anin cijenim tvoje iskustvo i razmišljanje ali ne možeš na temelju njega, svoje mame i vašeg odnosa govoriti u ime svih posvojitelja i njihove djece.

U situaciji da moje dijete želi upoznati biološke roditelje podržala bih ga potpuno, ako bi željelo da budem uz njega bila bi, ako bi željelo da samo prođe kroz to i to bih poštovala. Jedino čega bi me bilo strah je da moje dijete ne bude povrijeđeno opet. Ali to je život, ne mogu ga zaštiti od boli, od patnje,mogu samo biti podrška kad me bude trebalo.

Jasna mi je znatiželja sve posvojene djece, potpuno mi je jasna i shvatljiva potreba da se zna sve o svome porijeklu.Tu potrebu ima svako ljudsko biće i besmisleno je to negirati i smatrati to izdajom. Od prvog dana sam svjesna da osim nas naša djeca imaju i drugi par roditelja kroz koje su došli na svijet, da imaju svoju prošlost, da njihov život nije počeo posvojenjem, već rođenjem od tih istih roditelja.

Isto tako, mi friškiji posvojitelji smo u puno boljoj poziciji da razumijemo svoju djecu jer imamo internet preko kojeg komuniciramo, upoznajemo druge slične obitelji, posvojenu djecu, njihova razmišljanja, čitamo knjige, imamo školicu za posvojitelje. Prije su posvojitelji bili prepušteni sami sebi i sve vezano uz posvojenje je bilo tabu. Psiholozi i ostali stručnjaci ni dana danas nisu posebno educirani za ovu temu(čast izuzecima) a kamoli onda. u zadnjih 50tak godina je puno istraživanja u raznim zemljama napravljeno, praćene su posvojene i biološke obitelji, imao raznih iskustava iz raznih zemalja i kultura.

Iskreno, najiskrenije ne osjećam nikakav strah ni bojazan od mogućih pitanja moje djece, niti njihove eventualne potrage za biološkom obitelji niti smatram da to ima veze s našim odnosom.