biti posvojeno dijete

[nana74]

Pozdrav Mala curo!
To što želiš naći biološke roditelje je sasvim normalno. Moja djeca su mlađa od tebe ali imaju želju jednog dana upoznati i biološke roditelje. Nije baš da mi je ideja divna (mislim si, pa valjda smo im dovoljni...), ali je normalna i namjeravamo biti uz njih kada će krenuti na taj put, znamo da će im pomoć trebati.
Svatko od nas (otprilike u tvojoj dobi) želi što više saznati otkuda smo, zašto smo baš takvi kakvi jesmo i slično. Oni koji su odrasli u biološkoj obitelji razgovaraju s roditeljima, a tvojim roditeljima te informacije nedostaju i normalno je da ih želiš saznati.
To što se tvojoj mami ideja baš ne sviđa ne znači da te neće podržati i da će te ostaviti samu, baš suprotno - bit će uz tebe kao i svih ovih godina. I to što želiš upoznati biološke roditelje ne znači da roditelje ne voliš već si zaokupljena sobom (što je normalno i ok) i nedostaje ti nešto...
Vjerujem da ćeš naći svoje korijene, ali ćeš vidjeti da su oni najbitniji u tvom srcu.

[Mala cura]

da tako i moji. čim pocnem sa majkom razgovarat o toj mogucnosti da potrazim jednog dana bioloske, ona odmah pocne kolutati ocima..Al evo iskreno govorim ja još uvijek nisam sigurna dali to zelim saznati samo zbog radoznalosti(inace djeca u sk me uvijek zadirkuju kao ajde ti nemas pravo glasa ni neznas ko te napravio)-bas tim rijecima mi odg- pa to zelim doznatii samo da im znam nesto odgovorit ili to zelim zbog sebe... Inace uopce mi do bioloskih nije stalo ni najmanje i da mi ona neznam koju pricu isprica nebih joj to oprostila jer mi nije jasno kako to čovijek moze napraviti a da ga kasnije to ne muci i da me barem potraži...

[Ona koja nije pisala]

da tako i moji. čim pocnem sa majkom razgovarat o toj mogucnosti da potrazim jednog dana bioloske, ona odmah pocne kolutati ocima..Al evo iskreno govorim ja još uvijek nisam sigurna dali to zelim saznati samo zbog radoznalosti(inace djeca u sk me uvijek zadirkuju kao ajde ti nemas pravo glasa ni neznas ko te napravio)-bas tim rijecima mi odg- pa to zelim doznatii samo da im znam nesto odgovorit ili to zelim zbog sebe... Inace uopce mi do bioloskih nije stalo ni najmanje i da mi ona neznam koju pricu isprica nebih joj to oprostila jer mi nije jasno kako to čovijek moze napraviti a da ga kasnije to ne muci i da me barem potraži...

upadam kao totalni padobranac
mala curo, iskreno se nadam da te nikako necu povrijediti, ali moram ti reci da mislim da si apsolutno nespremna potraziti bioloske roditelje
naglasavam da nisam ni majka, i mozda ce ispasti da nemam pravo suditi o tom
najvise me muci ovaj dio da ne osjecas nista prema bioloskim roditeljima, ali joj nkada neces oprostiti sto te ostavila, ocito je tu previse tvojih tuznih emocija i jednostavno previse osjecaja, iako ti kazes da ne osjećas
zapravo neznam koliko godina imas, pretpostavljam da si mlada i vjerojatno jos zbunjena svojim ulaskom u svijet odraslih, pa bi mozda bilo dobro prvo srediti svoj zivot, steci neku sigurnost, pa onda i ako ih i tada budes ne osjećala ili stogod tada osjećala, potrazis
imam osjećaj da bi se sada to "upoznavanje" lose odrazilo na tebe
to je samo moje razmisljanje, jer me je stvarno rastuzilo tvoje shvacanje toga sto si ostavljena
za utjehu, ja sam odrasla sa svojim biološkim roditeljima pa sam često imala osjećaj da nemam tatu, iako je bio samnom
moj stari je iz moje danasnje perspektive zanimljiv lik, kad sam bila mlada apsolutna nocna mora od oca, naprosto neke stvari u zivotu traze malo vise godina
naravno s 17 ili 19 godina da mi je to neko rekao smatrala bih ga idiotom
u svakom slucaju zelim ti sve najbolje u zivotu

[Mala cura]

najvise me muci ovaj dio da ne osjecas nista prema bioloskim roditeljima, ali joj nkada neces oprostiti sto te ostavila, ocito je tu previse tvojih tuznih emocija i jednostavno previse osjecaja, iako ti kazes da ne osjećas
zapravo neznam koliko godina imas, pretpostavljam da si mlada i vjerojatno jos zbunjena svojim ulaskom u svijet odraslih, pa bi mozda bilo dobro prvo srediti svoj zivot, steci neku sigurnost, pa onda i ako ih i tada budes ne osjećala ili stogod tada osjećala, potrazis
imam osjećaj da bi se sada to "upoznavanje" lose odrazilo na tebe
to je samo moje razmisljanje, jer me je stvarno rastuzilo tvoje shvacanje toga sto si ostavljena
za utjehu, ja sam odrasla sa svojim biološkim roditeljima pa sam često imala osjećaj da nemam tatu, iako je bio samnom
moj stari je iz moje danasnje perspektive zanimljiv lik, kad sam bila mlada apsolutna nocna mora od oca, naprosto neke stvari u zivotu traze malo vise godina
naravno s 17 ili 19 godina da mi je to neko rekao smatrala bih ga idiotom
u svakom slucaju zelim ti sve najbolje u zivotu

Ne ljutim se uopće niti si me povrijedila..i sama sam u jednom dijelu rekla da ne znam zasto to želim/ne želim učiniti...A za god fali mi 2 mj do 17...a nego kako trebam shvatit ostavljanje??' e i da ti kažem i sada kad sam posvojena moj otac uopce ne sudjeluje u mom odgoju i sta god ga pitam on nikad nema vremena...za razliku od majke!!

[anin]

to je samo moje razmisljanje, jer me je stvarno rastuzilo tvoje shvacanje toga sto si ostavljena

Ona koja nije pisala, tvoj post je definitivno pozitivan i dobronamjeran, u puno toga si u pravu (u dijelu nespremnosti za susret itd), ali htjela sam skrenuti pažnju na ovu rečenicu koju sam citirala, i to pitanjem: A kakvo bi trebalo biti shvaćanje nekoga tko je ostavljen o tome što je ostavljen?? Da, to shvaćanje je kod usvojene djece apriori tužno, negativno i sl, i koliko god nemaju za to razloga i koliko god su njihove priče takve da su činom ostavljanja i posvajanja zapravo spašeni, bilo bi ako ne ludo, onda zasigurno vrlo čudno reagirati na način "Oni koji su me napravili i rodili su me se odmah riješili, juupii!" Razumiješ? To je jednostavno tako, da to "ostavljanje", ostavljene više ili manje boli i to kao takvo treba prihvatiti, sve osjećaje vezane s tim treba prihvatiti, reći "to je ok" i krenuti dalje. Moje mišljenje.

Puno, puno ljudi uvjerava posvojenu djecu da se nemaju razloga tako osjećati, da to nije osobno, i sve to stoji, ali moje iskustvo nažalost potvrđuje da ostavljene osobe ipak to "ostavljanje" doživljavaju negativno, njima (nama) to jest osobno, nije ostavljena susjedova kokoš nego mi, eto, a oni koji nisu prošli to iskustvo jesu naši najbliži i jako su dobronamjerni, ali oni osobno nisu prošli to iskustvo (sit gladnom ne vjeruje).

Meni je moja mama rekla (u vrijeme kad smo još o tome znale i razgovarat), kad bi vidjela moje negativne osjećaje, nešto tipa "E, da je tebi bilo dobro-lijepo i sl u tvom djetinjstvu, ne bi ti to tako osjećala", povezujući dakle sve sa sobom, gledajući stvari iz svoje perspektive, i nije bilo načina da je uvjerim, da moje negativno doživljavanje i prisutne emocije koje to prate, a u vezi s "ostavljanjem" nemaju AMA BAŠ NIKAKVE VEZE sa tijekom mog djetinjstva, ljubavlju prema roditeljima i sreći ili nesreći koju sam tijekom odrastanja doživljavala...eto

[Zdenka2]

Ona koja nije pisala, tvoj post je definitivno pozitivan i dobronamjeran, u puno toga si u pravu (u dijelu nespremnosti za susret itd), ali htjela sam skrenuti pažnju na ovu rečenicu koju sam citirala, i to pitanjem: A kakvo bi trebalo biti shvaćanje nekoga tko je ostavljen o tome što je ostavljen?? Da, to shvaćanje je kod usvojene djece apriori tužno, negativno i sl, i koliko god nemaju za to razloga i koliko god su njihove priče takve da su činom ostavljanja i posvajanja zapravo spašeni, bilo bi ako ne ludo, onda zasigurno vrlo čudno reagirati na način "Oni koji su me napravili i rodili su me se odmah riješili, juupii!" Razumiješ? To je jednostavno tako, da to "ostavljanje", ostavljene više ili manje boli i to kao takvo treba prihvatiti, sve osjećaje vezane s tim treba prihvatiti, reći "to je ok" i krenuti dalje. Moje mišljenje.

Tako je. Svako ostavljeno dijete mora to ostavljanje odžalovati da bi moglo krenuti dalje. Uvjeravanje da to ne postoji i da nema razloga za žaljenje, da su posvojitelji jedini roditelji djeteta i da nakon posvajanja nestaje prošlost i bol, ne pomažu, naprotiv.

[alga]

Tako je. Svako ostavljeno dijete mora to ostavljanje odžalovati da bi moglo krenuti dalje. Uvjeravanje da to ne postoji i da nema razloga za žaljenje, da su posvojitelji jedini roditelji djeteta i da nakon posvajanja nestaje prošlost i bol, ne pomažu, naprotiv.

na tragu ovoga sto si rekla, zanimalo bi me sto mislite kako bi se trebalo postaviti prema (vecem) djetetu koje je ostavljeno (ali poznaje bio roditelje, no sa njima nije o tome razgovarao) i negira te osjecaje? mi oko njega vidimo niz problema koji proizlaze iz toga sto to nije odzalio, ima stav: nemam ja kome sta oprastati, ne razmisljam o tome. Mislimo da se stiti da ne bi bio povrijeden time da se pravi da ga taj dio zivota ne zanima niti dira, pa se niti ne upusta u razgovor o tome. No i mi mislimo da bi trebalo poraditi na tome, ali zbog tog obrambenog stava koji je zauzeo, niti se mi ne usudimo krenuti u takav razgovor, jer nam se cini “minsko polje”. Lako je sa onima koji su taj problem osvijestili i spremni raditi na tome ili o tome razmisljati. Ali sto sa izrazito zatvorenom osobom? Osobito me zanima kako to vide “djeca” koja na ovoj temi pisu koji su se i sami borili sa tim problemom? Koji je najbolji put, a da se nikoga ne povrijedi?

[DanijelaDanči]

Mala curo, mislim da je jako ružno od tvojih prijatelja ako ti govore da što ti znaš, ne znaš ni tko te rodio. Predlažem ti da im na to odgovoriš da ne znaš tko te rodio, ali znaš tko te odgojio, a to je puno važnije. Ja sad imam 34 godine i puno više cijenim svoje roditelje sada kad sam zrela osoba, nego kad sam imala 17. Tada su mi išli na živce jer su bili strogi, a sad znam da su samo bili brižni i da su željeli da izrastem u dobru i pristojnu osobu. Vjeruj mi, jako je teško biti roditelj, to vidim po svojim prijateljicama, a i radim u školi i stalno pratim probleme u obiteljima, i samo zamisli koliko ljubavi imaju ljudi koji su spremni odgajati i voljeti dijete koje nije njihovo biološko. Tvoja majka te rodila iz svoga srca, a to je nešto veličanstveno, to je ljubav najsličnija božanskoj ljubavi i zato umjesto da trošiš vrijeme razmišljajući o biološkoj majci, radije se posveti svojoj majci koja je tu uz tebe i sigurno je željna tvoje ljubavi, tvojih zagrljaja i tvojih osmijeha. Sretno!

[Mala cura]

[QUOTE=DanijelaDanči;2220385]Mala curo, mislim da je jako ružno od tvojih prijatelja ako ti govore da što ti znaš, ne znaš ni tko te rodio. Predlažem ti da im na to odgovoriš da ne znaš tko te rodio, ali znaš tko te odgojio, a to je puno važnije.
Upravo to sam im i odgovorila...ma ne zamaram se puno bio majkom samo razmisljam malo o tome,ipak bi me se to trebalo ticat....

[nana74]

Dobro jutro Mala curo!
Moje je mišljenje ovakvo - rodila te tvoja majka koja ti je, bez obzira na sve prije i kasnije, odlučila podariti život. Srećom, pronašla si se s ljudima koji su ti pružili dom i ljubav, brigu i zaštitu - tvojim roditeljima. Ti znaš čija si. To što te rodio netko drugi, nije ni toliko bitno. Ti imaš mamu i tatu. Imaš i tatu, iako ti se čini da najčešće nije prisutan (neki tate vole izmigoljiti).
Žao mi je što te gnjave 'prijatelji' (pravi prijatelji to ne rade jedni drugima). I moju kćer su gnjavili u školi pa smo reagirali i ja i učiteljica i to se sredilo (ti si starija pa se to ne može tako rješavati, osim ako imate pedagoga ili psihologa u školi koji bi ti možda pomogli oko toga). Najčešće takva ruganja prestaju sa srednjom školom. Kako si vjerojatno drugi srednje (i provest ćeš još dosta vremena u školi), možda da pokušaš razgovarati sa stručnim suradnikom u školi da razmisli o tome kako reagirati u školi da ti kolege prestanu s tim glupostima (ne boj se, neće doći u razred i reći 'to se ne smije' - može se to puno bolje napraviti ).