biti posvojeno dijete

[eris]

Anin, kada te slušam, osjetim golemu tugu, ne nemoć, već tugu i zato ti i pišem. Kažeš da ti je majka stara žena, pa vjeruj, da i godine čine svoje(imamo djeda od 83 ). Vjerovatno je takav karakter od početka, ali i godine su teret, mnogi počinju misliti na sebe više no ikada, valjda kako smrt dolazi bliže, vide kako drugi mogu bez njih nastaviti. Ali želim ti reći, zamoliti te možda, pokušaj je razumjeti, pokušaj joj oprostiti, ona je nekako radila najbolje što je znala za tebe, pa ako je i sama iz neke hladne porodice, s km je imala da podijeli iskustvo, koga da pita za savjet, nije bilo Rode, niti se o puno stvari pričalo naglas. Ona je takva, ti je nisi birala, kao ni ja svoju, iako me rodila, ali samo ona je bila moja, a ja želim da ti nemaš gorčinu kad nje više ne bude, jer će to, ma kako potiskivala, ostavioti traga na tvojoj djeci. Jednostavno neku djecu zapadnu takvi roditelji, jednostavno neki ljudi imaju takve živote.
Zvučala si mi kroz svoje postove kao 15-godišnja djevojčica koja plače za bolesnim mačetom, a tek sad vidim da si žena, koja ima vlastitu porodicu i gradi vlastite snove.
Ja sam neke stvari svojim roditeljima oprostila, nema ih više i nemam priliku da ih pitam zašto i zašto ne. Jednostavno sam odlučila da se sjetim ogromne količine ljubavi koja je bila u mojoj porodici od samog početka, smijeha, nas 5-oro zajedno, osjećaja sigurnosti kada legneš u svoj krevet nakon što ti se svijet zbog nečeg sruši, mirisa duhana na tatinim prstima, i plave boje očiju moje majke. Znam da je OT, ali eto nekako kada čitam, osjećam koliko te to muči jer je mučilo nešto slično i meni, a oslobođenje od tog mučenja me učinilo srećnijom i spremnijom osobom za sve ono što dolazi.

[anin]

Ali želim ti reći, zamoliti te možda, pokušaj je razumjeti, pokušaj joj oprostiti

Ja sam neke stvari svojim roditeljima oprostila, nema ih više i nemam priliku da ih pitam zašto i zašto ne. Jednostavno sam odlučila da se sjetim ogromne količine ljubavi koja je bila u mojoj porodici od samog početka, smijeha, nas 5-oro zajedno, osjećaja sigurnosti kada legneš u svoj krevet nakon što ti se svijet zbog nečeg sruši, mirisa duhana na tatinim prstima, i plave boje očiju moje majke. Znam da je OT, ali eto nekako kada čitam, osjećam koliko te to muči jer je mučilo nešto slično i meni, a oslobođenje od tog mučenja me učinilo srećnijom i spremnijom osobom za sve ono što dolazi.

Vidi, ja njoj nemam što oprostiti, svi sami biramo svoj "put" i svi na taj izbor imamo pravo...pa tako i ona...a i ja..
Da, tužna sam zbog toga, voljela bih da to nije tako, voljela bih da me je kroz život više prihvaćala..I da, tužna sam zbog toga što mi se, eto nekako čini, da je to to...zbog njenih godina...tako će i ostati..pa zvučalo to kao "plakanje za mačetom" ili ne..

S druge strane, ja jesam sretna i ispunjena osoba, neznam po čemu si zaključila da nije tako, pa pisala sam o jednom segmentu života, nikome od nas nisu sve "kockice u životu posložene do savršenstva" zar ne

[anin]

Ja mislim i inače u životu da nas svi odnosi s drugima nečemu uče, obogaćuju, čak i oni teški i nelaki. Stvarno ne bi mogla zamisliti da bi se mogla osjećati izdanom zbog bilo kojeg odnosa mog djeteta s bilo kim. Kad i ako moja djeca požele upoznati biološke roditelje i /ili širu biološku obitelj i među njima nađu nekoga s kim izgrade odnos koji im koristi i usrećuje ih ja bi mogla samo biti sretna zbog toga. Moje jedno dijete ima kontakt s biološkom braćom, mislim da smo svi obogaćeni s tim odnosom, i ta djeca i moje dijete i mi roditelji. Mi roditelji ćemo se truditi pomoći njegovati tu vezu jer ju smatram izuzetno važnom za moje dijete,puno toga će moći proraditi i razjasniti s njima, puno rupa i praznina će biti ispunjeno tim odnosima.

Jedino čega se ja kao roditelj bojim je da moje dijete potraži biološku obitelj i doživi odbacivanje ili nešto ružno od njih što bi ga opet jako povrijedilo, al ako to iskustvo mora proći i doživiti onda će biti tako. Mi roditelji ćemo opet biti podrška kad rane budu zarastale.

Ovo je tako zrelo i prekrasno rečeno, da se nema što ni dodati ni oduzeti!"U sridu"!
Predivno

[didi_17]

drago mi je da je moja tema skupila više nas-posvojenih..zanimljivo je čitat tuđa iskustva i čak me malo zapanjilo koliko sličnosti ima..
@ Mala Cura..potpuno te kužim,takva sam i ja bila u tvojim godinama..ista pitanja,razmišljanja..tad sam i otvorila ovu temu..

@ anin..potpuno se slažem sa onom izjavom oko zahvalnosti,dugu prema roditeljima..nekad sam mislila da je to samo kod mene,samu sebe sam i začudila takvim mislima..al danas su mi jasnije te stvari..možda je stvar u tome što mi možda više cijenimo sve što su napravili za nas,ne uzimamo sve zdravo za gotovo..

usput..imam jedno pitanje za nekog iz Zagreba..neki dan sam slučajno prošla kraj doma u Nazorovoj..nisam uopće znala di se nalazi i nešto se uzdrmalo u meni..pa bih htjela otići u posjet,a čujem i da se volontirati može..pa me zanima da li se treba posebno najavit za dolazak ili se samo tamo dođe?

[ArI MaLi]

drago mi je da je moja tema skupila više nas-posvojenih..zanimljivo je čitat tuđa iskustva i čak me malo zapanjilo koliko sličnosti ima..
@ Mala Cura..potpuno te kužim,takva sam i ja bila u tvojim godinama..ista pitanja,razmišljanja..tad sam i otvorila ovu temu..

@ anin..potpuno se slažem sa onom izjavom oko zahvalnosti,dugu prema roditeljima..nekad sam mislila da je to samo kod mene,samu sebe sam i začudila takvim mislima..al danas su mi jasnije te stvari..možda je stvar u tome što mi možda više cijenimo sve što su napravili za nas,ne uzimamo sve zdravo za gotovo..

usput..imam jedno pitanje za nekog iz Zagreba..neki dan sam slučajno prošla kraj doma u Nazorovoj..nisam uopće znala di se nalazi i nešto se uzdrmalo u meni..pa bih htjela otići u posjet,a čujem i da se volontirati može..pa me zanima da li se treba posebno najavit za dolazak ili se samo tamo dođe?

zbilja su nam vaša iskustva zlata vrijedni
za Nazorovu se moraš prije najaviti na njihov br. tel. tj. zovi na glavni broj i traži socijalnu. mislim da ćeš morati donjeti potvrdu o nekažnjavanju

[ljutka]

Vezano za Nazorovu, ja sam volontirala tamo i sad se opet prijavila.trebas potvrdu o nekaznjavanju i od doktrorice da ne bolujes od zaraznih bolesti,nisi ovisnik i da nisi psihicki bolesnik.

[dalmatinka90]

Bok svima! I ja sam isto bila znatiželjna pa sam utipkala "posvajanje" na google i pronašla ovo, zanimalo me više o tome. I ja sam isto posvojena i drago mi je što tu mogu pročitati iskustava nas koje imamo slične sudbine. Inače, imam 21 godinu i iako od kad znam za sebe znam i za to da sam posvojena, u posljednje vrijeme me to počelo sve više zanimati. Iako sa roditeljima mogu pričati slobodno o tome ipak mislim da bi tu mogla više reći i možda doznati nešto. U djetinjstvu se nikad nisam susretala sa omalovažanjima na račun toga, niti sam pretjrenao mislila o tome, no u posljednjih par godina to mi se sve više i više mota po glavi. Imam super roditelje koji me obožavaju i napravili bi sve za mene , kao i ja za njih, i nikad ih nebi napustila, ali me ipak kopka tko su ti ljudi koji su me iz nepoznatih razloga ostavili u domu znajući da me vjerojatno više nikad neće vidjeti. Moji su mi roditelji rekli da će me podržati u svemu pa i u tome ako ih odlučim pronaći,ali neznam što da radim, koliko god velika bila moja želja da upoznam biološke roditelje i vidim na koga sličim, (znam da zvuči glupo, al osjećam se čudno kad moji prijatelji komentiraju sebe i govore kako su to pokupili od mame, tate) ja nemogu ništa reći. Možda me od svega najviše zanimaju razlozi zbog čega su me ostavili u dom. Pričala sam sa prijateljicama o tome i sve mi govore da bi i njih zanimalo, ali da je možda najbolje da ih ni ne pokušam pronaći jer neznam kako će to utjecati na mene. Mislim da sam već dovoljno zrela da se mogu nositi s nekim stvarima, ali ja,a vjerojatno i ostala djeca koja znaju da su posvojena često razmišljaju o tome i pitaju se zašto baš oni od sve moguće djece. Često sam si sama stvarala osjećaj manje vrijednosti jer sam baš ja bila nepoželjno dijete. U užoj obitelji postoje osobe koje drže do krvnog srodstva i njima je posvojiti dijete apslutna glupost, radije bez djece nego to, meni je to čisti primitivizam, prije me to znalo zaboliti ali tad samshvatila da se nemam čega sramiti. Jednog dana, ako budem u mogućnosti i pored svoje biološke djece htjela bi posvojiti, zato što je to najplemenitiji čin, i zato što znam da se tako spašavaju životi, jer da nije bilo mojih roditelja, tko zna gdje bi ja sad bila. Željela bi se i povezati sa curama i dečkima sa sličnim iskustvima, jer ne poznam nikog osim sebe, a vidim da nas ima. Pozdrav svima! )

[čokolada]

Dobrodošla, dalamatinka90!
Sigurna sam da si svojim roditeljima pružila jednako toliko radosti i ljubavi koliko i oni tebi, uzajaman je to odnos kao i u svakoj sretnoj obitelji.
(Spašavanje mi je onako... više za GSS i vatrogasce .)

Nadam se da će se javiti cure s topica.

[lidać2]

draga didi -citam te i razmisljam kako pametno zboris sa svojim "malim" godinama... neke zene sa svojih puno,puno godina ne pisu tako lijepo i slozeno kao sto ti pises!Vidi se da si jako zrela i pametna cura...svaka ti cast....

[Zdenka2]

Dalmatinka90, počni od svojih roditelja. Njih pitaj što znaju i odatle kreni dalje.

[dalmatinka90]

Hvala na dobrodošlici Već smo otvorili tu temu u obitelji, ali ni oni neznaju ništa konkretno, trebalo bi otići u dom i vidjeti kako dalje. Problem je samo što je taj dom u Sarajevu, a kako sam doznala za vrijeme rata je izgorio u napadu pa i to stvara dodatni problem.

[ivanas]

dalatinka90 napisa :

Često sam si sama stvarala osjećaj manje vrijednosti jer sam baš ja bila nepoželjno dijete.

S druge strane si bila i više nego željeno dijete svojih roditelja .

[ArI MaLi]

Dobrodošla
htjela sam reći nešto slično što i ivanas, definitivno su posvojena djeca jako jako željena

nadam se da češ ostati s nama i pisati nam o svojim osijećajima i svem ostalom, a isto tako da ćeš uskoro pronači odgovore...

[sabrina_]

U potpunosti te razumijem.
Imam 17 godina. Prije 5 godina sam saznala da sam usvojena, potpuno normalno sam to primila, zbog toga sto su me roditelji usvojili s 3 dana, s njima sam odrasla, sve su mi pruzili.
Stalno me muci jedno te isto pitanje.
Kako saznati ko su bioloski roditelji ? Kako razgovarati s roditeljima na tu temu ?

[Mariela]

U potpunosti te razumijem.
Imam 17 godina. Prije 5 godina sam saznala da sam usvojena, potpuno normalno sam to primila, zbog toga sto su me roditelji usvojili s 3 dana, s njima sam odrasla, sve su mi pruzili.
Stalno me muci jedno te isto pitanje.
Kako saznati ko su bioloski roditelji ? Kako razgovarati s roditeljima na tu temu ?

Možda da ih otvoreno pitaš? Objasni im da su oni tvoji roditelji, ali da te zanimaju tvoji biološki roditelji... Kako ćeš uskoro imati 18 godina možeš dobiti i na uvid dokumentaciju o usvajanju u CZSS iz kojeg su te posvojili.

[lucy22]

Hvala na dobrodošlici Već smo otvorili tu temu u obitelji, ali ni oni neznaju ništa konkretno, trebalo bi otići u dom i vidjeti kako dalje. Problem je samo što je taj dom u Sarajevu, a kako sam doznala za vrijeme rata je izgorio u napadu pa i to stvara dodatni problem.

Dalmatinka 90 ja sam isto iz Sarajeva posvojena i pronašla sam svoju biološku majku bez puta u Sarajevo, nova sam na forumu pa još neznam kako funkcionira ovaj forum al ko možeš javi mi se privatnom porukom(ako toga ima tu) ili ako imaš profil na forum.hr na Lucija90 ili preko fb pa ti možda mogu kako pomoći...

sad nemam vremena al kroz kojih sat- dva vremena i ja ću podijeliti svoju priču i iskustvo s vama, samo da stavim klinca na spavanje i obavim neke sitnice po kući..

[čokolada]

Sabrina i lucy22, dobrodošle!

[Snekica]

Sabrina i lucy22, dobrodošle!

X
Nadam se da ćete pronaći ono što tražite, pa makar to bio i samo mir u vama samima! Sretno cure!

[ArI MaLi]

sabrina i lucy dobro došle, opcija za privatne poruke se otvara kroz određen broj postova, a pišite nam, jedva čekam vašu priću

[lucy22]

Evo konačno sam i ja našla malo vremena pa da vam ispričam svoju priču kako sam pronašla svoju bio. majku i da pomognem ako ikako mogu onima koji su u potrazi...

Moja priča počinje 1990 kada sam usvojena iz Sarajeva, moji roditelji su mi s 3 godine rekli da sam posvojena i uvijek smo o tome otvoreno pričali, u nekoliko navrata ponudili su mi mogućnost da ako hoću da potražimo moju bio. majku što sam ja odbijala sve do prošle godine kada me kolegica na faksu nije pitala a nikad te nije zanimalo dal imaš braću i to je bio moj okidač da ju ipak potražim, jer do tada me nikad nije to palo na pamet da bi mogla imati braću, možda ne radi nje nego radi braće... mislim da me to najviše zanimalo osim njenog izgleda, njena priča zašto me dala na posvojenje me nije zanimala jer sam imala super roditelje i obitelj koji su uvijek bili tu za mene i pružili su mi i više nego sam zaslužila nekim svojim ponašanjem i radnjama al su uvijek bili uz mene u svakom trenutku.

E da, i sad ja dolazim do svojih s faksa po malog i velim ja njima kaj me frendica pitala i vele vidiš ni nama to nikad nije palo na pamet i sad mi opet krenemo tom pričomo njoj što su njim rekli kad su me usvajali o toj ženi koja me dala na posvojenje, dosta toga im je soc. radnica rekla pa su i oni meni to ispričali. e i taj isti dan nakon razgovora ode mama po paire a ja na netu potražila broj CZSS u Sarajevu i nazvala mama i reče joj žena traba pisati pismeni zahtjev s podacima koje imamo da oni u arhivu pogledaju, naravno odam se tata i ja primili posla i napisali molbu i poslali, nakon 3 tjedna (otprilike) dobijem ja odgovor da nemaju nikakve druge podatke osim onih koje ja navodim u svom pismu. I sad opet neznaš odakle krenuti i vele oni meni ajde idemo ovak na sreću... potraži na netu stare i nove nazive ulica u Sarajevu jer se zbog rata mijenjalo i nađem ja, odi sad na BiH tel. imenik i upiši njeno ime i adresu s novim nazivom ulice i ja upisala i gle čuda fakat izbacilo broj na njeno ime i adresu... mislim koje su šanse da se žena nije udala ili odselila za vrijeme rata al očito neke jesu jer smo našli broj telefona...i kaj sad dalje napraviti? Velim ja da neću ja prva zvati jer neznam kaj reći ženi, veli meni mama kad buš spremna ti nazovi mi se nećemo petljat dalje jer je to tvoja stvar i ti dalje o tome odlučuješ... i na tome je ostalo sve do idućeg jutra...Bikovi su poznati po tvrdoglavosti i znatiželji, pa kaj bi ja bila gora od ostalih, ko prava bikica drugo jutro došla s malim iz dućana i vidim njen broj na papiru napisan i crvi nisu dali mira guzici i ja nazvala javi se neka žena i ja tražim tu i tu osobu i vele samo malo i dođe moja bio majka na tel. a ja ko mulac,službeno onak : Gospođo da li ste vi ta i ta i da li ste 1990 godine u Sarajevu u svibnju rodili curicu? a jadna žena sva u šoku prvo zastala pa rekla da jeste i brzne u plač i pita ko to pita, i ona se ja konačno predstavim i velim ko sam i kaj i kaj tražim, ragovarala sam sa njom još nekih 5 minuta na telefon al sam ju jako malo razumijela jer je plakala ko kišna godina a ja s druge strane zbunjeno drhtim i pričam s njom na telefon.
Razmijenile smo brojeve moba, tj ona je meni dala svoj jer ja svoj nisam htjela dati samo tako da me neko ne zeza pa da se na kraju razočaram i velim ja da ću doć dolje da se upoznao, planirala sam prošle zime dolje al zbog visokog snijega put otpao, al mi je kolko smo se još poslije par puta na tel čule rekla mi je nešto o sebi i ja njoj al još se nismo upoznale a ja njoj nisam htjela reć puno o sebi ni točno mjesto di sam i što sam da nebi imala poslije probleme( objasnit ću na kraju priče).

Nakon toga zovem ja mamu i tatu i velim da sam ju nazvala i da smo pričale i tako to i onda s njima razgovaram o svemu a pošto je mama iz Bosne zovemo tetku koja je dolje da stup preko nekog svvečenika s njom u kontakt da malo izvide situaciju da se ja neopečem, nakon toga svećenik odlazi do nje i priča s njom i kaže joj da mene osobno nezna al da zna moji obitelj i dogovoreno je da kad ću ići dolje da ćemo se naći kod tog svečenika jer malo me frka da budem sama s njom...i sad je to na čekanju kad ću ja u Bosnu na upoznavanje jer sam trudna javim kak bude dalje dok se porodim i odvažim otići dolje da ju upoznam...

E jesam se raspisala... evo još samo malo da vam dam neke savjete vama posvojenima i posvojiteljima ako se nađete u mojoj situaciji da idete tražiti ili da vam dijete kaže da to želi...

POSVOJENIMA:
1. Ako se odlučite na taj korak dobro razmislite što od toga kasnije očekujete, tj. da li ih želite samo upoznati i dalje ko vas šiša il da se čujete tolko da znate da je sve ok i kod nje/ njih i kod vas ili želite da i oni budu dio vašeg života... e da i pripremite se za moguće razočarenje/gubitak(u slučaju smrti bio roditelja)

-ja osobno nisam ni sama znala kaj hoću,tj. rekla sam da ja priznajem samo ovu mamu koju imam i da ne vjerujem da ću se s ovom u bilo kojem pogledu zbližiti, što sam i dotičnoj gospođi dala do znanja nakon nekoliko njenih čudnih sms-ova (kupila sam drugi broj samo zbog nje, da ne dajem ovaj koji koristim cijelo vrijeme), na što mislim da je žena malo u šoku ostala al je prihvatila i rekla da možemo biti u stilu kao frendice(možeš mislit) a ja ni toliko, javite se tu i tam da znam da ste živi i zdravi isto ću i ja i svaka živi dalje svoj život...mislim da je nju to više pogodilo jer se nije pripremila na to da ću ju kontaktirati i mislim da se ponadala čim sam ju nazvala a kamo onda još kad sam rekla da imam svoju obitelj i dijete,

Tak da prvo to sa sobom riješite i nedajte se pokolebati da kasnije nebi imali neželjena iznenađenja s njihove strane

2. Nakon što sa sobom riješite što očekujete od svega onda o tome otvoreno razgovarajte s roditeljima i recite im svoje razloge zašto ih želite naći, ali obratite posebnu pažnju na njihove OSJEĆAJE... neće im biti svejedno možda će im biti i žao i teško, ali budite uz njih i objasnite ima da su oni uvijek bili i budu vaši roditelji bez obzira našli vi svoje bio. roditelje ili ne, i pričajte s njima o njihovim osjećajima kao što su oni i s vama o vašim osjećajima.

3. Zamolite ih ako im nebude preteško da vam pokažu papire od usvojenja , dobro ih proučite i od tih papira krenite...kontaktirajte službe i osobe koje se navode u papirima ako je to moguće... i nadam se da uz malo sreće da ćete brzo doći do željenih rezultata, e a tu vam dalje ja nemogu pomoći ako ih nađete onda krećete dalje sami vođeni svojim instinktima i željama, ali prije nego bilo što dalje poduzimate prvo razgovarajte s roditeljima o savkom koraku koji mislite napraviti, jer iskreno nekad su oni objektivniji po tom pitanju nego vi sami...

Ako se još što sjetim budem dopisala...

MAMA I TATAMA POSVOJITELJIMA:

1. razgovarajte s djecom puno o tome
2. podijelite s njima sve podatke koje znate iako vam je teško
3. ako se dijete odluči da želi naći bio roditelje razgovarajte s njima o njihovim željama i budite im podrška, ali im i objasnite da postoji i mogućnost da se razočaraju u pronalasku ili slično
4. ako vam je teško ili se loše osjećate zbog toga što dijete želi naći bio roditelje recite im to i pričajte o tome
5. budite uz njih i pomognite im u traženju kako god vam teško bilo ali bolje da ste uz njih u tim trenucima nego da su sami (mislim zbog sigurnosti, razočarenja i slično) da uvijek znaju da ste tu za njih
6. ako ih nađu na upoznavanje ih nikako ne puštajte same nego s nekim ko vam je od povjerenja ili vi sami ako mislite da ste to u stanju

i zapamtite: DIJETE KOJE STE USVOJILI UVIJEK ĆE VAS SMATRATI SVOJIM PRAVIM RODITELJIMA, JER PRAVI RODITELJ NIJE ONAJ KOJI RODI DIJETE I OSTAVI GA NEGO ONAJ KO SE BRINE O NJEMU I DAJE MU LJUBAV I PAŽNJU I TU JE ZA NJEGA KAD GOD GA DIJETE TREBA I "NETREBA".

Sad moram ići al ako se još čega sjetim javim se novim postom....nadam se ne tak dugim da vam nebude dosadno čitati.... mislim da sam negdje nešto zaboravila napisati al sad se nemogu sjetiti...

[čokolada]

Lucy, hvala ti što si svoju priču podijelila s nama .

[ArI MaLi]

puno puno puno ti hvala

[ivanas]

Hvala ti lucy22 na tvojoj pričim i ne brini za dužinu, tvoj post sam pročitala već par puta.

[sonči]

Lucy22 HVALA!
Piši nam još!

[Mariela]

Lucy22 dobro nam došla i hvala ti. Ne mogu nama ovakve priče biti preduge, uvijek su prekratke.

[Pepita]

Da slažem se, kad čitam ovakve priče uvijek se čine kratkima!
Dobrodošla nam

[ibee]

lucy22...rasplakala me tvoja priča...i ja sam posvojeno dijete,tj više nisam dijete sada imam 20 godina a posvojena sam sa 4 mjeseca.toliko sam puta zamišljala situaciju koja se tebi i ostvarila-upoznavanje bioroditelja...ja o svojima neznam ništa iako oduvjek znam da sam posvojena u mojoj je kući to nekako tabu tema,moji to nikad ne spominju a ja ih nebi ništa pitala pod cijenu života jer mislim da bi to jako povrijedilo moju majku a i oca,jednostavno to ne dolazi u obzir.
kad sam bila mala sjećam se da su mi rekli da negdje imaju imena mojih roditelja na papiru koji su dobro spremili u slučaju bolesti i tako (u krizama sam znala prevrnuti cijeli stan u potrazi za tim papirima ali nikad nisam ništa našla)
dok sam bila maloljetna uvijek sam mislila da ću tog dana kad napunim 18 krenut u potragu ali sad su već prošle dvije godine od toga i nekako sam nespremna na to a u isto vrijeme užasno znatiželjna...najviše me zanima da li imam braće i sestara...
voljela bi čuti još priča posvojenih koji su u potrazi,ja eto imam osjećaj da kad bi došla tamo u centar da bi me oni blijedo gledali....zanima me kome se točno trebam obratiti u vezi toga jer svojim roditeljima sigurno neću iako vi koji ste posvojili djecu možda to nemožete razu

[lucy22]

ibee ako ne želiš pitati roditelje onda jedino što ti preostaje da otiđeš do centra iz kojeg si posvojena i tamo pitaš za savjet, pošto si punoljetna imaš pravo uvida u njihovu evidenciju i dokumentaciju...mislim da ti je to teži put em zbog toga što se sama upuštaš u to em što možeš doživjeti razočaranje... moj savjet ti je da ipak probaš razgovarati s roditeljima iako je to kod vas tabu tema... možeš im i pokazati moj post, isprintaj ga i reci da pročitaju i reci im da si već dovoljno odrasla da neke stvari saznaš...

Mislim da sam i ja svoje roditelje iznenadila svojom željom da odjednom potražim bio roditelje i znam da im je bilo teško i da sam ih možda i povrijedila na neki način, ali evo sad za ovaj rođendan bio mama mi je poslala sms za rođendan i kad sam im javila veli mama da je i nju zanimalo dal će se sjetiti čestitati mi rođendan...

Moj savjet ti je da ih lijepo posjedneš za stol i objasniš im svoje želje i osjećaje, ali ne na način da misliš samo na sebe i svoje želje i osjećaje...evo npr kod nas to nije bila tabu tema pa sam ja mogla šakom u glavu bubnuti odma o čem se radi, a ti možeš na suptilniji i obzirniji način to napraviti.

Ja da sam na tvom mjestu zamolila bi ih da želim razgovarati s njima o nečem ozbiljnom i posjela za stol... objasnila bi im da ih jako volim i da će mi uvijek biti najbitnije osobe u životu i da ih nikad nebi povrijedila, ali da me muči da li imam braću ili sestre... pitala bi ih kako bi se oni osjećali da potražim svoje bio roditelje i porazgovarala s njima o tim njihovim strahovima i osjećajima, jer ja ipak mislim da bi oni lakše prošli preko toga da i ti kreneš u potragu za bio roditeljima nego da se tebi desi nešto u toj potrazi kao npr da se razočaraš i slično... reci im da znaš da im nije lako o tome pričati jer su te jako željeli i jer su te odgojili kao da si njihova bio kćer(neznam se kak drukčije izraziti), ali da ih moliš za pomoć, reci im da znaš da njih ne znaima ko su tvoji bio roditelji ali reci da te pokušaju shvatiti da i ti imaš neke želje i potrebe i zamoli ih ako im je preteško da ti pomognu u potrazi da ti samo daju podatke koje imaju, trebaju ti samo imena za početak recimo, da ćeš shvatiti ako im je to teško ali reci da bi rađe da su oni uz tebe na tomputu nego da se sama upuštaš u to, isto tako možeš im reći da pošto si punoljetna da znaš da imaš pravo u uvid podataka u domu iz kojeg si posvojena i da ako oni ne žele pomoći da možeš bez problema i sama saznati ali da si se ipak njima obratila za pomoć jer im ne želiš raditi iza leđa i da se osjećaju izostavljeno ili slično i reci im da trebaš podršku jer postoji i mogućnost razočaranja i da ih i zato trebaš uz sebe da te utješe ako bude potrebe...

pa ćeš vidjeti što će reči,možda ako se na taj ili sličan način postaviš možda razmisle malo o svemu pa ipak odluče pomoći, ako želiš možeš mi se javiti na mail pa ako ikako mogu pomoći rado ću, bilo kako i ako ipak na kraju odlučiš sama u tu pustolovinu bez da razgovaraš s roditeljima da ti onda bar ja budem podrška, jer ipak da imaš bar jednu osobu uz sebe za svki slučaj...evo ostvaljam ti svoj mail pa se javi ako misliš da ti mogu bilo kako pomoći tebi ili bilo kome drugome moj mail je tu pa ako neko treba pomoć nek se javi ako budem mogla rado ću pomoci--- strumfeta1990@gmail.com

[Mala cura]

bokk ljudi...ja sam isto posvojeno dijete vec 17 god, i zanima me dali se itko od posvojenih tu našao sa bioloskim roditeljima??

[Mala cura]

bolje da pitam kakvi osjecaji su vas preplavili??? Ja sada imam 17 i nisam sigurna dali zelim upozati svoje bioloske roditelje, iako mi ne predstavljaju nista bitno u životu želim znati neke odg na pitanj...al moja mama niije bas odusevljena tom idejom..pa nezz sta da napravim..

[ArI MaLi]

dobrodošla, Mala Cura
nadam se da će se netko javiti kako bi ti možda pomogao svojim iskustvom, ja sam posvojitelj i pokušavam svoje djete odgajati najbolje što znam i mogu i što mislim da je ispravno, pa tako mislim kada će htjet krenuti u potragu za svojom biloškom obitelji da ću je podržati i biti uz nju... e sad... to sad mislim svim svojim srcem, ne znam hoće li mi to biti teško, ali znam da ne teže nego njoj..

evo ti jedna prića ako je do sad nisi pročitala http://www.uskportal.ba/index.php?st...tervju&vid=120 prića je o jednom mladom dečku koji je išao tražiti svoju biološku obitelj

a kad budeš spremna bila bi ti baš zahvalna kada bi podjelila i ti svoju priću sa nama

[Mala cura]

ArI MaLi svakako zahvaljujem na dobrodošlici i na priči... inače nisam je pričala al stvarno me potakla na razmišljanje.. D ali je zaista bitno traziti bioloske roditelje kad su ovi ucinili sve za mene:pružili mi dom, ljubav,obrazovanje, ma svee...

[nana74]

Pozdrav Mala curo!
To što želiš naći biološke roditelje je sasvim normalno. Moja djeca su mlađa od tebe ali imaju želju jednog dana upoznati i biološke roditelje. Nije baš da mi je ideja divna (mislim si, pa valjda smo im dovoljni...), ali je normalna i namjeravamo biti uz njih kada će krenuti na taj put, znamo da će im pomoć trebati.
Svatko od nas (otprilike u tvojoj dobi) želi što više saznati otkuda smo, zašto smo baš takvi kakvi jesmo i slično. Oni koji su odrasli u biološkoj obitelji razgovaraju s roditeljima, a tvojim roditeljima te informacije nedostaju i normalno je da ih želiš saznati.
To što se tvojoj mami ideja baš ne sviđa ne znači da te neće podržati i da će te ostaviti samu, baš suprotno - bit će uz tebe kao i svih ovih godina. I to što želiš upoznati biološke roditelje ne znači da roditelje ne voliš već si zaokupljena sobom (što je normalno i ok) i nedostaje ti nešto...
Vjerujem da ćeš naći svoje korijene, ali ćeš vidjeti da su oni najbitniji u tvom srcu.

[Mala cura]

da tako i moji. čim pocnem sa majkom razgovarat o toj mogucnosti da potrazim jednog dana bioloske, ona odmah pocne kolutati ocima..Al evo iskreno govorim ja još uvijek nisam sigurna dali to zelim saznati samo zbog radoznalosti(inace djeca u sk me uvijek zadirkuju kao ajde ti nemas pravo glasa ni neznas ko te napravio)-bas tim rijecima mi odg- pa to zelim doznatii samo da im znam nesto odgovorit ili to zelim zbog sebe... Inace uopce mi do bioloskih nije stalo ni najmanje i da mi ona neznam koju pricu isprica nebih joj to oprostila jer mi nije jasno kako to čovijek moze napraviti a da ga kasnije to ne muci i da me barem potraži...

[Ona koja nije pisala]

da tako i moji. čim pocnem sa majkom razgovarat o toj mogucnosti da potrazim jednog dana bioloske, ona odmah pocne kolutati ocima..Al evo iskreno govorim ja još uvijek nisam sigurna dali to zelim saznati samo zbog radoznalosti(inace djeca u sk me uvijek zadirkuju kao ajde ti nemas pravo glasa ni neznas ko te napravio)-bas tim rijecima mi odg- pa to zelim doznatii samo da im znam nesto odgovorit ili to zelim zbog sebe... Inace uopce mi do bioloskih nije stalo ni najmanje i da mi ona neznam koju pricu isprica nebih joj to oprostila jer mi nije jasno kako to čovijek moze napraviti a da ga kasnije to ne muci i da me barem potraži...

upadam kao totalni padobranac
mala curo, iskreno se nadam da te nikako necu povrijediti, ali moram ti reci da mislim da si apsolutno nespremna potraziti bioloske roditelje
naglasavam da nisam ni majka, i mozda ce ispasti da nemam pravo suditi o tom
najvise me muci ovaj dio da ne osjecas nista prema bioloskim roditeljima, ali joj nkada neces oprostiti sto te ostavila, ocito je tu previse tvojih tuznih emocija i jednostavno previse osjecaja, iako ti kazes da ne osjećas
zapravo neznam koliko godina imas, pretpostavljam da si mlada i vjerojatno jos zbunjena svojim ulaskom u svijet odraslih, pa bi mozda bilo dobro prvo srediti svoj zivot, steci neku sigurnost, pa onda i ako ih i tada budes ne osjećala ili stogod tada osjećala, potrazis
imam osjećaj da bi se sada to "upoznavanje" lose odrazilo na tebe
to je samo moje razmisljanje, jer me je stvarno rastuzilo tvoje shvacanje toga sto si ostavljena
za utjehu, ja sam odrasla sa svojim biološkim roditeljima pa sam često imala osjećaj da nemam tatu, iako je bio samnom
moj stari je iz moje danasnje perspektive zanimljiv lik, kad sam bila mlada apsolutna nocna mora od oca, naprosto neke stvari u zivotu traze malo vise godina
naravno s 17 ili 19 godina da mi je to neko rekao smatrala bih ga idiotom
u svakom slucaju zelim ti sve najbolje u zivotu

[Mala cura]

najvise me muci ovaj dio da ne osjecas nista prema bioloskim roditeljima, ali joj nkada neces oprostiti sto te ostavila, ocito je tu previse tvojih tuznih emocija i jednostavno previse osjecaja, iako ti kazes da ne osjećas
zapravo neznam koliko godina imas, pretpostavljam da si mlada i vjerojatno jos zbunjena svojim ulaskom u svijet odraslih, pa bi mozda bilo dobro prvo srediti svoj zivot, steci neku sigurnost, pa onda i ako ih i tada budes ne osjećala ili stogod tada osjećala, potrazis
imam osjećaj da bi se sada to "upoznavanje" lose odrazilo na tebe
to je samo moje razmisljanje, jer me je stvarno rastuzilo tvoje shvacanje toga sto si ostavljena
za utjehu, ja sam odrasla sa svojim biološkim roditeljima pa sam često imala osjećaj da nemam tatu, iako je bio samnom
moj stari je iz moje danasnje perspektive zanimljiv lik, kad sam bila mlada apsolutna nocna mora od oca, naprosto neke stvari u zivotu traze malo vise godina
naravno s 17 ili 19 godina da mi je to neko rekao smatrala bih ga idiotom
u svakom slucaju zelim ti sve najbolje u zivotu

Ne ljutim se uopće niti si me povrijedila..i sama sam u jednom dijelu rekla da ne znam zasto to želim/ne želim učiniti...A za god fali mi 2 mj do 17...a nego kako trebam shvatit ostavljanje??' e i da ti kažem i sada kad sam posvojena moj otac uopce ne sudjeluje u mom odgoju i sta god ga pitam on nikad nema vremena...za razliku od majke!!

[DanijelaDanči]

Upravo sam pročitala priču Zorana Antičevića i rasplakala sam se, vjerojatno kao i svi ostali kad je čitaju. Znam još jednu priču iz susjedstva koja je vrlo slična, djevojčica od 14 godina upoznala je svoju biološku majku, ali je odmah shvatila da joj ona ništa ne znači i poslije ju nikad više nije htjela vidjeti. Danas je to prekrasna djevojka, studentica, prekrasno odgojena na ponos svojoj obitelji.

[DanijelaDanči]

Mala curo, mislim da je jako ružno od tvojih prijatelja ako ti govore da što ti znaš, ne znaš ni tko te rodio. Predlažem ti da im na to odgovoriš da ne znaš tko te rodio, ali znaš tko te odgojio, a to je puno važnije. Ja sad imam 34 godine i puno više cijenim svoje roditelje sada kad sam zrela osoba, nego kad sam imala 17. Tada su mi išli na živce jer su bili strogi, a sad znam da su samo bili brižni i da su željeli da izrastem u dobru i pristojnu osobu. Vjeruj mi, jako je teško biti roditelj, to vidim po svojim prijateljicama, a i radim u školi i stalno pratim probleme u obiteljima, i samo zamisli koliko ljubavi imaju ljudi koji su spremni odgajati i voljeti dijete koje nije njihovo biološko. Tvoja majka te rodila iz svoga srca, a to je nešto veličanstveno, to je ljubav najsličnija božanskoj ljubavi i zato umjesto da trošiš vrijeme razmišljajući o biološkoj majci, radije se posveti svojoj majci koja je tu uz tebe i sigurno je željna tvoje ljubavi, tvojih zagrljaja i tvojih osmijeha. Sretno!

[Mala cura]

[QUOTE=DanijelaDanči;2220385]Mala curo, mislim da je jako ružno od tvojih prijatelja ako ti govore da što ti znaš, ne znaš ni tko te rodio. Predlažem ti da im na to odgovoriš da ne znaš tko te rodio, ali znaš tko te odgojio, a to je puno važnije.
Upravo to sam im i odgovorila...ma ne zamaram se puno bio majkom samo razmisljam malo o tome,ipak bi me se to trebalo ticat....

[nana74]

Dobro jutro Mala curo!
Moje je mišljenje ovakvo - rodila te tvoja majka koja ti je, bez obzira na sve prije i kasnije, odlučila podariti život. Srećom, pronašla si se s ljudima koji su ti pružili dom i ljubav, brigu i zaštitu - tvojim roditeljima. Ti znaš čija si. To što te rodio netko drugi, nije ni toliko bitno. Ti imaš mamu i tatu. Imaš i tatu, iako ti se čini da najčešće nije prisutan (neki tate vole izmigoljiti).
Žao mi je što te gnjave 'prijatelji' (pravi prijatelji to ne rade jedni drugima). I moju kćer su gnjavili u školi pa smo reagirali i ja i učiteljica i to se sredilo (ti si starija pa se to ne može tako rješavati, osim ako imate pedagoga ili psihologa u školi koji bi ti možda pomogli oko toga). Najčešće takva ruganja prestaju sa srednjom školom. Kako si vjerojatno drugi srednje (i provest ćeš još dosta vremena u školi), možda da pokušaš razgovarati sa stručnim suradnikom u školi da razmisli o tome kako reagirati u školi da ti kolege prestanu s tim glupostima (ne boj se, neće doći u razred i reći 'to se ne smije' - može se to puno bolje napraviti ).

[Mala cura]

Pa nemam baš neka dobra iskustav sa tim rješavanjem sa stručnim suradnicima poškoli...to se nije rjšilo ni u osnovnoj a u srednjoj ni pogovtovo..bilo je nekoliko pokusaja od strane razrednice skupa s mojim roditelkjima al bezuspješno. To je jednostavno tako i s tim se trebam naučiti živjeti..J avim vam se za god dana kad napunim 18..Tad cu rec sto sam odlucila i kako se stvari zbivaju. )

[DanijelaDanči]

Žao mi je što imaš takva iskustva. Ja baš radim u srednjoj školi i mogu reći da kod nas i psihologinja i pedagoginja i profesori vrlo ozbiljno pristupaju svakom problemu. Naravno, to se ne radi tako da se direktno proziva učenike, već se rade radionice i tematski satovi razrednika na kojima se općenito, načelno o tome govori. Probaj ovako: obrati se profesoru vjeronauka ili etike (što već imaš) i razgovaraj s njim/s njom u četiri oka i zamoli ga/nju da napravi jednu nastavnu jedinicu na kojoj će govoriti o obitelji i o tome kakve obitelji sve postoje i na koje se sve načine može postati roditelj (npr. ima puno razvedenih roditelja, jednoroditeljskih obitelji, neki imaju skrbnike i sl.). To će biti zanimljiva tema u kojoj će se i neki drugi pronaći. Važno je da se razvije osjećaj tolerancije i shvaćanje da je svaki tip obitelji jednako vrijedan, ako je obitelj skladna i ako se ljudi vole. Poznajem puno ljudi koji imaju samo mamu i nisu ništa manje vrijedni ili manje sposobni zbog toga. Ima i onih koji žive s biloškim roditeljima pa su svejedno nesretni i nezadovoljni.

Samo da zaključim: iznenađena sam da su naši srednjoškolci tako okrutni i da uživaju u tome da drugome nanose psihičku bol. Oni možda to doživljavaju kao šalu ni ne shvaćajući kako je teško onome koji to mora slušati.

Mala curo, sretno!

[lucy22]

Drage moje, evo mene nakon dužeg vremena, sad nadoknađujem propuštene postove, naime rodila sam i drugu bebicu pa mi je doma gužva(snađi se druže)... Još se nisam našla sa svojom bio-mamom, poslala mi je poruku za rođendan i od tad se nismo čule, još ju nisam išla upoznati face to face, al sad više nisam ni sigurna da bi baš htjela... Sve važne informacije koje su me zanimale sam uspijela preko telefona izvući i tak da je za sad na stand by opciji, ako se javi odgovorim na sms i to je to...i to iz razloga koji netko gore navodi, mislim da mala cura al nisam sigurna,da sad ne tražim, ne osjećam ništa prema njoj... ok ne krivim ju da me dala na posvajanje, nakon kaj sam čula kak živi i kakve su okolnosti bile u ono vrijeme u njenom životu ne krivim ju al ni nemam želje da se nekako bolje povežemo u smislu mama-kćer. Moji roditelji(posvojitelji) isto ništa ne pitaju u vezi nje, jedino što je mama pitala dal mi je čestitala rođendan i kad sam rekla da je mami su suze navrle na oči, sad neznam dal je to bilo zbog toga jer se stavila u njenu kožu ili nekaj drugo je bilo, nisam pitala. Naime saznala sam da nemam braće, ona je bila mlada kad me rodila, po njenoj priči tata ju je vukao za nos i lagao, kao neka zabranjena ljubav il nešt slično, neznam detalje nisam uspjela preko telefona saznat sve, sad ima dečka i planira se ženiti al tek kad taj tip prihvati mene kao njenu kćer na kaj sam ja odma odbrusila da nek na mene ne računa u svojoj obitelji(ne u tom stilu, na puno pristojniji i suptilniji način), zna da imam obitelj i da imam 2 djece, rekla je da su joj unuci, na kaj sam ja opet urgirala da nije tak..sad kad razmišljam o tome kak sam ju otpilila nije ni čudo da se žena javila samo da mi rođendan čestita, al kad jednostavno nebi htela da si na leđa nakopam probleme (vezane uz nju), u smislu da mi se pojavi na vratima i da mi sad nakon tolko godina ide izigravati mamu ili nedaj Bože baku mojoj djeci. Jednostavno neznam kak bi se morala prema njoj odnositi pošto nemam nikakve osjećaje prema njoj, ni kao mami ni kao da ju hoću upoznati u pravom smislu riječi.

Molim vas recite što mislite o ovoj poruci i dal nisam bila preoštra prema njoj: Gledajte, ja bih željela da ondam na početku razjasnimo neke stvari, da poslije nebi bilo izenađenja kako s moje tako i s vaše strane. Ja sam vas potražila iz razloga što me zanima prošlost, ali mi zakonski nismo ni ku kakvom rodu, zahvalna sam vam što ste me rodili i dali na posvajanje, a i nemam neku namjeru uplitati vam se u život, tako da mislim da bi se trebali bez obzira na mene udati ako vam je to u planu i ako se slažete s tom osobom s kojom živite. Ne bih vas željela povrijediti , al nakon što se upoznamo i porazgovaramo ne bih htjela da se previše vežete, nego da se samo povremeno jedna drugoj javimo da smo dobro i to je to, nadam se da ćete me razumjeti.

To sam ja njoj napisala u jednom sms-u molim vas za mišljenje, dal sam bila preoštra i da vama to napiše dijete koje ste dali na posvajanje da li bi ipak probali češće stupiti s njom u kontakt ili bi kao i moja mama samo poslali poruku za rođendan? Mislim dal bi se trudili saznati čim više o svom djetetu... hvala vam na odgovoru..

E da i dajte please savjet da se ja njoj probam prva javiti sms-om pa da vidim dal će odgovoriti ili da čekam da se ona dalje prva javi? Mislim ja da sam na njenom mjestu ja bi ipak tu i tam poslala poruku da vidim dal je sve uredu, a ona ništa!!!!!! Neznam ni kaj bi morala očekivati od nje nakon kaj sam joj onakvu poruku napisala, al ja sa sam na njenom mjestu mene ni ta poruka nebi zaustavila.

Probudili se klinci i moram gibat, javim se uskoro...

[ArI MaLi]

hvala što se javljaš .. meni je to zbilja vrlo vrlo bitno i veliko ti hvala

ja ti nažalost ne mogu odgovoriti ali mogu reći svoje mišljenje; odgovore znaš i sama i sve kako se osiječaš tako trebaš i postupit, poruka mi se nije činila preoštra, neka se na početku zna što tražiš... a ovo javljanje, zbilja nisam pametna.. sama moraš prosuditi jel ti je to zbilja važno? možda bi ipak trebala se nać sa njom i da raščistiš neke stvari i sama sa sobom..

samo nam piši..

[lucy22]

ma meni je malo čudno da se ona meni opče ne javlja, pa sam mislila da sam možda preoštra bila s tom porukom, mislim da sam ja na njenom mjestu probala bi se čim više informirati i saznati o sjetetu, a ne da onda tak reagiram da se rasplačem kad saznam da je živa i zdrava i da se onda ne udostojim ni javiti da je sve ok. nebi htjela da mi bane na vratima i neznam kakvu bliskost al pa da se tu i tam javi da je sve ok, mislim da to nebi trebal biti neki problem ili?

[Zdenka2]

Mislim da poruka nije preoštra - ona je prirodna posljedica svega što je bilo. Ne radi se o istjerivanju krivnje, ali bilo je što je bilo i to se ne da više vratiti.

S druge strane, nekako mi se čini da kod tebe ipak postoje podvojeni osjećaji - istovremena potreba za razjašenjenjima, možda i bliskošću, kao i strah od toga. Zato mislim isto kao i Ari Mali - možda se treba naći i vidjeti što je to što te muči i što muči tvoju biološku majku. Ali bez forsiranja, u skladu s osjećajima - vrijeme će pokazati pravi trenutak.

[Aradija]

I ja sam pomislila slicno kao Zdenka i Ari Mali. Mozda bi ti nakon susreta bila jasnija i sopstvena osecanja ili bi nasla neki mir. Mozda bi to bio jedini susret a mozda bi se opet ponekad vidjale to se verujem unapred ne zna. Ali u svakom slucaju bioloska majka te ne moze naterati na vidjanja ako to tebi ne bude odgovaralo, kao i drugim ljudima sto stavis do znanja da ne zelis ili koliko zelis da ih vidjas tako i njoj isto.

[anin]

to je samo moje razmisljanje, jer me je stvarno rastuzilo tvoje shvacanje toga sto si ostavljena

Ona koja nije pisala, tvoj post je definitivno pozitivan i dobronamjeran, u puno toga si u pravu (u dijelu nespremnosti za susret itd), ali htjela sam skrenuti pažnju na ovu rečenicu koju sam citirala, i to pitanjem: A kakvo bi trebalo biti shvaćanje nekoga tko je ostavljen o tome što je ostavljen?? Da, to shvaćanje je kod usvojene djece apriori tužno, negativno i sl, i koliko god nemaju za to razloga i koliko god su njihove priče takve da su činom ostavljanja i posvajanja zapravo spašeni, bilo bi ako ne ludo, onda zasigurno vrlo čudno reagirati na način "Oni koji su me napravili i rodili su me se odmah riješili, juupii!" Razumiješ? To je jednostavno tako, da to "ostavljanje", ostavljene više ili manje boli i to kao takvo treba prihvatiti, sve osjećaje vezane s tim treba prihvatiti, reći "to je ok" i krenuti dalje. Moje mišljenje.

Puno, puno ljudi uvjerava posvojenu djecu da se nemaju razloga tako osjećati, da to nije osobno, i sve to stoji, ali moje iskustvo nažalost potvrđuje da ostavljene osobe ipak to "ostavljanje" doživljavaju negativno, njima (nama) to jest osobno, nije ostavljena susjedova kokoš nego mi, eto, a oni koji nisu prošli to iskustvo jesu naši najbliži i jako su dobronamjerni, ali oni osobno nisu prošli to iskustvo (sit gladnom ne vjeruje).

Meni je moja mama rekla (u vrijeme kad smo još o tome znale i razgovarat), kad bi vidjela moje negativne osjećaje, nešto tipa "E, da je tebi bilo dobro-lijepo i sl u tvom djetinjstvu, ne bi ti to tako osjećala", povezujući dakle sve sa sobom, gledajući stvari iz svoje perspektive, i nije bilo načina da je uvjerim, da moje negativno doživljavanje i prisutne emocije koje to prate, a u vezi s "ostavljanjem" nemaju AMA BAŠ NIKAKVE VEZE sa tijekom mog djetinjstva, ljubavlju prema roditeljima i sreći ili nesreći koju sam tijekom odrastanja doživljavala...eto

[anin]

ma meni je malo čudno da se ona meni opče ne javlja, pa sam mislila da sam možda preoštra bila s tom porukom, mislim da sam ja na njenom mjestu probala bi se čim više informirati i saznati o sjetetu, a ne da onda tak reagiram da se rasplačem kad saznam da je živa i zdrava i da se onda ne udostojim ni javiti da je sve ok. nebi htjela da mi bane na vratima i neznam kakvu bliskost al pa da se tu i tam javi da je sve ok, mislim da to nebi trebal biti neki problem ili?

napisah odgovor, al obrisalo mi se sve, evo pišem ponovo, nadam se da ću se uspjet sjetit što sam već napisala..

Nisi bila preoštra, zaslužila je..
S druge strane, meni da si napisala takvu poruku, ni ja ti se ne bih javljala više od 2 puta godišnje, tako bih shvatila dio o povremenom javljanju..
Ona, tko će je znati sad, što je ona i kako shvatila, možda se ne želi nametati, možda se i ona boji, a možda je sebična gadura
Primjetila sam da mi, posvojeni, uopće ne razumijemo "drugu stranu" tj biološke, ne razumijemo njihove postupke, reakcije...Bilo bi dobro da oni imaju neku temu pa da napišu viđenje sa svoje strane..

I još nešto, čini mi se da si skroz podvojena, otpiliš je, a onda ne želiš da je to zaustavi tj pišeš da tebe ne bi zaustavilo..Imaš oprečna očekivanja spram nje, i nisam sigirna da će se to riješit i ako se vidite..
Oprosti ako ti se moje riječi čine predirektne, ja sve pišem iz svoje perspektive, i meni je slično...i oprečna sam isto..

sretno i piši

[baka]

Hrabro je ovako izravno razgovarati o tako složenim okolnostima kao što je posvajanje, biološki roditelji...veliki su to životni izazovi. No čini mi se neopravdana bojazan susreta sa biološkim roditeljima, jer oni su znali za svoje djete i pružili su koliko su mogli, dakle premalo da to dijete odraste i osamostali se. U toj mogućoj situaciji susreta, zrelija mi se čine ta njihova biološka djeca, pa im želim da obave taj susret (sa ili bez pomoći "pravih" roditelja) i dalje krenu kroz život kako su se već uputili.