Ivanas
Slažem se da je to sve drugačije danas...manje je tabu..
Iskreno se nadam da ćeš misliti (i što je još važnije osjećati) sve ovo što si napisala i kada dođe do te situacije (ako dođe), za neznam...20 godina,
jer, ponavljam, moja mama je govorila isto što i ti, bezbroj puta, godinama, a poslije joj je bila knedla u grlu, samo takva...I sama se sebi čudila, zašto se osjeća kako se osjeća (ona je reče, mislila da je spremna)....nema tu pomoći, emocije su u pitanju..

da, naravno, ne treba generalizirat..


U nekim godinama, djeca, najčešće, ne dijele sve svoje misli s roditeljima (bilo biološkim, bilo posvojiteljima, svejedno je)...posvojena djeca pogotovo, posebno misli o tome (tu mi moraš dat za pravo, jer ja jesam posvojeno dijete, a i poznajem ih još)..I da, roditeljima je lijepo mislit "moje dijete sve sa mnom rješava, sve pita, ono nema nikakvih problema oko toga, mi o tom razgovaramo, ono je otvoreno...slobodno...ali činjenica je da:
posvojena djeca misle o tome i pitaju se "zašto?", "što bi bilo kad bi bilo?", "što bi bilo sa mnom da me nisu posvojili?"....ona znaju da su u nekom trenutku svog života(kojeg se možda i ne sjećaju) bila ostavljena i osjećaju strah tipa "otišla je jedna od mene, zašto ne bi i druga, mama, mislim)...I to sve nema veze s posvojiteljima, oni mogu biti najbolji na svijetu..
Prema biološkim,djeca osjećaju ljutnju (najčešće) s jedne strane, a s druge znatiželju (uvijek sam se pitala zašto osjećam tu znatiželju i nisam je željela osjećati)..