biti posvojeno dijete

[Wandona]

Pozdrav, Anin, procitala sam vase postove (dopisivanja) o posvojenoj djeci i vasem iskustvu oko istog.
Jako me se dojmilo vase misljenje, stav i opis te sam odlucila pitati vas ako biste zeljeli sudjelovati u dokumentarnoj emisiji za mlade. Ne bih ovdje duljila da se ne udaljujem od topica i da me administrator ne kazni :S, pa bih vas molila da mi se javite na e-mail djjakir@gmail.com da vam objasnim o cemu je rijec - i onda ako vam bude zanimljivo, nastavljamo .
**Mislim da je ovo jako bitna tema i zato zelim da se sto kvalitetnije o njoj progovori.

Puno hvala na odgovoru,
Lp,
Đina

[anin]

Pozdrav, Anin, procitala sam vase postove (dopisivanja) o posvojenoj djeci i vasem iskustvu oko istog.
Jako me se dojmilo vase misljenje, stav i opis te sam odlucila pitati vas ako biste zeljeli sudjelovati u dokumentarnoj emisiji za mlade. Ne bih ovdje duljila da se ne udaljujem od topica i da me administrator ne kazni :S, pa bih vas molila da mi se javite na e-mail djjakir@gmail.com da vam objasnim o cemu je rijec - i onda ako vam bude zanimljivo, nastavljamo .
**Mislim da je ovo jako bitna tema i zato zelim da se sto kvalitetnije o njoj progovori.

Puno hvala na odgovoru,
Lp,
Đina

Ne smatram da je udaljavanje od teme ako vam ovdje odgovorim na post...a ne na mail...jer, moj odgovor je direktno povezan za "stanje""biti posvojeno dijete" što je i tema...a mod...neka briše sve ovo ako nisam u pravu...
I ja smatram da je ovo jako važna tema za svako usvojeno dijete, a pogotovo za roditelje takve djece...zato sam i pisala ovdje (i pisat ću), možda nekom bude od koristi.

Ipak, ne bih sudjelovala u nikakvim javnim emisijama, svojim likom, imenom i prezimenom..Ne zato što svoje podrijetlo skrivam, ne zato što se toga sramim...već zbog mojih roditelja koji su već jako stari (preko 70)i bolesni, i koji nikad nisu kvalitetno "preradili" temu o kojoj ovdje govorimo..Kad bi me oni vidjeli u nekoj emisiji kako govorim o svemu tome, to bi uništilo i ovaj neki odnos koji sada imamo, a vjerujem da bi jako loše djelovalo na njihovo psihičko, a samim time i cjelokupno zdravstveno stanje..Žao mi je

No drago mi je što ovu temu čitaju brojne mame posvojene djece i nadam se da će ih čitati sve više...iskreno vjerujem da je za moje roditelje kasno da se promijene u vezi svega toga, da promijene svoj stav, ali za roditelje s malom djecom još nije..

Ja sam tek nedavno stupila u kontakt s nekim članovima biološke obitelji ( ne radi se čak o majci), moja majka to jako loše podnosi...Tata ne podnosi nikako, on o tome, kao i nikad do sad - ne priča.Mama je čak sama sebi donekle pojasnila svoje stanje ("mislila sam da sam s tim u redu, ali nisam"), no to što si ona svoje emocije zna objasnit, nimalo ne umanjuje intenzitet tih negativnih emocija koje osjeća..Ona je povrijeđena, osjeća se izdanom, neprihvaćenom..U svemu tome nije u pravu, ona doslovno sad sama sebe maltretira...i tužna je...

Ja...se borim...nije mi lako...svaki put kad me pogleda na tren (nekad i duuuuži tren) pomislim kako sam nezahvalna i kako je ona sad "zbog mene" tužna...a onda shvatim da:
- ona sve to sama sebi čini i ja joj ne mogu pomoći
- rekla sam joj sve što sam mislila da trebam
-ništa ne radim krivo i nisam kriva za išta
-imam pravo razgovarat s kom hoću
-naš odnos nema veze sa usvojenjem, on se gradio godinama i takav je kakav je, za to smo odgovorne obje, a roditelji i više jer oni su ti koji odgajaju, dakle grade odnos s djecom na nekim primjerima
-što se usvajanja tiče, težište je na meni, a ne na njoj, jer ja sam dijete a ona roditelj
- nisam kriva za svoje želje i osjećaje itditditditditd


I tako, što je tu je, bit će bolje..

Mame, samo volite tu svoju djecu nesebično...i radite na sebi, svom osjećaju sigurnosti u sebe, pročišćavajte emocije..pozzz

[ArI MaLi]

Ne smatram da je udaljavanje od teme ako vam ovdje odgovorim na post...a ne na mail...jer, moj odgovor je direktno povezan za "stanje""biti posvojeno dijete" što je i tema...a mod...neka briše sve ovo ako nisam u pravu...
I ja smatram da je ovo jako važna tema za svako usvojeno dijete, a pogotovo za roditelje takve djece...zato sam i pisala ovdje (i pisat ću), možda nekom bude od koristi.

Ipak, ne bih sudjelovala u nikakvim javnim emisijama, svojim likom, imenom i prezimenom..Ne zato što svoje podrijetlo skrivam, ne zato što se toga sramim...već zbog mojih roditelja koji su već jako stari (preko 70)i bolesni, i koji nikad nisu kvalitetno "preradili" temu o kojoj ovdje govorimo..Kad bi me oni vidjeli u nekoj emisiji kako govorim o svemu tome, to bi uništilo i ovaj neki odnos koji sada imamo, a vjerujem da bi jako loše djelovalo na njihovo psihičko, a samim time i cjelokupno zdravstveno stanje..Žao mi je

No drago mi je što ovu temu čitaju brojne mame posvojene djece i nadam se da će ih čitati sve više...iskreno vjerujem da je za moje roditelje kasno da se promijene u vezi svega toga, da promijene svoj stav, ali za roditelje s malom djecom još nije..

Ja sam tek nedavno stupila u kontakt s nekim članovima biološke obitelji ( ne radi se čak o majci), moja majka to jako loše podnosi...Tata ne podnosi nikako, on o tome, kao i nikad do sad - ne priča.Mama je čak sama sebi donekle pojasnila svoje stanje ("mislila sam da sam s tim u redu, ali nisam"), no to što si ona svoje emocije zna objasnit, nimalo ne umanjuje intenzitet tih negativnih emocija koje osjeća..Ona je povrijeđena, osjeća se izdanom, neprihvaćenom..U svemu tome nije u pravu, ona doslovno sad sama sebe maltretira...i tužna je...

Ja...se borim...nije mi lako...svaki put kad me pogleda na tren (nekad i duuuuži tren) pomislim kako sam nezahvalna i kako je ona sad "zbog mene" tužna...a onda shvatim da:
- ona sve to sama sebi čini i ja joj ne mogu pomoći
- rekla sam joj sve što sam mislila da trebam
-ništa ne radim krivo i nisam kriva za išta
-imam pravo razgovarat s kom hoću
-naš odnos nema veze sa usvojenjem, on se gradio godinama i takav je kakav je, za to smo odgovorne obje, a roditelji i više jer oni su ti koji odgajaju, dakle grade odnos s djecom na nekim primjerima
-što se usvajanja tiče, težište je na meni, a ne na njoj, jer ja sam dijete a ona roditelj
- nisam kriva za svoje želje i osjećaje itditditditditd


I tako, što je tu je, bit će bolje..

Mame, samo volite tu svoju djecu nesebično...i radite na sebi, svom osjećaju sigurnosti u sebe, pročišćavajte emocije..pozzz

hvala ti...

[ina33]

Ja...se borim...nije mi lako...svaki put kad me pogleda na tren (nekad i duuuuži tren) pomislim kako sam nezahvalna i kako je ona sad "zbog mene" tužna...a onda shvatim da:
- ona sve to sama sebi čini i ja joj ne mogu pomoći
- rekla sam joj sve što sam mislila da trebam
-ništa ne radim krivo i nisam kriva za išta
-imam pravo razgovarat s kom hoću
-naš odnos nema veze sa usvojenjem, on se gradio godinama i takav je kakav je, za to smo odgovorne obje, a roditelji i više jer oni su ti koji odgajaju, dakle grade odnos s djecom na nekim primjerima
-što se usvajanja tiče, težište je na meni, a ne na njoj, jer ja sam dijete a ona roditelj
- nisam kriva za svoje želje i osjećaje itditditditditd

Razmišljanja jedne zrele osobe, sigurne u sebe - drago mi je zbog toga .

[leonessa]

Razmišljanja jedne zrele osobe, sigurne u sebe - drago mi je zbog toga .

anin, ina je ovo dobro zaključila i meni je drago prvenstveno zbog tebe ali i zbog neprocjenjive vrijednosti iskustva koje prenosiš nama posvojenim roditeljima. hvala tebi i drugoj posvojenoj "djeci" sa ovog topika na svakoj napisanoj riječi

[heido]

Ne smatram da je udaljavanje od teme ako vam ovdje odgovorim na post...a ne na mail...jer, moj odgovor je direktno povezan za "stanje""biti posvojeno dijete" što je i tema...a mod...neka briše sve ovo ako nisam u pravu...
I ja smatram da je ovo jako važna tema za svako usvojeno dijete, a pogotovo za roditelje takve djece...zato sam i pisala ovdje (i pisat ću), možda nekom bude od koristi.

Ipak, ne bih sudjelovala u nikakvim javnim emisijama, svojim likom, imenom i prezimenom..Ne zato što svoje podrijetlo skrivam, ne zato što se toga sramim...već zbog mojih roditelja koji su već jako stari (preko 70)i bolesni, i koji nikad nisu kvalitetno "preradili" temu o kojoj ovdje govorimo..Kad bi me oni vidjeli u nekoj emisiji kako govorim o svemu tome, to bi uništilo i ovaj neki odnos koji sada imamo, a vjerujem da bi jako loše djelovalo na njihovo psihičko, a samim time i cjelokupno zdravstveno stanje..Žao mi je

No drago mi je što ovu temu čitaju brojne mame posvojene djece i nadam se da će ih čitati sve više...iskreno vjerujem da je za moje roditelje kasno da se promijene u vezi svega toga, da promijene svoj stav, ali za roditelje s malom djecom još nije..

Ja sam tek nedavno stupila u kontakt s nekim članovima biološke obitelji ( ne radi se čak o majci), moja majka to jako loše podnosi...Tata ne podnosi nikako, on o tome, kao i nikad do sad - ne priča.Mama je čak sama sebi donekle pojasnila svoje stanje ("mislila sam da sam s tim u redu, ali nisam"), no to što si ona svoje emocije zna objasnit, nimalo ne umanjuje intenzitet tih negativnih emocija koje osjeća..Ona je povrijeđena, osjeća se izdanom, neprihvaćenom..U svemu tome nije u pravu, ona doslovno sad sama sebe maltretira...i tužna je...

Ja...se borim...nije mi lako...svaki put kad me pogleda na tren (nekad i duuuuži tren) pomislim kako sam nezahvalna i kako je ona sad "zbog mene" tužna...a onda shvatim da:
- ona sve to sama sebi čini i ja joj ne mogu pomoći
- rekla sam joj sve što sam mislila da trebam
-ništa ne radim krivo i nisam kriva za išta
-imam pravo razgovarat s kom hoću
-naš odnos nema veze sa usvojenjem, on se gradio godinama i takav je kakav je, za to smo odgovorne obje, a roditelji i više jer oni su ti koji odgajaju, dakle grade odnos s djecom na nekim primjerima
-što se usvajanja tiče, težište je na meni, a ne na njoj, jer ja sam dijete a ona roditelj
- nisam kriva za svoje želje i osjećaje itditditditditd


I tako, što je tu je, bit će bolje..

Mame, samo volite tu svoju djecu nesebično...i radite na sebi, svom osjećaju sigurnosti u sebe, pročišćavajte emocije..pozzz

Odgovorit ću na ovaj post i unaprijed molim da nitko ovaj odgovor ne shvati kao kritiku. Znam da su ovo teške teme, ali s obzirom da je forum javan, htjela bih kao usputni čitatelj izraziti svoje mišljenje.
Razumijem roditelje iz gore navedenog posta, pogotovo majku, razumijem njenu povrijeđenost... neki roditelji mogu reagirati prividno neutralno, ali s obzirom da se posvojenje dotiče cjeline obitelji mislim da niti jednom roditelju nije doista svejedno te da se na ovaj ili onaj način osjeća povrijeđeno. Ne bih htjela zvučati bezobrazno, ali mislim da se autorica ovog posta odnosi pomalo sebično i stavlja težište najprije na sebe - citiram "što se usvajanja tiče, težište je na meni, a ne na njoj, jer ja sam dijete"... ja se s ovom rečenicom nikako ne slažem i mislim da nitko ništa ne dobiva od toga da sebe pravi žrtvom. Posvojeno dijete NIJE žrtva i ne bi smjelo težište biti na njemu, jer obitelj uključuje sve članove.. dakle nije lako ni biti roditelj posvojene djece u Hrvatskoj, itd., a nekako mi se čini da se osjećaji roditelja stavljaju u drugi plan. Reći "nisam kriva za svoje osjećaje" je legitimno, osjećajima se doista ne može upravljati, ali se može upravljati postupcima, jer kao što roditelji djece imaju odgovornost prema toj djeci, tako i djeca jednog dana (kad odrastu) imaju odgovornost prema roditeljima. Reći "imam pravo razgovarati s kim hoću", "ona sve to sama sebi čini" jest po meni lišavanje odgovornosti za učinke vlastitih postupaka. Biološki roditelji posvojene djece su se vlastite moralne i svake druge odgovornosti prema tom djetetu odrekli i to je ono što bih istaknula kao najvažnije...

Ja sam dijete bioloških roditelja, no dobro znam kako je to kada se biološki roditelj odrekne odgovornosti - moralne, financijske, emocionalne i svake druge - prema svom djetetu. Zbog toga jako cijenim svaku osobu - bez obzira da li ima "biološko" ili "posvojeno" dijete - koja prihvati odgovornost roditeljstva i doista djeci bude suputnik kroz život. Što uopće znači "posvojeno" dijete ili "biološki" roditelj? Svako živo biće u svakom trenutku ima mogućnost svjesnog izbora - po toj mogućnosti tzv. "biološki" i "nebiološki" roditelji nimalo se ne razlikuju. Osim što su se prvi odrekli te odgovornosti, a drugi su je prihvatili. To nema veze s nikakvim atributima "posvojenog", "biološkog" i sl. Zar je onda čudno što se jedna osoba, koja je prihvatila odgovornost, osjeća povrijeđeno? Inzistirati na ljudima koji su se odrekli odgovornosti podizanja djeteta na uštrb osjećaja vlastitih roditelja po meni je sebično. Roditelji jesu odgovorni dok odgajaju, ali kako dijete raste i njegove odgovornosti se povećavaju. S druge strane, koje su konkretno odgovornosti "bioloških" roditelja u ovoj priči? Nikakve - jer su sami tako odabrali.

Nadam se da nisam zvučala preoštro. Znam da su ovo teške teme i ne želim ikoga povrijediti, iz vlastitog iskustva znam kako je biti napušteno dijete (nisu samo posvojena djeca napuštena), ali mogu se jako dobro uživjeti i u ulogu roditelja koji je odlučio ne napustiti vlastito dijete i ostati uz njega. I da, mislim da osjećaji tog roditelja koji je pokazao moralnu veličinu "više" vrijede od osjećaja ovog drugog roditelja. Još jednom bih voljela ponoviti: nisu samo posvojena djeca napuštena - ima i nas koji smo neformalno napušteni bez ikakve mogućnosti da nas netko "usvoji"... a možda smo baš to puno puta poželjeli... samo bih voljela osvijetlili ovaj problem i s tog kuta kako bi se ti neki ustaljeni termini "posvojitelj", "posvojeno dijete" malo odmakli od ustaljenih definicija.

[anin]

Razumijem roditelje iz gore navedenog posta, pogotovo majku, razumijem njenu povrijeđenost... neki roditelji mogu reagirati prividno neutralno, ali s obzirom da se posvojenje dotiče cjeline obitelji mislim da niti jednom roditelju nije doista svejedno te da se na ovaj ili onaj način osjeća povrijeđeno. Ne bih htjela zvučati bezobrazno, ali mislim da se autorica ovog posta odnosi pomalo sebično i stavlja težište najprije na sebe - citiram "što se usvajanja tiče, težište je na meni, a ne na njoj, jer ja sam dijete"... ja se s ovom rečenicom nikako ne slažem i mislim da nitko ništa ne dobiva od toga da sebe pravi žrtvom. Posvojeno dijete NIJE žrtva i ne bi smjelo težište biti na njemu, jer obitelj uključuje sve članove.. dakle nije lako ni biti roditelj posvojene djece u Hrvatskoj, itd., a nekako mi se čini da se osjećaji roditelja stavljaju u drugi plan. Reći "nisam kriva za svoje osjećaje" je legitimno, osjećajima se doista ne može upravljati, ali se može upravljati postupcima, jer kao što roditelji djece imaju odgovornost prema toj djeci, tako i djeca jednog dana (kad odrastu) imaju odgovornost prema roditeljima. Reći "imam pravo razgovarati s kim hoću", "ona sve to sama sebi čini" jest po meni lišavanje odgovornosti za učinke vlastitih postupaka. Biološki roditelji posvojene djece su se vlastite moralne i svake druge odgovornosti prema tom djetetu odrekli i to je ono što bih istaknula kao najvažnije...

Zbog toga jako cijenim svaku osobu - bez obzira da li ima "biološko" ili "posvojeno" dijete - koja prihvati odgovornost roditeljstva i doista djeci bude suputnik kroz život. Što uopće znači "posvojeno" dijete ili "biološki" roditelj? Svako živo biće u svakom trenutku ima mogućnost svjesnog izbora - po toj mogućnosti tzv. "biološki" i "nebiološki" roditelji nimalo se ne razlikuju. Osim što su se prvi odrekli te odgovornosti, a drugi su je prihvatili. To nema veze s nikakvim atributima "posvojenog", "biološkog" i sl. Zar je onda čudno što se jedna osoba, koja je prihvatila odgovornost, osjeća povrijeđeno? Inzistirati na ljudima koji su se odrekli odgovornosti podizanja djeteta na uštrb osjećaja vlastitih roditelja po meni je sebično. Roditelji jesu odgovorni dok odgajaju, ali kako dijete raste i njegove odgovornosti se povećavaju. S druge strane, koje su konkretno odgovornosti "bioloških" roditelja u ovoj priči? Nikakve - jer su sami tako odabrali.

Nadam se da nisam zvučala preoštro. Znam da su ovo teške teme i ne želim ikoga povrijediti, iz vlastitog iskustva znam kako je biti napušteno dijete (nisu samo posvojena djeca napuštena), ali mogu se jako dobro uživjeti i u ulogu roditelja koji je odlučio ne napustiti vlastito dijete i ostati uz njega. I da, mislim da osjećaji tog roditelja koji je pokazao moralnu veličinu "više" vrijede od osjećaja ovog drugog roditelja. Još jednom bih voljela ponoviti: nisu samo posvojena djeca napuštena - ima i nas koji smo neformalno napušteni bez ikakve mogućnosti da nas netko "usvoji"... a možda smo baš to puno puta poželjeli... samo bih voljela osvijetlili ovaj problem i s tog kuta kako bi se ti neki ustaljeni termini "posvojitelj", "posvojeno dijete" malo odmakli od ustaljenih definicija.

heido, dobrodošla na temu!

Znaš što se kaže koliko ljudi toliko mišljenja,svatko ima neko svoje viđenje o svim temama, i to je tako, i nije jedno mišljenje vrijednije od drugog, samo su različita.Svi mi imamo neka svoja iskustva koja su nas formirala, svi gledamo na život iz svoje perspektive.
Osobno se volim hvaliti razvijenom empatijom, no ipak kroz život uviđam, koliko god mi bili u stanju uživjeti se u situaciju druge osobe, sasvim je drugačlije kada se sami nađemo u nekoj situaciji.Ne postoje uzalud razne udruge, i grupe podrške (neznam, za alkoholičare, za žrtve rata, za ljude koji su nkog izgubili itditd), to je upravo zato što se najbolje razumiju i jedan drugom mogu pomoći, oni koji su u istoj-sličnoj situaciji..

rekla si da posvojeno dijete nije žrtva, to si naglasila, a kako si citirala upravo moj post, upitat ću gdje sam ja to posvojenu djecu ikad nazvala žrtvama??Ne mislim da smo žrtve, naravno da nismo.

A nadalje, mislim da svi roditelji koji žele pa onda i dobiju dijete, bilo biološkim putem bilo posvojenjem, to dijete žele zbog sebe (oni žele dijete jer žele biti roditelji) a ne zbog djeteta.Znači, oni žele dijete, pa onda i porade na tome. Ispravi me ako smatraš da griješim, ja još nikad nisam srela ljude koji su željeli biti roditelji zbog djeteta, uvijek je početak u njima, a ne u djetetu.
Također, dijete nije tražilo da se rodi, i ne smatram da dijete zato što ga je netko rodio i odhranio treba cijeli život usmjeravati svoje odluke i postupke tako da ne bi povrijedio tog roditelja.Eto, pa ako je to sebično, onda valjda, da, sebična sam

Imam dvoje djece. Ne podnosim roditeljske izjave tipa "ja sve za tebe blablabla, a ti blablabla".Smatram da mi roditelji imamo djecu zbog sebe i sve što za njih činimo činimo jer smo tako izabrali.A uostalom, kad se dijete rodi, roditelji imaju dužnost brinuti se o tom djetetu.

Svojim roditeljima sam bila (njihovim riječima) "jako dobro dijete", čak predobro, nikakvih problema, učila, radila, nikad ništa tražila.Vodila sam i vodim računa o njihovim osjećajima do te mjere da smo se vrlo otuđili iz razloga što ja pred njima ne pričam otvoreno, skoro o ničemu, već važem što ih hoće ili neće povrijediti, pa biram samo ono što ih neće povrijediti, ostalo prešućujem (zato baš i nisu upućeni u moj život).

I da, za kraj ću se osvrnuti na dio citat koji sam "gore" zacrnila. Ja nekako, al zaista smatram da svaki čovjek i u svakom odnosu sa bilo kim ima pravo na svoje osjećaje i ima pravo razgovarat s kim hoće, družit se s kim hoće, kontaktirat s kim hoće. to mi nekako čak ide i u temeljna ljudska prava. Neznam kako se na taj način "lišavam odgovornosti za vlastite postupke".

Žao mi je što si imala loše iskustvo u vlastitoj biološkoj obitelji. Znaš kako se kaže "kod susjeda je trava zelenija". Svaka priča je priča za sebe, no trebali bi se kao ljudi usglasiti oko toga koja su to dječje prava, i ljudska prava u cjelini, te, kad se toga sjetimo ( a pametni ljudi su to već osmislili i zapisali) onda se zapitati ima li težište ostvarenje ljudskog prava neke čovječije jedinke, ili težište imaju osjećaji drugih ljudi o tom treba li netko ostvarit svoja prava ( u ovom slučaju, izbora "s kim ću razgovarat").da, znam, dileme su to...

heido

[ivanas]

heido, dobrodošla na temu!

A nadalje, mislim da svi roditelji koji žele pa onda i dobiju dijete, bilo biološkim putem bilo posvojenjem, to dijete žele zbog sebe (oni žele dijete jer žele biti roditelji) a ne zbog djeteta.Znači, oni žele dijete, pa onda i porade na tome. Ispravi me ako smatraš da griješim, ja još nikad nisam srela ljude koji su željeli biti roditelji zbog djeteta, uvijek je početak u njima, a ne u djetetu.
Također, dijete nije tražilo da se rodi, i ne smatram da dijete zato što ga je netko rodio i odhranio treba cijeli život usmjeravati svoje odluke i postupke tako da ne bi povrijedio tog roditelja.Eto, pa ako je to sebično, onda valjda, da, sebična sam

Imam dvoje djece. Ne podnosim roditeljske izjave tipa "ja sve za tebe blablabla, a ti blablabla".Smatram da mi roditelji imamo djecu zbog sebe i sve što za njih činimo činimo jer smo tako izabrali.A uostalom, kad se dijete rodi, roditelji imaju dužnost brinuti se o tom djetetu.

U odnosu roditelj - dijete postoje dvije osobe, ali mislim da je za razliku od bilo kojeg drugog odnosa među ljudima, u tom odnosu je roditelj onaj koji je odgovorniji za kvalitetu tog odnosa samim svojim položajem moći jer je dijete do odrasle dobi ovisno u svakom pogledu o roditelju i taj model ponašanja i odnosa nas određuje više nego bilo koji drugi.

Kad moja djeca odrastu tada i se i njihova odgovornost za naš odnos povećava, ali su temelji već postavljeni u djetinjstvu, a za temelje su opet roditelji puno odgovorniji.

Sve ono što moja djeca osjećaju i budu osjećala prema biološkoj obitelji, i činjenica hoće li ih upoznati i željeti ostvariti odnos s njima ne bi trebalo mene povrijeditili ili nešto slično, a ako tako nešto i osjetim to je moj izbor i moja odgovornost a ne djetetova.
Isto se odonosi i na bilo koji drugi njihov odnos sa bilo kim(naravno od punoljetnosti na dalje).