MalaCura...reći ću ti samo da te u potpunosti razumijem..Znam da neki ljudi imaju bolju sposobnost razumijevanja drugih i uživljavanja u njihovu situaciju a neki manju...no mislim da nikog ne možeš stvarno u potpunosti razumjeti dok nisi sam u toj situaciji...Neka mi oproste koji se ne slažu s tim, no kako je biti usvojeno dijete znaju samo usvojena djeca, ostali to mogu samo pretpostavljati..

Voljela bih da je moja mama više kao Zdenka 2 ili Ivanas (pod uvjetom da je to zaista tako kako one pišu, tj nema "fige u džepu")

Eto...moja mama je imala (i vjerujem ima) najbolju namjeru, volju i želju...ona je to sebi u glavi sve razložila (da ja trebam znati da je to sve normalno i sl), čak i poduzela akcije-konkretne po tom pitanju...ali opet...svako toliko...će emocije iz nje progovorit...ja ću to prepoznat...to često nije ni riječima...vidi se neverbalno...u gestama...mimici...što bi ti rekla "izmotavanju"..Ona ne želi da se to vidi, ali vidi se
I da...ja to prevodim kao "ja sam ti sve dala, i šta ti sad imaš ovo i ono...."! i to me povrijedi...Učini od mene da se osjećam nezahvalno i da osjećam krivnju, a sve u meni viče da ne trebam osjećati krivnju - koju ipak osjećam..

Evo, tek u zadnje vrijeme počinjem shvaćati da je to nešto s čime ću se ja uvijek morati nositi...i polako učim da nisam kriva ni za šta (pogotovo za svoje želje i osjećaje)..

Mislim da usvojena djeca imaju stalno problema s tim osjećajem prihvaćanja od strane drugih ljudi...to je naglašeno...bilo bi dobro kad bi mogli sami sebe prihvatiti i prihvatiti da je u redu sve što osjećamo (a ne da nas pere krivnja)