Ona koja nije pisala, tvoj post je definitivno pozitivan i dobronamjeran, u puno toga si u pravu (u dijelu nespremnosti za susret itd), ali htjela sam skrenuti pažnju na ovu rečenicu koju sam citirala, i to pitanjem: A kakvo bi trebalo biti shvaćanje nekoga tko je ostavljen o tome što je ostavljen?? Da, to shvaćanje je kod usvojene djece apriori tužno, negativno i sl, i koliko god nemaju za to razloga i koliko god su njihove priče takve da su činom ostavljanja i posvajanja zapravo spašeni, bilo bi ako ne ludo, onda zasigurno vrlo čudno reagirati na način "Oni koji su me napravili i rodili su me se odmah riješili, juupii!" Razumiješ? To je jednostavno tako, da to "ostavljanje", ostavljene više ili manje boli i to kao takvo treba prihvatiti, sve osjećaje vezane s tim treba prihvatiti, reći "to je ok" i krenuti dalje. Moje mišljenje.Ona koja nije pisala prvotno napisa
Puno, puno ljudi uvjerava posvojenu djecu da se nemaju razloga tako osjećati, da to nije osobno, i sve to stoji, ali moje iskustvo nažalost potvrđuje da ostavljene osobe ipak to "ostavljanje" doživljavaju negativno, njima (nama) to jest osobno, nije ostavljena susjedova kokoš nego mi, eto, a oni koji nisu prošli to iskustvo jesu naši najbliži i jako su dobronamjerni, ali oni osobno nisu prošli to iskustvo (sit gladnom ne vjeruje).
Meni je moja mama rekla (u vrijeme kad smo još o tome znale i razgovarat), kad bi vidjela moje negativne osjećaje, nešto tipa "E, da je tebi bilo dobro-lijepo i sl u tvom djetinjstvu, ne bi ti to tako osjećala", povezujući dakle sve sa sobom, gledajući stvari iz svoje perspektive, i nije bilo načina da je uvjerim, da moje negativno doživljavanje i prisutne emocije koje to prate, a u vezi s "ostavljanjem" nemaju AMA BAŠ NIKAKVE VEZE sa tijekom mog djetinjstva, ljubavlju prema roditeljima i sreći ili nesreći koju sam tijekom odrastanja doživljavala...eto
 |
|||
Odgovori s citatom