Mene su pitali to odrasli... Djeca iz škole to nisu znala, tj. ja sam birala kome ću reći, tj. tko je bio osoba od povjerenja, obično najbolji prijatelj za kojeg sam znala da me pozna kao cjelovitu osobu te da neće imati neprimjerene reakcije. Ne zato što sam se sramila, nego smatram da nije niti nešto što bi trebalo obznaniti (pogotovo što još uvijek ljudi vrlo glupo i neuko reagiraju na to) osim najbližim osobama. Kao što dijete koje boluje od neke bolesti neće to svima reći, djeca rastavljenih roditelja, dijete samohranog roditelja također neće govoriti svima da ne zna tko mu je tata... To treba ostati u krugu obitelji i trebaju znati oni koji mogu to prihvatiti ili pomoći.
Sjećam se jedne zgode kad sam u vrtiću rekla teti svojoj da imam dvije mame pa je ona bila u šoku , jer, kako je kasnije rekla mojim roditeljima, jako sličim na njih. I to je bilo prvi i zadnji put u životu da sam to nekome strancu tako nešto izjavila.