Aradija, slažem se s Rebbecom, ne brini, to što pita za udomitelje je sasvim normalno. Naša djeca se uopće ne sjećaju bioloških roditelja (osim najstarije kćeri, ali i ona vrlo slabo), dok je sjećanje na udomitelje puno bliže. U početku je njihovo spominjanje bilo svakodnevno i u skoro svim prilikama. Sada, nakon 16 mjeseci s nama, spominju ih rijetko, malena (6 godina) je priznala da se uopće ne sjeća kako je bilo tamo. Također su bili jako ljubomorni kad su shvatili da udomitelji imaju "novu" djecu. I onda je to nakon nekog vremena počelo blijediti, čuju se ponekad, bili su i kod nas u posjetu.
Ono što mi se čini da je bilo dobro kod tog posjeta je što su nas njihovi udomitelji posjetili 9 mjeseci nakon posvojenja i djeci se napokon iskristaliziralo što osjećaju prema njima, a što prema nama. Bilo im je teško, bilo je i suza, ali nakon toga im je puno lakše i manje ih spominju.