Moja djeca su isto tako bila sa svojim pitanjima i dvojbama usmjerena prema majci, a ne ocu. Problem je za njih bio u majčinom odnosu prema njima. Što se tiče naše sadašnje obitelji, o svemu razgovaraju i sa mnom i s tatom i ne ustručavaju se ništa pitati, ni zapodjenuti razgovor, a ni mi isto tako.

Inače mislim da nisu sva djeca kad dođu do punoljetnosti na isti način zaokupljena biološkim roditeljima. Za svog sina mislim da mu oni neće biti ni u peti kad bude 18-godišnjak. Zašto? Zato što je na sva pitanja već sam sebi našao odgovore. Počeli smo pričati s njim o svemu od prvog njegovog pitanja koje je postavio kad je imao 2,5 godine. Od tada je dobivao sve odgovore koje smo mi mogli dati, a i sam ih je tražio. Krizu je imao s pet godina, a ona se nije odnosila na biološku mamu nego na mene - to što ga ja nisam rodila je teško prihvatio. Bilo je teško, ali bili smo otvoreni oboje i prebrodili smo to. Sa sedam godina je tražio da ga odvedemo u dom gdje je bio prije posvojenja. Otputovali smo u to mjesto na par dana i odveli ga tamo. O detaljima ne bih, ali mislim da je upravo tamo riješio svoj odnos s biološkom majkom. Kasnije, kroz razgovore sam shvatila da je o svemu razmislio, da je racionalizirao i pojmio njezine razloge i zauzeo svoj stav prema tome.

Za kćer sam gotovo sigurna da će potražiti biološku majku. Ona osjeća pripadnost nama i svojoj obitelji, ali postoje neke spone, nerazumijevanja i pitanja za koja mislim da će tražiti odgovor na tom mjestu. Ona nije imala rano djetinjstvo s nama, svojim roditeljima, kao što je imao sin i cijela njezina situacija je bila bitno teža i emotivno i socijalno i na sve načine. Mislim da će ona tražiti neke odgovore i rješenja od biološke mame. Samo se pitam na što će naići.