biti posvojeno dijete

[anin]

Ivanas
Slažem se da je to sve drugačije danas...manje je tabu..
Iskreno se nadam da ćeš misliti (i što je još važnije osjećati) sve ovo što si napisala i kada dođe do te situacije (ako dođe), za neznam...20 godina,
jer, ponavljam, moja mama je govorila isto što i ti, bezbroj puta, godinama, a poslije joj je bila knedla u grlu, samo takva...I sama se sebi čudila, zašto se osjeća kako se osjeća (ona je reče, mislila da je spremna)....nema tu pomoći, emocije su u pitanju..

da, naravno, ne treba generalizirat..


U nekim godinama, djeca, najčešće, ne dijele sve svoje misli s roditeljima (bilo biološkim, bilo posvojiteljima, svejedno je)...posvojena djeca pogotovo, posebno misli o tome (tu mi moraš dat za pravo, jer ja jesam posvojeno dijete, a i poznajem ih još)..I da, roditeljima je lijepo mislit "moje dijete sve sa mnom rješava, sve pita, ono nema nikakvih problema oko toga, mi o tom razgovaramo, ono je otvoreno...slobodno...ali činjenica je da:
posvojena djeca misle o tome i pitaju se "zašto?", "što bi bilo kad bi bilo?", "što bi bilo sa mnom da me nisu posvojili?"....ona znaju da su u nekom trenutku svog života(kojeg se možda i ne sjećaju) bila ostavljena i osjećaju strah tipa "otišla je jedna od mene, zašto ne bi i druga, mama, mislim)...I to sve nema veze s posvojiteljima, oni mogu biti najbolji na svijetu..
Prema biološkim,djeca osjećaju ljutnju (najčešće) s jedne strane, a s druge znatiželju (uvijek sam se pitala zašto osjećam tu znatiželju i nisam je željela osjećati)..

[ivanas]

Ne mislim da će moja djeca dijeliti svaku svoju misao sa mnom, samo se nadam da će osjećati da mogu dijeliti sve ono što požele. Mi se druzimo s par posvojenih obitelji i mozda će moja djeca neke svoje misli i osjećaje moći dijeliti i razmjenjivati sa svojim posvojenim prijateljima.

Svjesna sam tog straha od ostavljanja jer iako su moja djeca mala to se osjeti u nekim situacijama. Najstaiji (5,5) ne voli kad za sobom zatvorim vrata od sobe ili wc a on ostane u prostriji, kad se spremamo negdje a on je još za stolom(jaaaako sporo jede pa se oduzi) zna se često rasplakati da ga ne ostavljamo samog doma iako sam mu milion puta objašnjavala da mala djeca ne smiju ostati sama doma, da uvijek mora biti mama, tata ili netko odrasli da ih čuva. Sad mu to pomalo sjeda u glavu pa sam sebi ponavlja da mama ne ide nikud bez njega, da djeca ne smiju biti sama doma.

Što se tiče znatiželje ona mi je potpuno razumljiva, i moram priznati i ja sam jako znatižljna u vezi bioloških roditelja, žao mi je što ne znamo više detalja, što nemamo fotografiju ili nešto slično. Svaki detalj čini jednu puzlu i mislim da je lakše sve posložiti kad više toga znaš. U centrima ljudi koji rade na posvajanjima nemaju baš neka znanja i neka naša pitanja o biološkim roditeljima shvaćaju kao nećkanje u vezi posvojenj tog djeteta a ja sam htjela samo što više detalja da ih mogu prenijeti djeci kasnije.
Jedno moje djete ima kontakt sa biološkom braćom i tete su bile pozitivno začuđene što želimo održavati tu vezu jer često posvojitelji uzmu djecu i pokušavaju izbrisati ono od prije. Mi njegujemo te veze prvo zbog svog djeteta, a i zbog te druge djece i svi smo samo bogatiji u životu zbog toga.

Ljutnja na biološke roditelje je isto razumljiva, inače sve emocije što osjećamo treba prihvaćati, sve su normalne.

Sama nisam posvojena ali imam iskustvo odrastanja s jednim nebiološkim roditeljem i možda se zbog toga mogu malo bolje uživiti u iskustva vezana za posvojenje ne samo kao posvojitelj.

I baš su mi dragocijena razmišljanja onih koji su posvojeni da se probam staviti i u drugu kožu. Hvala vam svima što pišete(anin )