biti posvojeno dijete

[Aradija]

Meni je ovaj odgovor od Anin bas znacio. Danas me je bas moja majka iskritikovala da ne dam detetu da se navikne, dokle cu da spominjem da je usvojen, kako ocekujem da nas drugi prihvate kad mi sami o tome stalno pricamo itd itd. Moje dete cesto, skoro svakodnevno, pocinje neke price o usvajanju. Kod njega to nije toliko o bioloskim roditeljima, njih napisah vec gore doticemo samo indirektno pricajuci o bebi koja je sad kod hraniteljice. Vise su to neka bavljenja kako je bilo tamo a kako je sad ovde i tome slicno... Ja vrlo retko podsticem neke razgovore, to pokrece on, ali kad vec pokrene onda pricamo, ja mu dajem sve odgovore na pitanja koja postavi. Meni ta "krivica" malo nije jasna, upravo sto ne vidim za sta bi dete bilo krivo... Ali to je valjda zato sto i nisam bila u toj kozi...

[anin]

Meni je ovaj odgovor od Anin bas znacio. Danas me je bas moja majka iskritikovala da ne dam detetu da se navikne, dokle cu da spominjem da je usvojen, kako ocekujem da nas drugi prihvate kad mi sami o tome stalno pricamo itd itd. Moje dete cesto, skoro svakodnevno, pocinje neke price o usvajanju. Kod njega to nije toliko o bioloskim roditeljima, njih napisah vec gore doticemo samo indirektno pricajuci o bebi koja je sad kod hraniteljice. Vise su to neka bavljenja kako je bilo tamo a kako je sad ovde i tome slicno... Ja vrlo retko podsticem neke razgovore, to pokrece on, ali kad vec pokrene onda pricamo, ja mu dajem sve odgovore na pitanja koja postavi. Meni ta "krivica" malo nije jasna, upravo sto ne vidim za sta bi dete bilo krivo... Ali to je valjda zato sto i nisam bila u toj kozi...

moj tata je vjerojatno iz razloga koje je navela tvoja mama šutio cijeli život."Nemamo mi šta pričati o tome, mi smo obitelj najnormalnija i točka".sad sam banalizirala, ali razumjet ćeš bit."nema se što djetetu o tom pričati ono je naše, ako pričamo o tome bilo bi kao da nije" i slisl. I pogriješio je.jer sam baš zbog te šutnje osjećala da nisam do kraja prihvaćena.Kao da se odbacuje jedan dio mene.Kao da je taj dio mene u kojem se bavim mislima o svemu tome nepoželjan i neprimjeren.
Moje mišljenje je da je bolje pričati o tome i prečesto (iako ne vidim kako je to moguće) nego šutjeti zaradi, nazovi "privida normalnosti" (mi smo super, kao i svi drugi, a šta mi imamo pričat)i tako stvoriti tabu, a samim tim i odaljavanje između djece i roditelja.
Kad se o tome priča, to se može činiti jedno vrijeme, dok se sve ne kaže, dok se osjećaji ne prorade, i dok tako cijeli taj traumatični događaj iz prošlosti (ostavljanje) ne izgubi na misterioznosti, važnosti, dok ne izgubi emocionalni naboj...i onda priča i prirodno prestane, nije više potrebna..