 |
|||
meni uopče nesmeta to sto izgledom neličim na svoje biološke roditelje...a činjennica da sam posvojena mislim da me nebi mučila da ljudi o tome nerazglabaju non-stop....samo bi tila doznat razloge zasto me ostavila iako mi je drago da jest na neki način i nije.....moram još 2 godine čekat pa cu napokon sve to doznat, bili vama smetalo da vas vaša djeca za nekoliko god pitaju da zele doznati sve o biološkim roditeljimaivanas prvotno napisa
Nadam se da će me pitati sve što im padne na pamet i da će otvoreno razgovarati s nama bez bojazni. Mi ćemo djeci i prije 18g. ispričati sve što znamo o njihovim biološkim roditeljima i sve detalje što su nama rekli u centru i što smo uspjeli saznati od svih uključenih u proces.
Nadam se da ću ostvariti takav odnos sa svojom djecom gdje će oni svoja razmišljaja o sebi, posvojenju, biološkoj obitelji moći reći naglas bez ikakvih ograda i bojazni da će nas time povrijediti.
Mi djeci od malena, prije nego i mogu razumjeti pokazivamo slike i pričamo, sa najstarijim konkretnije, on ponekad postavi neko pitanje i mi odgovorimo i malo probamo proširiti priču.
Što se tiče tuđih zapitikivanja i blesave znatiženje, i ja sam u par navrata imala iskustva s tim i najbolji lijek mi je uvijek bilo protupitanje, "a zašto vas to zanima" Pokušaj i ti nešto u tome stilu "a zašto te to sad zanima, zbog čega stalno spominješ moju obitelj, nešto te muči" Ako zauzmeš pravi stav vjerojatno će se i zadirkivanje smanjiti.
Posljednje uređivanje od ivanas : 28.10.2011. at 22:59
Ja sam posvojeno dijete...reći ću ti iskreno...i direktno...Mislim da svim roditeljima-posvojiteljima smeta kad njihova djeca žele saznat svoje biološke korjene.Brojni od njih to naravno nikad ne bi priznali...no ipak...oni to gledaju ovako: to je njihovo dijete...kojemu su pružili svu ljubav, pa zašto ono sad ima potrebu tražit nekog??Oni to gledaju osobno...subjektivno (a i kako bi drugačije), i često povezuju djetetov interes za otkrivanje bioloških s pitanjem "zar mi nismo dovoljni...zar nismo dovoljno dobri...)..
Ne shvaćaju da potraga djeteta za korjenima nema ama baš nikakve veze s njihovim međusobnim odnosom, previše emocija je tu uključeno..
Znam, ovo sam rekla jako direktno i možda pomalo grubo, i sad će se javit brojne mame koje će me demantirat..ali neka se zapitaju...kad bi njihovo dijete jednog dana poželjelo kontakt s biološkom, da li bi im bilo stvarno (ali stvarno!!) potpuno svejedno???Da li bi bili u stanju biti uz to dijete i ne osjetit strah???
Posvojena djeca (barem ja jesam) osjećaju prema roditeljima i nekakvu vrstu duga, većeg nego biološka.Iz obzira prema roditeljima često ne traže biološke, iako to žele..zašto žele, neznam, glupo je to željeti, da su što vrijedili ne bi djecu ostavljali, no to je tako...slaganje kockica, znatiželja...
Moje osobno iskustvo je tako da ja stvarno nisam željela ništa znati (što iz obzira prema roditeljima, što iz straha od saznanja...nevažno), a moja mama je rekla da ona shvaća, da je u redu da želim znati (iako to nikad nisam ni izgovorila)te mi sama sevirala informacije koje nisam ni tražila...svaki put je sama potencirala razgovor o tome, rekla je da je ona sigurna u naš odnos (ja imam 35 već,taj odnos je takav kakav je i to je to)te da ne želi misliti da zbog nje oklijevam itditd...idila...A kad je došlo do kontakta, onda je došlo i do 100 problema...Jer ona nije zapravo (očito) iskreno bila uz mene u tom što govori...možda je i mislila da jest...neznam...Z mene je to ispalo kao "evo, ja ti nudim nešto, ali zapravo u dnu srca bi mi bilo drže da to odbiješ"..
Ja to razumijem u potpunosti i ništa joj ne zamjeram, i sama sam mama i znam da bi i sama tako mislila...No, tko razumije mene u tom svemu???teško je to sve...
anin cijenim tvoje iskustvo i razmišljanje ali ne možeš na temelju njega, svoje mame i vašeg odnosa govoriti u ime svih posvojitelja i njihove djece.
U situaciji da moje dijete želi upoznati biološke roditelje podržala bih ga potpuno, ako bi željelo da budem uz njega bila bi, ako bi željelo da samo prođe kroz to i to bih poštovala. Jedino čega bi me bilo strah je da moje dijete ne bude povrijeđeno opet. Ali to je život, ne mogu ga zaštiti od boli, od patnje,mogu samo biti podrška kad me bude trebalo.
Jasna mi je znatiželja sve posvojene djece, potpuno mi je jasna i shvatljiva potreba da se zna sve o svome porijeklu.Tu potrebu ima svako ljudsko biće i besmisleno je to negirati i smatrati to izdajom. Od prvog dana sam svjesna da osim nas naša djeca imaju i drugi par roditelja kroz koje su došli na svijet, da imaju svoju prošlost, da njihov život nije počeo posvojenjem, već rođenjem od tih istih roditelja.
Isto tako, mi friškiji posvojitelji smo u puno boljoj poziciji da razumijemo svoju djecu jer imamo internet preko kojeg komuniciramo, upoznajemo druge slične obitelji, posvojenu djecu, njihova razmišljanja, čitamo knjige, imamo školicu za posvojitelje. Prije su posvojitelji bili prepušteni sami sebi i sve vezano uz posvojenje je bilo tabu. Psiholozi i ostali stručnjaci ni dana danas nisu posebno educirani za ovu temu(čast izuzecima) a kamoli onda. u zadnjih 50tak godina je puno istraživanja u raznim zemljama napravljeno, praćene su posvojene i biološke obitelji, imao raznih iskustava iz raznih zemalja i kultura.
Iskreno, najiskrenije ne osjećam nikakav strah ni bojazan od mogućih pitanja moje djece, niti njihove eventualne potrage za biološkom obitelji niti smatram da to ima veze s našim odnosom.
Ivanas
Slažem se da je to sve drugačije danas...manje je tabu..
Iskreno se nadam da ćeš misliti (i što je još važnije osjećati) sve ovo što si napisala i kada dođe do te situacije (ako dođe), za neznam...20 godina,
jer, ponavljam, moja mama je govorila isto što i ti, bezbroj puta, godinama, a poslije joj je bila knedla u grlu, samo takva...I sama se sebi čudila, zašto se osjeća kako se osjeća (ona je reče, mislila da je spremna)....nema tu pomoći, emocije su u pitanju..
da, naravno, ne treba generalizirat..
U nekim godinama, djeca, najčešće, ne dijele sve svoje misli s roditeljima (bilo biološkim, bilo posvojiteljima, svejedno je)...posvojena djeca pogotovo, posebno misli o tome (tu mi moraš dat za pravo, jer ja jesam posvojeno dijete, a i poznajem ih još)..I da, roditeljima je lijepo mislit "moje dijete sve sa mnom rješava, sve pita, ono nema nikakvih problema oko toga, mi o tom razgovaramo, ono je otvoreno...slobodno...ali činjenica je da:
posvojena djeca misle o tome i pitaju se "zašto?", "što bi bilo kad bi bilo?", "što bi bilo sa mnom da me nisu posvojili?"....ona znaju da su u nekom trenutku svog života(kojeg se možda i ne sjećaju) bila ostavljena i osjećaju strah tipa "otišla je jedna od mene, zašto ne bi i druga, mama, mislim)...I to sve nema veze s posvojiteljima, oni mogu biti najbolji na svijetu..
Prema biološkim,djeca osjećaju ljutnju (najčešće) s jedne strane, a s druge znatiželju (uvijek sam se pitala zašto osjećam tu znatiželju i nisam je željela osjećati)..
Ne mislim da će moja djeca dijeliti svaku svoju misao sa mnom, samo se nadam da će osjećati da mogu dijeliti sve ono što požele. Mi se druzimo s par posvojenih obitelji i mozda će moja djeca neke svoje misli i osjećaje moći dijeliti i razmjenjivati sa svojim posvojenim prijateljima.
Svjesna sam tog straha od ostavljanja jer iako su moja djeca mala to se osjeti u nekim situacijama. Najstaiji (5,5) ne voli kad za sobom zatvorim vrata od sobe ili wc a on ostane u prostriji, kad se spremamo negdje a on je još za stolom(jaaaako sporo jede pa se oduzi) zna se često rasplakati da ga ne ostavljamo samog doma iako sam mu milion puta objašnjavala da mala djeca ne smiju ostati sama doma, da uvijek mora biti mama, tata ili netko odrasli da ih čuva. Sad mu to pomalo sjeda u glavu pa sam sebi ponavlja da mama ne ide nikud bez njega, da djeca ne smiju biti sama doma.
Što se tiče znatiželje ona mi je potpuno razumljiva, i moram priznati i ja sam jako znatižljna u vezi bioloških roditelja, žao mi je što ne znamo više detalja, što nemamo fotografiju ili nešto slično. Svaki detalj čini jednu puzlu i mislim da je lakše sve posložiti kad više toga znaš. U centrima ljudi koji rade na posvajanjima nemaju baš neka znanja i neka naša pitanja o biološkim roditeljima shvaćaju kao nećkanje u vezi posvojenj tog djeteta a ja sam htjela samo što više detalja da ih mogu prenijeti djeci kasnije.
Jedno moje djete ima kontakt sa biološkom braćom i tete su bile pozitivno začuđene što želimo održavati tu vezu jer često posvojitelji uzmu djecu i pokušavaju izbrisati ono od prije. Mi njegujemo te veze prvo zbog svog djeteta, a i zbog te druge djece i svi smo samo bogatiji u životu zbog toga.
Ljutnja na biološke roditelje je isto razumljiva, inače sve emocije što osjećamo treba prihvaćati, sve su normalne.
Sama nisam posvojena ali imam iskustvo odrastanja s jednim nebiološkim roditeljem i možda se zbog toga mogu malo bolje uživiti u iskustva vezana za posvojenje ne samo kao posvojitelj.
I baš su mi dragocijena razmišljanja onih koji su posvojeni da se probam staviti i u drugu kožu. Hvala vam svima što pišete(anin)
Posljednje uređivanje od ivanas : 29.10.2011. at 14:10
[Znam, ovo sam rekla jako direktno i možda pomalo grubo, i sad će se javit brojne mame koje će me demantirat..ali neka se zapitaju...kad bi njihovo dijete jednog dana poželjelo kontakt s biološkom, da li bi im bilo stvarno (ali stvarno!!) potpuno svejedno???Da li bi bili u stanju biti uz to dijete i ne osjetit strah???
Posvojena djeca (barem ja jesam) osjećaju prema roditeljima i nekakvu vrstu duga, većeg nego biološka.Iz obzira prema roditeljima često ne traže biološke, iako to žele..zašto žele, neznam, glupo je to željeti, da su što vrijedili ne bi djecu ostavljali, no to je tako...slaganje kockica, znatiželja...
Moje osobno iskustvo je tako da ja stvarno nisam željela ništa znati (što iz obzira prema roditeljima, što iz straha od saznanja...nevažno), a moja mama je rekla da ona shvaća, da je u redu da želim znati (iako to nikad nisam ni izgovorila)te mi sama sevirala informacije koje nisam ni tražila...svaki put je sama potencirala razgovor o tome, rekla je da je ona sigurna u naš odnos (ja imam 35 već,taj odnos je takav kakav je i to je to)te da ne želi misliti da zbog nje oklijevam itditd...idila...A kad je došlo do kontakta, onda je došlo i do 100 problema...Jer ona nije zapravo (očito) iskreno bila uz mene u tom što govori...možda je i mislila da jest...neznam...Z mene je to ispalo kao "evo, ja ti nudim nešto, ali zapravo u dnu srca bi mi bilo drže da to odbiješ"..
Ja to razumijem u potpunosti i ništa joj ne zamjeram, i sama sam mama i znam da bi i sama tako mislila...No, tko razumije mene u tom svemu???teško je to sve...[/QUOTE]
Ja bih stvarno željela znati sve o tome kako zasto i mnoga pitanja. To što kažeš da im ipak smeta što želim znati o biološkim roditeljima to je istina...kad gledam mamu dok pričam s njom o tome cijela se izmotava bude joj nekako krivo kao pružim ti sve a ti bi sad tila znat nešto o nekoj d osobi koja te napustila. u cijeloj toj priči mi je žao sto nemam niti jednu sliku od malena nego su sve slike otkada su me posvojili pa nadalje.... i još 1 stvar nitko u mojoj blizini i školi nije posvojen pa mi je žao sto nemogu dijelit to iskustvo sa nekim tko je kroz to isto prošao....kad dođe 18 godina mozda se i pripadnem svega toga iako sad mislim da me nije briga to sto će me vjerovatno biološka mati odbiti..možda se ipak odlučim da nezelim znati ništa o tome...STRAH MEE. i pitanje je koje me isto zanima jeli se ponovno udala i dali ima djecu kako se sad za njih moze brinuti a mene je hladnokrvno ostavila,,jeli za taj svoj čin rekla svom novom mužu....mnogo pitanja ima a odgovora nigdje
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom