Hvala ti na ovoj rečenici. Za mene je ovo ključno - kad se radi o djetetu, radi se o djetetu; tada ne stavljam sebe na prvo mjesto. Otkad imam djecu, ne samo da dopuštam da se priča o svemu nego to i potičem, kad osjetim da je trenutak. Sa sinom sam počela o tom dvostrukom identitetu razgovarati kad je imao 2,5 godine, to jest kad je prvi put, za mene sasvim neočekivano, postavio pitanje u tom smjeru. Kći je posvojena kao starija curica i ona je mnoge stvari već u startu znala. Različite okolnosti, ali isti pristup: nema tabua, dijete, pitaj što god hoćeš, a i ja ću pitat što me zanima.
Moja djeca nisu više mala, onako negdje u sredini. Što god sam znala o njihovoj obitelji rođenja, rekla sam im; ništa nisam zatajila. Mene nije strah za moje majčinstvo i moj odnos s djecom. On postoji, izgrađen je, ima čvrste temelje. Ideju da moje dijete ne bi tražilo svoje biološke roditelje kad mi mu doista bilo dobro u njegovoj/ njezinoj sadašnjoj obitelji smatram izrazom egoizma. Kada se radi o djetetovom životu, o njegovom/njezinom porijeklu, biološkim roditeljima i obitelji, potpuno je pogrešno tu potragu za samim sobom tumačiti kao nezadovoljstvo svojom adoptivnom obitelji i roditeljima. Naša djeca imaju neke nerazriješene probleme koje ne mogu u potpunosti riješti s nama. Ili će to riješiti sa sobom, u eventualnom savjetovanju s roditeljima, ili će to riješiti u susretu s biološkim roditeljima/ obitelji. Za mene je, kad se radi o mojoj djeci, to samorazumljivo. Budu li imali potrebu da stupe u kontakt sa svojom biološkom obitelji ja im neću stajati na putu, a ako budu iskazali potrebu da im pomognem, tu sam. Ta potraga neće ugroziti naš odnos, dapače, mislim da ga može samo učvrstiti. Svaki čovjek, tako i moja djeca, ima pravo na spoznaje o svom identitetu.





Odgovori s citatom