Citiraj alga prvotno napisa Vidi poruku
hvala vam na odgovorima, no da jos malo pojasnim (ivanas, dobro se sjecas)..
radi se o djetetu od 16 god. znaci zato mi savjet od Aradije nazalost vise ne pomaze, jer smo sve to prerasli. dakle on ima stav kao recimo odrasli., koji je sa tim dijelom zakljucio i (pravi se) da mu to nista ne znaci. poanta je da je ostavljen (znaci usvojen ili ne je manje vazno), i da se tu temu nesmije dirati, pravi se da mu je svejedno, a vidimo da zbog toga ima dosta problema, pa bi mi bilo dragocijeno iskustvo djece koje se javljaju na ovu temu da vidim stvar sa njihove perspektive – upustati se u takav razgovor ili ne, ako da, na koji nacin, koje bi bile moguce posljedice..da li ste imali takav obrambeni stav i da li je bilo bolje ili ne to rjesavati..sta ste zeljeli? to zadnje mi je vazno jer mi se ponekad cini da bi zelio da mu citam misli i rijesim sve, a ponekad mi se cini da zeli da ga pustim na miru i ne kopam po nicemu, jer onda ispada “jadan” a to ne zeli biti. no to je sve moje subjektivno, zato bi rado cula misljenje vas ovdje koji ste to prosli.

Savršeno si ovo opisala, pogotovo dio kad kažeš "ponekad bi želio da mu riješim sve, a ponekad da ga pustim na miru", našla sam se u tim riječima..
Evo tražila si iskustvo "djece"u vezi svog pitanja, pa ću probati dati neko svoje mišljenje, a tko na kraju zna što je ispravno, svi smo različiti..

Prvo.Definitivno se pravi da mu je svejedno, pa to nemoj (i vidim nisi) povjerovati. Nije mu svejedno. On se ljuti na sebe baš zato što mu nije svejedno, ali ipak mu nije svejedno. Misli nešto tipa "nije me briga, zašto bi me bilo briga, to nitko ne zaslužuje, to je tako i gotovo, i neću ni sebi ni drugima pokazati da me je briga, jer stvarno želim da me se to ne tiče i ne želim osjećati što osjećam".On želi biti jak. Sve to što osjeća on je sebi svojim razumom nastojao pojasnit, razum mu je rekao da se ne treba tako osjećati i sad se on tako ponaša (negirajući sve) i nada se da će to jednog dana stvarno biti tako, tj da neće osjećati neke tužne i negativne osjećaje.

Drugo. koliko god to potrajalo, i kako god se "na van" činilo, ono što osjeća ako ne izbaci i ne "preradi" neće ga napustiti nikad.Naravno, neće mu to okupirati život, život teče normalno, ali to će ostati ( u njemu) bolna tema, koju ne može nikad prerast(on sad misli da to može) dok ne izbaci i ne preradi osjećaje.

Treće.Da, trebate s njim pričati. Bilo bi dobro uloviti neki trenutak kad je u fazi "hoću da mi pomogneš i sve riješiš", a ne kad je u fazi "pusti me na miru". Sad, ovaj dio što i kako pričati, ne mogu reći iz iskustva (sa mnom nisu pričali, jedan roditelj nikako, a drugi bolje da i nije), mogu reći kako ja zamišljam da bi trebalo pričati i što bi trebalo reći da njemu bude bolje: a to je vrlo jednostavno, bez velikih rastezanja teme, skretanja s teme u kojekakve širine...treba mu reći samo da je sve što osjeća normalno, da je to u redu tako se osjećati...i da ste tu ako želi još o tome...i kad želi...i to je to

Dakle, jednostavno, odobrit njega i njegove osjećaje...prihvatit ih...tako da ih prihvati i on...da prihvati sam sebe...da ne bude sam sebi u svojim očima kriv i jadan što se tako osjeća...jer...on ne prihvaća te svoje osjećaje, a sebe krivi što ih osjeća. Bilo bi dobro i pripomenut da i svi drugi u njegovoj situaciji to prolaze...i ponovit da je sve to u redu..za mislit i za osjećat...i da ste tu i da će sve biti u redu..


eto, neznam hoće li ovaj moj post što pomoći, ali barem mali osvrt i jedno razmišljanje na temu