila pitanje o tome koliko je dobro da na Rješenju pišu svi podaci o biološkim roditeljima. Kad se to poveže s tinejdžerom pod utjecajem hormona- eto mogućeg belaja.
Biološka majka i ostali članovi obitelji mogu odbiti taj susret. Oni pravno djetetu nisu ništa i nemaju nikakvih obaveza prema njemu. Psiholog iz centra u kojem smo radili obradu rekao je da se to često događa, jer se majke ne žele suočiti s djetetom, pogotovo ako imaju neki novi život i partnera koji možda i ne zna za napušteno dijete.
Ja sam ovaj problem s podacima koji pišu u rješenju riješila tako da sam djeci sve te podatke rekla daleko prije nego što će poteći hormonalna bujica.
Moji sinovi znaju o svojim prvim obiteljima više od mene same, ali svejedno je bilo i još je uvijek potrebno razgovarati na tu temu. (U našem slučaju sklonija sam terminu prva obitelj, jer su to bile njihove obitelji u punom smislu te riječi kroz cijelo njihovo rano djetinjstvo.)
Mislim da i djeca koja su mala izdvojena iz bioloških obitelji mogu imati samo koristi od ranog saznavanja (na primjeren način) priče i podataka o svom porijeklu.
puno vam hvala na svim odgovorima
Didi, tako si mila.
Želim ti da pronađeš odgovore na svoja pitanja.
hvala Angelina
u posljednje vrijeme sam još malo razmišljala o svemu..
zaključila sam da ću još malo pričekati sa svim pitanjima i
traženju odgovora
ipak je sve to dosta komplicirano i treba mi još vremena da
sve posložim u glavi
had bude vrijeme,pronaći ću odgovore,a do tada ću
uživatu u ovome što imam
Didi-17, super šta si se javila sa ovom za sve nas jako zanimljivom temom, jer svi mi roditelji koji smo posvojili dijete uvijek razmišljamo šta se mota u djetetovoj glavici, kako u određenom trenutku pomoći ili odgovoriti najiskrenije o svim podacima o bio roditeljima, kada za to dođe vrijeme. Vjeruj ja sam spremna za obe moje cure, kada budu svi podaci dostupni ići tražiti, bio roditelje, ako ih to bude zanimalo, sa knedlom u grlu, ali ići, ako ne budu zainteresirane onda im barem reći šta znam, je čovijek uvijek traži svoje korjene, dobre ili loše. A za sada im želim pružit svu ljubav i odvest ih na pravi put, sa svim našim znanjem i mogućnostima
Didi ti si jedna zbilja dobra cura
Drago mi je što te ovaj forum ima!!!
Didi jako mi je drago šta si se javila
pozdrav svima!
evo,ništa novog kod mene..
al razmišljam o nečem i imam par pitanja..
znam da ste vi bolje upućeni u te stvari..pa eto..
postoji mogućnost da saznam nešto o svojim roditeljima,,
i sad,,kam to moram otići? u czzs il matični ured?
i moram li otić to u zg (tam sam rođena) il mogu tu u svom gradu?
i još jedno pitanje..postoji li kakva šansa da saznam to sa 17,5 god? :?
ima dosta pitanja..al bila bih zahvalana ak mi netko može odgovorit
Moraš otići u CZSS tamo gdje si rođena; najbolje da nazoveš prije. Da bi dobila uvid u svoj dosje moraš biti punoljetna. I - razgovaraj s roditeljima o tome.
hvala na odg =)
a znam da bi trebala popričat..al ipak..
želim samo to saznat..al stvarno ne znam
kaj poslije..ne mislim nikoga tražit..
al želim znati taj dio prošlosti,,,
Postoji mogućnost da je bio nadležan neki drugi Centar bez obzira što si rođena u Zagrebu, ovisno o tadašnjem prebivalištu biološke majke.
Moj najtopliji savjet je da ipak razgovaraš s roditeljima, koliko god oni (po)griješili zbog vlastite šutnje...tvoja zrelost će prevladati njihove frustracije i strahove.
Ako u potragu za vlastitom prošlošću budeš išla u tajnosti samo će se produbiti ta nepopunjena "rupa" među vama te vjerojatno dovesti do novih nesporazuma i bezrazložnih loših emocija i tenzija.
lako je otići i saznati sve, odnosno koliko tamo piše, al dva su važna pitanja, koliko od tog je istina,
mi smo imali šansu da saznamo i priču od biološke mame, i ostalih njoj bliskih ljudi i susjeda, i ništa se od tog nije poklapalo....
a drugo najvažnije je, koliko si ti spremna čuti istinu o biološkim roditeljima, koja može biti i užasna...
govorim u ime meni bliske osobe, i vjeruj mi sada kada bi mogla vratiti vrijeme, ne vjerujem da bi ponovo potražili biološke roditelje, radije bi umjesto suza živjeli u mašti.... i sa 30tak godina a kamoli osjetljivih 18.
šta god odlučila ne smiješ se dvoumiti i pokušaj realno sagledati sve moguće posljedice te odluke.
želim ti sreću
hvala svima na odgovorima,sacjetima..
razmišljala sam o svemu temu..idem za par dana u
zagreb..al neću uzalud trošit vrijeme jer
najvjerojatnije ništa neću moć saznat..
tak da ta pitanja ostavljam za kasnije..
ipak sam zaključila da sam još preosjetljiva i nespremna
za sve odgovore..
ei..evo opet mene..
imam još jedno pitanje
razmišljala ja opet malo..
čula sam da je dosta ljudi bilo u domu u nazorovoj
htjela bi ga posjetit..sutra sam u zg..imam hrpu vremena..
e,sad..jel se to treba šta javit prije,il?
Naravno da se moraš najaviti i reći što bi htjela.
a ok..ja mislila otić
al sam skužila da nije tako lako snać se u zg-u..
jednostavnije to na karti izgleda..
a i ta ideja mi je prekasno pala na pamet..
ići ću drugi put..
Evo još jednog posvojenog djeteta, doduše sada već odrasle osobe sa svojom vlastitom djecom.
Koliko se sjećam, i ja sam se u djetinjstvu koristila frazama poput "nisi mi ti prava mama, otac i sl" kada smo se mimoilazili u mišljenju.
Susretala sam se povremeno i sa vrlo primitivnim ljudima, glupim pitanjima, i naravno da nisam na razglas dala tu činjenicu da sam posvojena ni tad ni dandanas. Danas je to ipak malo drugačije, pripremaju buduće posvojitelje, ima puno svega, ljudi su otvoreniji.
Biološke roditelje nikad nisam potražila, možda budem jednog dana, radi pitanja o genetskim bolestima i fizičkim sličnostima. Prolazila sam različite faze prema svojoj biološkoj majci, od ravnodušnosti, mržnje što me je ostavila do zahvalnosti što me je rodila ipak. Roditelji su mi to rekli mislim već sa tri godine, odrasla sam sa tom činjenicom, roditeljima zahvalila što su me posvojili i pružili mi bolji život.
Hvala Veronika što si se javila.
Slažem se da se danas puno otvorenije priča o posvojenju i manje je tabua i stigmatiziranja, ali nažalost ga još puuuno ima. Zato mi svi zajedno moramo educirati okolinu.
Potencijalne posvojitelje se službeno ne priprema, mnogi ne znaju gotovo ništa o posvojenju i specifičnostima vezanim uz posvojenje. Iznimka je Školica koja je ipak samo u Zagrebu, i jako je nezgodno posvojiteljima koji ne žive u Zagrebu i okolici. Ipak, Školica je jedini svijetli primjer, literature i članaka na hrvatskom iz i hrvatske perspektive nema.
Dobrodošla Veronika, lijepo je čuti tvoju priču!
kako si didi_17?
jesi li ušla u trag svojim korjenima?
prošlo je nekoliko mjeseci od tvog posljednjeg javljanja.
htjela sam ti samo napisati da, prije nego se uputiš u potragu, svakako razgovaraš s posvojiteljima.
moglo bi doći do nesporazuma.
ako ste do sada imali dobar odnos, sigurna sam da će shvatiti ako izraziš svoju želju da pronađeš biološke roditelje i objasniš im da samo želiš zadovoljiti svoju znatiželju i da ti oni nakon novih spoznaje neće biti ništa manje dragi ili manje važni u životu.
budeš li to radila kriomice, mogli bi krivo protumačiti tvoje namjere.
samo otvoreno i iskreno i vjerujem da ćeš naći odgovore na svoja pitanja.
osim toga, posvojitelji ti mogu pomoći u potrazi.
ne moraš sama prolaziti kroz to, bit će ti lakše.
baš je lijepo da si nam se pridružila.
sretno!
Veronika, dobro došla, uvijek je korisno i zanimljivo čuti priču s "druge strane".
Piši nam još... o pitanjima i nedoumicama koje su te mučile kroz odrastanje, kada ti je najviše "smetalo" što si posvojena... piši čega se sjetiš
Kad me je najviše smetalo da sam posvojena? Kad sam čula hrpu pitanja od drugih ljudi kao da sam sa drugog planeta. Kao npr. kako zoveš roditelje koji su te posvojili (a šta misle kako ih zovem, pa oni su uvijek bili za mene tata i mama u pravom smislu te riječi?, Da li te biološka majka ostavila u kutiju u sirotištu) (kao da je važno da li me osoba koja me ostavila donijela u ferrariju ili u staroj krpi- tom pitanju su vjerojatno doprinijeli filmovi o sirotištu).
Također me jedno duže vrijeme u odrastanju smetalo to da su ljudi mislili da su mi roditelji djed i baka obzirom na veliku razliku u godinama (sjećam se da je bilo i meni i tati neugodno kad je to neka prodavačica znala izjaviti).
Inače, mislim da se po drugim stvarima nisam razlikovala od druge djece, osim možda što smo u djetinjstvu vulnerabilniji te često me opsjedao iracionalni i sasvim neopravdani strah da će me roditelji (posvojitelji) ostaviti, kad kasne u vrtić, bolnicu, školu po mene...
No također kad prođe taj period odrastanja i krize identiteta, i uspostavi se kvalitetni odnos roditelj-dijete, mislim da nema zahvalnijeg djeteta od posvojenika (zacijelo više cijenimo tu ljubav koju su nam nesebično podarili u početku potpuni nam stranci a poslije nama najvažnije osobe u našem životu)!
Dobro nam došla Veronika.
Ovo me podsjetilo na začuđene poglede poznanika (a i pokojeg prijatelja/ice) i "Pa kaj oni vas zovu mama i tata???"
Mene još i sad neki pitaju (a mnogi valjda to misle, a ne pitaju) jesam li ja djeci udomiteljica. Neki dan sam čula pitanje jesu li moja djeca posvojena "za stalno ili privremeno". :shock: Zaključila sam da moram svima koje to interesira opisati rodni list i izvod iz matične knjige rođenih moje djece.8)
Dobro došla, Veronika
Veronika, dobro došla. Hvala na tvom uključivanju na ovaj dio foruma.
Veronika
Ovo prvo moja kći skoro svakodnevno prolazi u školi, jednostavno nikako da djeci i roditeljima objasni da smo mi obitelj ko i svaka druga.
A za ovo drugo VELIKA TI HVALA, jer taj strah mi je uvijek bio neobjašnjiv kod moje A. (nikada joj nisam dala ni povoda za njega) i jednostavno niti uz mnogo razgovora ne prolazi.Dakle, neka čekam da malo odraste....
Veronika jel su to tebe, odnosno, Sandra tvoju curku, pitale odrasle osobe ili djeca??!!
Mislim, nije mi jasno ni za jedne ni za druge... :shock:
Mi, tj. naš sin nema ( bar još za sada ) ni jedan od ovih problema...
Mene su pitali to odrasli... Djeca iz škole to nisu znala, tj. ja sam birala kome ću reći, tj. tko je bio osoba od povjerenja, obično najbolji prijatelj za kojeg sam znala da me pozna kao cjelovitu osobu te da neće imati neprimjerene reakcije. Ne zato što sam se sramila, nego smatram da nije niti nešto što bi trebalo obznaniti (pogotovo što još uvijek ljudi vrlo glupo i neuko reagiraju na to) osim najbližim osobama. Kao što dijete koje boluje od neke bolesti neće to svima reći, djeca rastavljenih roditelja, dijete samohranog roditelja također neće govoriti svima da ne zna tko mu je tata... To treba ostati u krugu obitelji i trebaju znati oni koji mogu to prihvatiti ili pomoći.
Sjećam se jedne zgode kad sam u vrtiću rekla teti svojoj da imam dvije mame pa je ona bila u šoku , jer, kako je kasnije rekla mojim roditeljima, jako sličim na njih. I to je bilo prvi i zadnji put u životu da sam to nekome strancu tako nešto izjavila.
Djeca redovito dok čekam pred školom ju pitaju...a kad će doći tvoja prava mama? :shock: ,a razrednica me na početku godine pitala...kad ću vidjeti papire njenih bioloških roditelja da mogu upisati e maticu...ja sam stvarno mislila da se žena šali (prof.hrv.jezika, oko 40 god.)...
Da ne govor o bijesu roditelja što eto neko posvojeno dijete je pametnije, pristojnije, bolji učenik od gena kamenih...njihovih vlastitih...
S tim frustracijama se već znamo nositi...
Inače, u tu školu ide jako puno djece iz domova (što časnih, što Caritasovih) koji su zbog raznih razloga smješteni u dom, ali u školi stvaraju ogromne odgojne i obrazovne probleme....
Ne mogu vjerovati, stvarno
Sandra, za razrednicu...
Ne mogu skužiti jel stvarno ima ljudi koji su tako slabo upućeni u tu problematiku, ili se prave blesavi.
Meni neupućeni, a dobronamjerni ne smetaju - njih sam spremna uputiti. Ali, postoji mnogo ljudi koji jednostavno ne priznaju posvojenje kao put zasnivanja obitelji, iako ga priznaju i državni i crkveni zakoni. Oni zadržavaju uvjerenje da mi nismo roditelji svojoj djeci i to uvjerenje izražavaju. Jeste li primijetili naslove da L. i Z. Boban očekuju svoje "prvo dijete"?Ne mogu vjerovati, stvarno
Sandra, za razrednicu...
Ne mogu skužiti jel stvarno ima ljudi koji su tako slabo upućeni u tu problematiku, ili se prave blesavi.
Stvarno grozno.
Upravo jučer sam to pročitala na nekom portalu, i baš me 'upiknulo'.
Nekima stvarno nema pomoći.
Žalosno, a to će i pročitati ,ako nitko drugi njihova najstarija djevojčica.
Da, ljudi koji imaju četvero djece do sada nisu bili roditelji, a još gore od toga je kako će se osjećati njihova djeca. Naravno da oni znaju da su djeca svojih roditelja, ali nije lako otrpjeti takav stav okoline, prema kojem oni to nisu i koji pravi takvu razliku između njih i bebe koja će se roditi.
Da to je veoma žalosno, treba nam još puno vremena da sazrijemo u tom smislu.
Uzasno.
Meni se za ove tri godine samo jednom desilo da me jedna zena nazvala pomajkom ali sam joj objasnila sta znaci usvojenje jer sam procenila da zena nije dovoljno informisana.
Od zene mog dugogodisnjeg prijatelja sam dozivela da mi je rekla da sam ja stroga majka( po njenoj proceni) jer ja svoje dete nisam "izbacila" i da ne mogu imati taj osecaj za dete kao sto ona ima za svog sina jer je ona njega "izbacila". Tada sam joj objasnila da mog K. nije donela roda i da nije izasao iz kupusa vec ga je rodila majka, bas kao sto je i ona rodila svoje dete i da je sam cin radjanja ne cini boljom majkom od mene, dokazano na primeru mog sina. Normalno, sa njom sam zavrsila pricu za sva vremena.
Inace se slazem sa Sandrom da se usvojenoj deci uspesi ne prastaju od strane pojedinaca, naime cela ova prica je i krenula zbog toga sto je moj sin jedno pristojno i poslusno dete (odatle i zakljucak da sam stroga), neki put me i nervira sto je takav dobrica
Veronika, hvala sto si podelila svoje iskustvo sa nama
Hvala vam svima na dobrodošlici na ovaj forum i temu!
Da, to je nažalost česti slučaj... neće ljudi nikad reći, gle eno uspješnog đaka, neg će reći, gle to je posvojeno dijete pa mu je progledano kroz prste... ili ako se radi o lošem a posvojenom dječaku, reći će da je to domski sindrom i da oni su po prirodi takvi... Rijetko će i kao odrasla osoba biti priznati u svojoj branši po postignućima ukoliko ljudi znaju da je posvojen...
Što se tiče Didi, mislim da je najbolje da sa upoznavanjem bioloških roditelja se još pričeka, tj. dok u potpunosti se ne izgradi ličnost, dok prođu sve adolescentne krize, kada će biti u stanju nositi se sa mogućim razočaranjima (npr. da biološki roditelj ne želi kontakt).
Također smatram da roditelji prije punoljetnosti djeteta ne bi trebali pokazivati rješenje o posvojenju i zapisnik centra za socijalnu skrb (po mogućnosti držati pod ključem). Ja sam to nažalost uspjela sama iskopati u nezaključanoj ladici i trebalo mi je dugo vremena da to "provarim". Mislim da mi je to bilo jedno od najtežih razdoblja. Osim što se kao adolescent mučiš sa hrpu pitanja o svojem postojanju i smilu svega, čitanje zapisnika mi je samo sve otežalo. Naime, drugačije je kad ti roditelji objasne okolnosti i razloge posvojenja na tebi prihvatljiv način, nego kad to pročitaš crno na bijelo. I to, nažalost, sročeno tako hladno da te se majka odriče, da ne želi imati nikakav kontakt sa tobom, da si greška uslijed jednokratne avanture sa bogznakime... Sada znam da zapisnici moraju biti tako hladni i sročeni tako da majci postane jasno da se više ne može predomisliti, da je to gotovi čin, čime prestaju u potpunosti njezina roditeljska prava.
Zato smatram da je bolje što kasnije saznati neke stvari o biološkim roditeljima, kada se budemo znali nositi sa time.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom