 |
|||
Tako je. Svako ostavljeno dijete mora to ostavljanje odžalovati da bi moglo krenuti dalje. Uvjeravanje da to ne postoji i da nema razloga za žaljenje, da su posvojitelji jedini roditelji djeteta i da nakon posvajanja nestaje prošlost i bol, ne pomažu, naprotiv.anin prvotno napisa
na tragu ovoga sto si rekla, zanimalo bi me sto mislite kako bi se trebalo postaviti prema (vecem) djetetu koje je ostavljeno (ali poznaje bio roditelje, no sa njima nije o tome razgovarao) i negira te osjecaje? mi oko njega vidimo niz problema koji proizlaze iz toga sto to nije odzalio, ima stav: nemam ja kome sta oprastati, ne razmisljam o tome. Mislimo da se stiti da ne bi bio povrijeden time da se pravi da ga taj dio zivota ne zanima niti dira, pa se niti ne upusta u razgovor o tome. No i mi mislimo da bi trebalo poraditi na tome, ali zbog tog obrambenog stava koji je zauzeo, niti se mi ne usudimo krenuti u takav razgovor, jer nam se cini “minsko polje”. Lako je sa onima koji su taj problem osvijestili i spremni raditi na tome ili o tome razmisljati. Ali sto sa izrazito zatvorenom osobom? Osobito me zanima kako to vide “djeca” koja na ovoj temi pisu koji su se i sami borili sa tim problemom? Koji je najbolji put, a da se nikoga ne povrijedi?
Nisi napisala u kojem si odnosu prema tom djetetu, ali pretpostavljam da nije tvoje. Mislim da je jako teško pristupiti s takvom tememom djetetu već velikom djetetu koje po prirodi svoje dobi štiti svoju intimu. Zato treba odmah početi odgovarati na djetetova pitanja i poticati razgovor o tome još dok je ono malo.
Rekla bih da je vrlo vjerojatna tvoja procjena da se dijete štiti šutnjom da ne bi bilo povrijeđeno. Razgovor bi sigurno bio ljekovit, samo je pitanje kako do njega doći, kad postoji taj snažni obrambeni mehanizam. Ja bih se na vašem mjestu poslužila taktikom dobre prilike - ne bih zametala razgovor na silu nego bih čekala da se negdje pojavi nekakva pukotina u tom djetetovom štitu, neka naznaka da bi razgovor mogao uslijediti i tada bih pružila priliku za takav razgovor. Priprema za to je otvoren i iskren odnos s tim djetetom kad se radi o drugim, za njega lakšim pitanjima. Mislim da treba pažljivo osluškivati znakove koje samo dijete daje, jer potreba za rješavanjem tog problema sigurno postoji.
alga koliko se sjećm, vi ste udomitelji?
Anin e da na to sam mislila, dal bi znači i neko od vas da dobije takvu poruku se isto tak malo javljal...ma ne očekujem ja od nje da se svako malo javlja, neg sam se stavila u njenu kožu ajmo tak reči al s mojim karakterom pa ja za sebe velim da bi bila uporna pa da mi neznam kakva poruka dođe...s jedne strane mi je super kaj ne navaljuje kaj se samo povremeno javlja, a s druge bi hela čim više info od nje da znam s kim imam posla... tj mislim da sam se malo splašila da si neku glupost ne navučem za vrat pa sam zato tak malo bi pa malo nebi...
Iskreno po jednoj strani htjela bi ju već jednom upoznati da vidim s kim imam posla i kakva je žena u zbilji, al nisam ni sama sigurna da mi je to pametna odluka pa ju sve nekako odgađam...jer nebi htjela da si navučem probleme...ma nisam ni sama pametnaneznam::
Alga,
a da pokusate nekim indirektnim nacinom? Mislim npr na druzenje sa drugom usvojenom decom, gledanje filmova sa tematikom usvajanja, citanje knjiga... Nesto sto bi bilo povod da sagleda kako su se druge osobe u njegovoj situaciji nosile sa usvajanjem pa da to prenese i na sebe... Ja sam taj indirektni nacin primenila kod mog deteta. Naime kod nas sam mu ja ispricala kad je pitao i ko je hraniteljica i ko je bioloska majka i ko sam ja, pa je sto je redje nas malisan pitao i za bioloskog oca pa smo mu rekli i ko je bioloski otac ko hranitelj a ko usvojeni otac. Uz sve to cuo je prilikom konacnog usvajanja podatke o bioloskim roditeljima (kod nas se resenje cita naglas pred nama i detetom a nase dete je vec dovoljno veliko da moze da razume ako ne sve a ono jedan deo toga). I opet mi se cinilo da je on obrisao bioloske roditelje, ne pita, nakon citanja tog resenja o konacnom usvajanju bio je malo tuznjikav. Zato me je pre neki dan pitao o nekoj bebi koja je dosla kod hraniteljice kod koje je on ziveo. Onda sam mu ja objasnila kako to ide, gde su bioloski roditelji, zasto boravi kod hraniteljice, kako se dolazi do novih roditelja i kako se odlazi kod njih. Opet je bio malo tuzan i jasno mi je da je to povezao sa sobom tj da mu je jasno kako sve to ide, ali ne postavlja direktna pitanja... no stici cemo valjda i do toga...
Lucy,
mozda nisi spremna... Samo nemoj mnogo zamisljati sebe na mestu bioloske majke, jer niste u istoj poziciji, koliko god da se iz tvog ugla moze ciniti da su njeni razlozi ovakvi ili onakvi oni mogu biti sasvim drugaciji nego sto ti mislis. Iako i ja pokusavam da se stavim u ulogu mog malisana ja isto ne mogu da to ucinim sasvim i zato su ova iskustva koja vi pisete ovde nama koji smo usvojili decu dragocena. Mislim da je to tako u svemu, lepo je da se ljudi trude da razumeju nekog u sasvim razlicitoj zivotnoj situaciji ali to cesto bude tesko i pogresno.
hvala vam na odgovorima, no da jos malo pojasnim (ivanas, dobro se sjecas)..
radi se o djetetu od 16 god. znaci zato mi savjet od Aradije nazalost vise ne pomaze, jer smo sve to prerasli. dakle on ima stav kao recimo odrasli., koji je sa tim dijelom zakljucio i (pravi se) da mu to nista ne znaci. poanta je da je ostavljen (znaci usvojen ili ne je manje vazno), i da se tu temu nesmije dirati, pravi se da mu je svejedno, a vidimo da zbog toga ima dosta problema, pa bi mi bilo dragocijeno iskustvo djece koje se javljaju na ovu temu da vidim stvar sa njihove perspektive – upustati se u takav razgovor ili ne, ako da, na koji nacin, koje bi bile moguce posljedice..da li ste imali takav obrambeni stav i da li je bilo bolje ili ne to rjesavati..sta ste zeljeli? to zadnje mi je vazno jer mi se ponekad cini da bi zelio da mu citam misli i rijesim sve, a ponekad mi se cini da zeli da ga pustim na miru i ne kopam po nicemu, jer onda ispada “jadan” a to ne zeli biti. no to je sve moje subjektivno, zato bi rado cula misljenje vas ovdje koji ste to prosli.
Anin e da na to sam mislila, dal bi znači i neko od vas da dobije takvu poruku se isto tak malo javljal...ma ne očekujem ja od nje da se svako malo javlja, neg sam se stavila u njenu kožu ajmo tak reči al s mojim karakterom pa ja za sebe velim da bi bila uporna pa da mi neznam kakva poruka dođe...s jedne strane mi je super kaj ne navaljuje kaj se samo povremeno javlja, a s druge bi hela čim više info od nje da znam s kim imam posla... tj mislim da sam se malo splašila da si neku glupost ne navučem za vrat pa sam zato tak malo bi pa malo nebi...
Iskreno po jednoj strani htjela bi ju već jednom upoznati da vidim s kim imam posla i kakva je žena u zbilji, al nisam ni sama sigurna da mi je to pametna odluka pa ju sve nekako odgađam...jer nebi htjela da si navučem probleme...ma nisam ni sama pametna
Ne mogu ti puno pomoći u toj "bi-nebi" dilemi, samo sam htjela reći (ukoliko to pomaže)da te potpuno razumijem,svaku tvoju miso, strah, dilemu, trilemu... Proživljavam isto, pa zato, i sama nisam pametna, i sama odgađam, čekam da mi dozrije neka (bilo koja) odluka, al nikako dočekat...Ima dana kad mislim jedno, i dana kad mislim nešto drugo... i tako...željela bih "osjetiti" odluku, onako, da budem sigurna kako (i da li )djelovati...A najčešće, u vezi cijele te situacije, ni sama sebe ne razumijem...bit će valjda bolje
Savršeno si ovo opisala, pogotovo dio kad kažeš "ponekad bi želio da mu riješim sve, a ponekad da ga pustim na miru", našla sam se u tim riječima..
Evo tražila si iskustvo "djece"u vezi svog pitanja, pa ću probati dati neko svoje mišljenje, a tko na kraju zna što je ispravno, svi smo različiti..
Prvo.Definitivno se pravi da mu je svejedno, pa to nemoj (i vidim nisi) povjerovati. Nije mu svejedno. On se ljuti na sebe baš zato što mu nije svejedno, ali ipak mu nije svejedno. Misli nešto tipa "nije me briga, zašto bi me bilo briga, to nitko ne zaslužuje, to je tako i gotovo, i neću ni sebi ni drugima pokazati da me je briga, jer stvarno želim da me se to ne tiče i ne želim osjećati što osjećam".On želi biti jak. Sve to što osjeća on je sebi svojim razumom nastojao pojasnit, razum mu je rekao da se ne treba tako osjećati i sad se on tako ponaša (negirajući sve) i nada se da će to jednog dana stvarno biti tako, tj da neće osjećati neke tužne i negativne osjećaje.
Drugo. koliko god to potrajalo, i kako god se "na van" činilo, ono što osjeća ako ne izbaci i ne "preradi" neće ga napustiti nikad.Naravno, neće mu to okupirati život, život teče normalno, ali to će ostati ( u njemu) bolna tema, koju ne može nikad prerast(on sad misli da to može) dok ne izbaci i ne preradi osjećaje.
Treće.Da, trebate s njim pričati. Bilo bi dobro uloviti neki trenutak kad je u fazi "hoću da mi pomogneš i sve riješiš", a ne kad je u fazi "pusti me na miru". Sad, ovaj dio što i kako pričati, ne mogu reći iz iskustva (sa mnom nisu pričali, jedan roditelj nikako, a drugi bolje da i nije), mogu reći kako ja zamišljam da bi trebalo pričati i što bi trebalo reći da njemu bude bolje: a to je vrlo jednostavno, bez velikih rastezanja teme, skretanja s teme u kojekakve širine...treba mu reći samo da je sve što osjeća normalno, da je to u redu tako se osjećati...i da ste tu ako želi još o tome...i kad želi...i to je to
Dakle, jednostavno, odobrit njega i njegove osjećaje...prihvatit ih...tako da ih prihvati i on...da prihvati sam sebe...da ne bude sam sebi u svojim očima kriv i jadan što se tako osjeća...jer...on ne prihvaća te svoje osjećaje, a sebe krivi što ih osjeća. Bilo bi dobro i pripomenut da i svi drugi u njegovoj situaciji to prolaze...i ponovit da je sve to u redu..za mislit i za osjećat...i da ste tu i da će sve biti u redu..
eto, neznam hoće li ovaj moj post što pomoći, ali barem mali osvrt i jedno razmišljanje na temu
Anin draga, hvala ti od srca, jako puno si mi pomogla
Alga draga, koliko sam shvatila sin ti ima 16 godina i poznaje svoje bio roditelje? Ja mislim da je on sad u pubertetu u toj fazi kad se ograđuje od svega, tako sam i ja imala tu fazu kad su me moji znali pitati samo sam odgoovarala čemu da ju idem tražiti, imam vas i to mi je dosta, a onda su se ponekad javili osjećaji poput a kaj da ju ipak potražim i da čujem kaj ima žena za rači... iskreno mislim da bi trebali porezgovarati ali kak Anin veli u onoj fazi hoću, ako ga uhvatiš za razgovor u fazi neću nećeš ništa postići nego možda dobiti kontra efekt. S tim da mislim da možde ne ići na neki razgovor u dužem smislu, nego da je za početak dovoljna sam jedna rečenica: "Mi smo tu za tebe i kad god osjećaš potrebu za razgovorom obrati nam se.(u vezi posvojenja)" ili nešto u tom smislu, sumljam da ćete dobiti željeni rezultata ako budete i dalje pokušavali a on odbijao, mislim da bi trebalo pričekati da se on vama sam otvori al mu svakako prije reči da kad god je on spreman na razgovor da ste tu i da ćete mu rado pomoći i reči što ga zanima. E da i mislim da nije zgoreg da mu možda kažete za ovaj forum, pa da se i on javi, naravno kad stavi nick nitko neće znati da je on, a opet možda se otvori i kaže nam kako se osjeća pa mu možda i mi možemo neka svoja iskustva reći pa da nije sam u svemu, da me krivo ne shvatite vi ste uvijek s njim i sve to štima, al mislim da bi mu dobro možda došlo da upozna nekog ko je kao i on posvojen pa da vidi da nije jedini koji se tako osjeća i da vidi kako su se i drugi riješili tog osjećaja da su ostavljeni. E da i još jedno pitanje za vas, da li vi znate ko su njegovi bio roditelji i da li možda ima braću, naime ovo s braćom bi moga isto tako biti okidač da se otvori i da ipak počne azgovarati s vama, barem je meni bio okidač da idem u potragu makar sam do tog trenutka bila kao i on, neću kaj će mi ona itd. a u sebi sam se pitala kaj je to za ženu. Nadam se da pitanje nije preosobno.
Nadam se da sam bar malo pomogla..
Anin, ja sam samo bila sigurna da hoću saznati dal imam braću, a to nisam mogla preko centra pa mi nije drugo preostalo nego da ju tražim, al sad kad znam da je živa i zdrava i da nemam braću, ni sama neznam kaj hoću dalje, ne paše mi ak mi se javlja, ne paše mi ak mi se ne javlja, ma koma živa... Živo me zanima kak žena izgleda a opet s druge strane me trta... Čekam da si malo ojačam financijsku situaciju i onda odlučujem dal idem dolje na upoznavanje, mislila sam ove godine u zimi al kak sad imam bebicu od 4 mj mislim da mi to nije pametna ideja, a i strah me da se ona ne zalijepi da ima kćer i unuke, jer je probala već u poruci al hvala Bogu kaj sam prek mobitela jača bar sad dok ju još ne poznam uživo pa sam to odma skresala u startu...znaš kak veli Koma u Zauvijek susjedi...KOMA ČOVJEČE!!!
Drago mi jeAnin draga, hvala ti od srca, jako puno si mi pomogla
I da, kako je evo sad i Lucy rekla, svi mi prolazimo sve te faze, poricanje, negiranje i tako to, a on možda misli da osjeća neke "frik" osjećaje, bilo bi dobro da zna da nije sam u tome što prolazi, da je to reakcija svih...
I da, to sam i ja rekla dijelom, a Lucy konkretnije, razgovor da, unaprijed da, jer ukoliko čekate da se sam on vama u vezi toga otvori to možda neće biti nikad, ALI, ukoliko on nije bio taj koji je prvi razgovor započeo, onda samo kratko, da je sve to ok, i da ste tu..
Bit će sve to dobro, on puno ima, ima ljude oko sebe kojima je stalo, a to je najvažnije..
Cure, koje ste posvojene, hvala vam što pišete
Da nisam čitala vaša iskustva i literaturu gdje su iznošena iskustva posvojene djece, sigurno bi napravila puno više pogreški i neke koji su vaši roditelji napravili iz neznanja i nerazumijevanja mogu kao roditelj razumijeti.
Iz cipela roditelja posvojene djece, nama su naša djeca dar, čudo jer smo morali prihvatiti i mogućnost da možda nikad nećemo postati roditelji što je jako bolno i teško, a onda nekim čudom ipak uspiješ. I to je samo sreća i radost , a posvojeno dijete je moralo biti prvo ostavljeno i osjetiti tugu, da bi nakon toga doživjelo radost i ljubav.
I mislim da je najveći problem ako se ne prizna da ta tuga i svi drugi povezani osjećaji postoje, ja ih osjećam u svojoj djeci i meni je to nekad bolno. A prva reakcija roditelja je da poželi da bol nestane, da je nema, da dijete ne pati. Pa je nesvjesno gura negirajući je još dublje i povrijeđuje dijete.
To je bolno i nekim roditeljima, kad pomisle da im je dijete sve to preživljavalo, daleko od njih, a oni živi i zdravi i mogli su se brinuti o djetetu, samo da su znali da postoji i da su im dozvolili. Ja sam 14 mjeseci čekala svoje treće dijete, vidila njegove suze, čula priče teta kako priča i sanja o mami i morala sjediti doma i čekati umjesto da ga grlim i mazim. I koliko god sebe uvjeravam da je to gotova stvar, i da se za prolivenim mlijekom ne plače, ponekad osjetim ljutnju i tugu zbog toga. A to nije ništa u uspredbi s onim kako se moje dijete moralo osjećati.
Osim toga neki roditelji su prije posvojenja prošli kroz mukotrpne postupke potpomognut oplodnje ili samo pokušavali zatrudniti dugi niz godina i doživljavali neuspjehe, trpili netaktične upade i "savjete" okoline i nose i svoju tugu i sve druge osjećaje. (Ja osobno stvarno nisam nikad osjetila žalost ili nešto slično zbog neplodnosti,nisam nikad osjećala da smo neplodni par,odmah smo se prešaltali u glavi na posvojenje tako da su mi ti osjećaji donekle nepoznanica ali znam ljude kojima je to sve bilo ekstremno bolno i teško. Neki koji su posvojili nisu prije dokraja to rješili i to se isto vuče kao neka sjenka u odnosu prema djeci).
Ako želite, pišite u čemu su po vašem mišljenju vaši roditelji-posvojitelji griješili, kako bi vi željeli da su se odnosili prema vašoj prošlosti, posvojenju, osjećajima, reakcijama okoline. Znam da ne mogu promijeniti ono što su djeca doživjela, ali bi voljela izbjeći svoje pogreške i što bolje razumjeti svoju djecu, da im barem toliko olakšam.
IvanasCure, koje ste posvojene, hvala vam što pišete
Da nisam čitala vaša iskustva i literaturu gdje su iznošena iskustva posvojene djece, sigurno bi napravila puno više pogreški i neke koji su vaši roditelji napravili iz neznanja i nerazumijevanja mogu kao roditelj razumijeti.
Ako želite, pišite u čemu su po vašem mišljenju vaši roditelji-posvojitelji griješili, kako bi vi željeli da su se odnosili prema vašoj prošlosti, posvojenju, osjećajima, reakcijama okoline. Znam da ne mogu promijeniti ono što su djeca doživjela, ali bi voljela izbjeći svoje pogreške i što bolje razumjeti svoju djecu, da im barem toliko olakšam.
divno pišeš...
Teško pitanje, gdje su pogriješili...dok mislim, pišem i govorim o greškama mojih roditelja, osjećam se kao da osuđujem, a najlakše je osuđivati i mislim da nema djeteta koje nešto ne zamjera svojim roditeljima..Drugačije su stvari iz roditeljske, a drugačije iz dječje perspektive!
I neobično je to što ja svaki postupak svojih roditelja, s ljudske strane, mogu razumjeti..hoću reći, oni su samo ljudi i htjeli su zaštititi i sebe i mene, pa su izabrali način za koji su mislili da je najbolji..
I prije nego što kažem što ja mislim da su moji "pogriješili" tj što mislim da su trebali učiniti ili nisu trebali, a da bi se ja osjećala bolje, prihvaćenije i sretnije, reći ću da ja imam preko 30 godina, a odrasla sam na selu (sve to ima veze, vjerojatno, jer se nekad prije, i u maloj sredini, dijete, posebno usvojeno, odgajalo drugačije nego danas).
A dalje je jednostavno.Mislim da je moj tata pogriješio jer nikad o tome nije sa mnom razgovarao.Nikad.Uopće.
Mama je ponekad razgovarala, ali nije mogla prijeći preko svojih osjećaja (strahova) i staviti moje osjećaje u prvi plan.
Općenito, mislim da su pogriješili što nisu bili potpuno otvoreni i iskreni, i najviše, što nisu bili uz mene u svemu što sam osjećala, što nisu prihvatili moju svaku fazu misli i osjećaja, što mi nisu rekli da je to sve u redu, i da je ok osjećati sve što osjećam..
Posljedica toga je bila da sam osjećala da mislim o osjećam nešto što nije normalno, da sam pomalo frik, da ne smijem misliti i osjećati to što mislim o osjećam, pa sam se zatvorila...i od njih..
Osjećala sam kao da se imam nečeg sramiti. Trabalo mi je reći da nisam kriva za ništa. Znaš kako djeca krive sebe kad im se roditelji rastaju, za tu pojavu su svi čuli, tako djeca često sebe krive za stvari koje nemaju veze s njima, pa im treba reći da su ok, i treba im puno odobravanja...eto..
Ali Ivanas, mislim da ovo što sam ja tu sad nabrojala, ti već znaš i primjenjuješ
Meni je ovaj odgovor od Anin bas znacio. Danas me je bas moja majka iskritikovala da ne dam detetu da se navikne, dokle cu da spominjem da je usvojen, kako ocekujem da nas drugi prihvate kad mi sami o tome stalno pricamo itd itd. Moje dete cesto, skoro svakodnevno, pocinje neke price o usvajanju. Kod njega to nije toliko o bioloskim roditeljima, njih napisah vec gore doticemo samo indirektno pricajuci o bebi koja je sad kod hraniteljice. Vise su to neka bavljenja kako je bilo tamo a kako je sad ovde i tome slicno... Ja vrlo retko podsticem neke razgovore, to pokrece on, ali kad vec pokrene onda pricamo, ja mu dajem sve odgovore na pitanja koja postavi. Meni ta "krivica" malo nije jasna, upravo sto ne vidim za sta bi dete bilo krivo... Ali to je valjda zato sto i nisam bila u toj kozi...
anin draga, hvala ti. Puno mi znači čuti pogled s druge strane.
MM je isto malo zatvoreniji od mene, ali je svjestan koliko je za djecu važno razgovarati o tome, pa oni i njemu postavljaju pitanja, onda poslije pričamo kako smo reagirali, da li bi trebal drugi put drugačije i slično. Rado bi on to prebacio na mene, ali ja mu nedam i gotovo.
Muškarci rado izbjegavaju emocije, to je obrazac na koji su stoljećima naučeni, sad se pomalo mijenjaju stvari, ali jako sporo. A mala srednina i to prije 30 godina je stvarno velika razlika u odnosu na današnje doba.
Aradija draga, navikavanje na činjenicu da si usvojen je jedno, a razgovor o tome je drugo, bar s mog stajališta...dijete će se s vremenom priviknuti na činjenicu da je usvojeno, al da bi to što bezbolnije prošlo potrebno je puno iskrenog i otvorenog razloga s djetetom. Netko drugi bi možda kao i tvoja mama rekao pa kaj piliš cijelo vrijeme djetetu da je usvojeno?, al bolje da svaki put kad dijete samo potakne razgovor o tome u skladu s djetetovim godinama i riječima kojima će razumijeti mu što bolje pojasniti što znači da je ono usvojeno, da to ne znači da je bio neželjeno dijete nego da se možda njegovi mama i tata nisu mogli brinuti za njega i da su stoga odlučili dati ga na usvojenje da bi mu netko pružio što bolji život, da se razumijemo ne velim da se laže djetetu, neg da se vi kao posvojitelji probate što bolje informirati o bio roditeljim, tj, njihovim razlozima zašto su dali dijete na posvajanje, ako ikako možete dobiti bilo kakvu info od soc. radnika o bio roditeljima saznajte sve što se da jer će vam jednog dana dobro doći kada dijete bude veće pa mu više neće samo ova gore navedena priča o slabom imovinskom stanju biti dovoljna... nadalje, uvijek im govorite da su im i oni mama i tata makar nisu uz njih, al da zato sad vas imaju kao mame i tate, da djeca ne razviju odbojnost prema bio roditeljima jer pogotovo kad dođu u fazu puberteta bi mogli ih zamrziti a s tim se i zatvoriti u sebe i ništa ne ispitivati o njima i o posvojenju, a sve to držati u sebi i gomilati sve dok jednom ne puknu, što mislim da nije dobro jer bi onda većinu krivnje svalili na sebe da su oni krivi što su ih dali na posvojenje.
Sad jurim malu nahraniti javim se kroz kojih pola sata s nastavkom.
Evo mene natrag...ova krivnja što se gore spominje...to je krivnja za koju mislim da svako posvojeno dijete osjeti barem jednom u životu, a to je krivnja da je ono nešto krivo napravilo pa je zato išlo na posvojenje, to je slično onome kad si djeca predbacuju za razvod roditelja... mislim da tu nema neke velike pomoći, što god da rekli i kako god djetetu objasnili jer to svako dijete pomisli barem jednom, to je ono zašto koje nas muči, a jedini način da nađemo 100% točan odgovor je da potražimo bio roditelje i da nam oni kažu zašto su to odlučili...
IvanaS mislim da bi bilo bolje kada bi razgovarali svi zajedno a ne samo ti ili samo tvoj muž s djetetom nego napraviti kao neki sastanak svi zajedno i da onda skupa odgovarate, na pitanje koje bude postavljeno, mislim da bi to bilo bolje i za vas i za dijete jer ćete se još bolje zbližiti svi zajedno...
dalje...pogreške...hmmm sad kad pišem mi baš ništ ne pada na pamet, a zašto neznam, bila sam jako željeno dijete i nošeno ko kap vode na dlanu i to ne samo od strane roditelja već cijele obitelji... mogla bi kao pogreške napisati neke nesuglasice za vrijeme puberteta, al kad pogledam nisu one imale veze s činjenicom da sam usvojena nego s velikom razlikom u godinama između mene i roditelja pa tako i različitih mišljenja, sada kad sam i sama roditelj bi isto to radila i isto govorila svojoj djeci što su i oni meni, al đabe kad sam ja onda bila sama sebi najpametnija na svijetu, i dan danas mi se desi to... evo recimo da bi mogla malo tati zamjeriti(trunkicu) neke reakcije vezane uz ovo kad sam pronašla bio mamu i kad smo zamolili nekoliko ljudi (rodbina) da se malo raspita po Bosni o njoj, pa je reagiral kao kaj svi moraju to znati...al je zaboravil činjenicu da svi od rodbine to znaju, jedino ak nije ciljal direkt na to da svi ne moraju znati da ju tražimo, al se iskupil tim kaj je istog dana nakon par min pisal skupa samnom molbu za czss. Mama- bilo mi je malo bed dok je rekla da na upoznavanje ako budem išla nebi išla samnom da i ona upozna moju bio mamu, što ju razumijem u potpunosti, al se i ona iskupila i osigurala mi pol svoje braće i sestrični da budu samnom na tom sastanku ukoliko do toga dođe jer sam rekla da sama nejdem...tak da ako sam im ikad i kaj zamjerila brzo su oni to ispravili i na kraju svega sam im se još više divila kaj bi oni sve za mene napravili pa makar morali ići preko sebe i svojih osjećaja pa čak i ponosa...
moj tata je vjerojatno iz razloga koje je navela tvoja mama šutio cijeli život."Nemamo mi šta pričati o tome, mi smo obitelj najnormalnija i točka".sad sam banalizirala, ali razumjet ćeš bit."nema se što djetetu o tom pričati ono je naše, ako pričamo o tome bilo bi kao da nije" i slisl. I pogriješio je.jer sam baš zbog te šutnje osjećala da nisam do kraja prihvaćena.Kao da se odbacuje jedan dio mene.Kao da je taj dio mene u kojem se bavim mislima o svemu tome nepoželjan i neprimjeren.
Moje mišljenje je da je bolje pričati o tome i prečesto (iako ne vidim kako je to moguće) nego šutjeti zaradi, nazovi "privida normalnosti" (mi smo super, kao i svi drugi, a šta mi imamo pričat)i tako stvoriti tabu, a samim tim i odaljavanje između djece i roditelja.
Kad se o tome priča, to se može činiti jedno vrijeme, dok se sve ne kaže, dok se osjećaji ne prorade, i dok tako cijeli taj traumatični događaj iz prošlosti (ostavljanje) ne izgubi na misterioznosti, važnosti, dok ne izgubi emocionalni naboj...i onda priča i prirodno prestane, nije više potrebna..
cure hvala vam!! veliko veliko hvala
ja još nemam pitanja za vas jel ih moja curka ne postavlja , one informacije koje je dobila od nas prihvaća i još je premala da bi ih znala analizirat..
ali kada krene naš pravi razgovor nadam se da ćete biti tujel ne mogu vam riječima opisat šta znaći imati vas!!
upravo to je kod nas i problem, bio roditelji su mu sa 5 godina rekli: mi ne mozemo sa tobom...i zvali czss i dali ga... to je cinjenica...nije on za to kriv, ali nezna to. svaki pokusaj razgovora o toj temi zavrsi sa: ma sve ok, gotova prica. a vidimo da pati. ali kao sto je anin rekla u nekom drugom postu: zivot mu ide dalje i to sada sa 16 nije najbitniji i sastavni dio zivota, a i mislim muski mozda i manje anliziraju osjecaje, ali nije dobro. rekla sam vec, poznaje bio roditelje, oni su mogu reci nesposobni se nositi sa bilo cime, slijezu ramenima, stvari se njima dogadjaju, ali kako sada, u nekom razgovoru reci bilo sta? braniti ih? mora li ih on prihvatiti? sta bi bilo bolje? mi do sada nikoga nismo ni kritizirali, ali mi se cini besmisleno ih braniti, jer sta, pa nije on kriv, ali se i bojim- ako se prica o tome da su oni "losi" da ne bi doslo da negira porijeklo, ma mislim, stvarno neznam sta...imate kakav savjet kako bi uopce trebalo razgovarati?
Mislim samo da treba potaknuti razgovor i imati neutralan stav, ako dijete pita iznijeti jedino činjenice i dopustiti da dijete izrazi svoje osjećaje kakvi god oni bili. Ako kaže da ih mrzi i da su grozni, samo reći "razumijem da se tako osjećaš, to je skroz normalno s obzirom na sve i sl. ". Prevodila sam bila neke dijelove knjige u kojoj govore i posvojena djeca, tema je skroz pri vrhu "Tekstovi o posvojenju" pa pročitaj. Sjećam se iskustva jedne cure koja je napisala da je do neba zahvalna svojim roditeljima što je mogla sve svoje osjećaje istresti pred roditeljima, i kad je urlala da mrzi biološku mamu oni su je samo slušali i držali, nisu govorili da ne bi trebala, kad je plakala i govorila da ju ipak voli i da joj nedostaje usprkos svemu isto su samo bili tu uz nju, bez iznošenja svojih sudova.
Tako nekako ću i ja pokušati sa svojom djecom, reći činjenice koje znam i razgovarati s njima o tome što oni misle i osjećaju bez da im ja iznosim svoj stav.
Naša djeca su još mala, i oni sami kad im dode pitaju nešto, najčešće je to jedno pitanje i gotovo, ponekad sam ja htjela proširiti priču ali sam skužila da ne trebam, oni uzimaju dijeliće informacija onim tempom koji njima paše. Osim što ponekad čitamo neku slikovnicu o posvojenju pa oni isto nešto pitaju, jesam li i ja tako i sl.IvanaS mislim da bi bilo bolje kada bi razgovarali svi zajedno a ne samo ti ili samo tvoj muž s djetetom nego napraviti kao neki sastanak svi zajedno i da onda skupa odgovarate, na pitanje koje bude postavljeno, mislim da bi to bilo bolje i za vas i za dijete jer ćete se još bolje zbližiti svi zajedno...
Draga Alga, evo, slažem se s Ivanas, treba imat neutralan stav.Jednostavno, nemate vi šta kog ni napadat ni branit, ni osuđivat ni pravdat, to bi bila nemoguća misija. Ne morate ih shvaćat, ne morate ih ne shvaćat, ne morate (i ne trebate) uopće trošit imalo svog vremena na misli o biološkim roditeljima.. Samo biti uz dijete. Ne morate imati stav o bilo čemu. Imam dojam da bih ja, ako bi me dijete (u takvoj situaciji) upitalo za moj stav, mišljenje ili objašnjenje, rekla da neznam.(ja sam na pitanje svoje djece, kad smo pričali o mom porijeklu i tako, pa su pitali, onako naivno, dječije "a zašto te je ostavila?" rekla, da stvarno neznam, može biti puno razloga.bili su zadovoljni odgovorom, osjetili su da sam iskrena).
Pitala si "mora li ih on prihvatiti?što bi bilo bolje?". Nema recepta. To "bolje" je jako individualno, može bit za svakog različito. Ne mora on njih prihvatiti.Zašto bi? On samo mora prihvatiti sebe.Prihvatiti svoju priču, misli, osjećaje..kao ok. Prihvatiti i voljeti sebe unatoč toj priči. Prihvatiti sebe dok ih mrzi, prihvatiti sebe dok ih ne mrzi već mu, možda, nedostaju.eto
Posljednje uređivanje od anin : 11.11.2012. at 23:01
Ari MaLicure hvala vam!! veliko veliko hvala
ja još nemam pitanja za vas jel ih moja curka ne postavlja , one informacije koje je dobila od nas prihvaća i još je premala da bi ih znala analizirat..
ali kada krene naš pravi razgovor nadam se da ćete biti tu
Anin i Lucy,
hvala vam puno
Kod nas dete za sada mnogo prica o hraniteljima a o bioloskim roditeljima ne pita. Iako je kod nas jos malo pa pola godine kao da ne moze da preboli onaj zivot tamo. Hranitelje je video, dolazili su kod nas, cuo se sa njima a uskoro bi trebalo da idemo mi kod njih. Stoga sam i ja zabrinuta, s jedne strane on bi trebalo da se adaptira ovde i da se ne vraca toliko na stari zivot s druge strane opet ako pokrece razgovore smatram da treba da pricamo. A i to je malo neobicno sto ne pita uopste za bioloske roditelje nego razgovori van ovde naseg zivota idu uvek u pravcu hranitelja. Uskoro bi trebalo da krene u vrtic pa ce i to valjda pomoci da se bolje adaptira na ovu sredinu.
Aradija, ne brini, sve će doći na svoje... I naša kći nije baš govorila o bio. roditeljima, ali je o udomiteljima, njihova kći joj je bila prijateljica tako da su se u početku često čule, bile su jedna drugoj na rođendanu prvu godinu , sada se čuju možda 2 puta godišnje. Mi nismo ništa niti branili, niti poticali, jednostavno smo prepustili da ona odredi tempo tih poziva...
Moja djeca su sada u nekoj latentnoj fazi - ne pitaju ništa ni o kome iz biološke obitelji, iako znaju da mogu. Doimaju se kao da ih to trenutno ne zaokuplja. O svemu smo uvijek potpuno otvoreno razgovarali, bez ikakve suzdržanosti. Drago mi je čitati vaša iskustva i pripremati se za njihovo konačno oblikovanje stava prema vlastitoj prošlosti i porijeklu.
Aradija, slažem se s Rebbecom, ne brini, to što pita za udomitelje je sasvim normalno. Naša djeca se uopće ne sjećaju bioloških roditelja (osim najstarije kćeri, ali i ona vrlo slabo), dok je sjećanje na udomitelje puno bliže. U početku je njihovo spominjanje bilo svakodnevno i u skoro svim prilikama. Sada, nakon 16 mjeseci s nama, spominju ih rijetko, malena (6 godina) je priznala da se uopće ne sjeća kako je bilo tamo. Također su bili jako ljubomorni kad su shvatili da udomitelji imaju "novu" djecu. I onda je to nakon nekog vremena počelo blijediti, čuju se ponekad, bili su i kod nas u posjetu.
Ono što mi se čini da je bilo dobro kod tog posjeta je što su nas njihovi udomitelji posjetili 9 mjeseci nakon posvojenja i djeci se napokon iskristaliziralo što osjećaju prema njima, a što prema nama. Bilo im je teško, bilo je i suza, ali nakon toga im je puno lakše i manje ih spominju.
Rebbeca, Nano,
hvala vam
Bio je jedno vreme u nekoj krizi pa je poceo da pominje hranitelje skoro kao u pocetku, kad je tek stigao kod nas. To me je malo prepalo. No sad je prestao, to je bila neka prolazna faza. Mi smo se za ovih sest meseci videli jednom sa hraniteljima, dosli su na sinovljev rodjendan i culi su se nekoliko puta telefonom. Sledece nedelje bi trebalo da idemo kod njih. Pitacu dete da li zeli da ide pa kako on kaze.
Odgovorit ću na ovaj post i unaprijed molim da nitko ovaj odgovor ne shvati kao kritiku. Znam da su ovo teške teme, ali s obzirom da je forum javan, htjela bih kao usputni čitatelj izraziti svoje mišljenje.
Razumijem roditelje iz gore navedenog posta, pogotovo majku, razumijem njenu povrijeđenost... neki roditelji mogu reagirati prividno neutralno, ali s obzirom da se posvojenje dotiče cjeline obitelji mislim da niti jednom roditelju nije doista svejedno te da se na ovaj ili onaj način osjeća povrijeđeno. Ne bih htjela zvučati bezobrazno, ali mislim da se autorica ovog posta odnosi pomalo sebično i stavlja težište najprije na sebe - citiram "što se usvajanja tiče, težište je na meni, a ne na njoj, jer ja sam dijete"... ja se s ovom rečenicom nikako ne slažem i mislim da nitko ništa ne dobiva od toga da sebe pravi žrtvom. Posvojeno dijete NIJE žrtva i ne bi smjelo težište biti na njemu, jer obitelj uključuje sve članove.. dakle nije lako ni biti roditelj posvojene djece u Hrvatskoj, itd., a nekako mi se čini da se osjećaji roditelja stavljaju u drugi plan. Reći "nisam kriva za svoje osjećaje" je legitimno, osjećajima se doista ne može upravljati, ali se može upravljati postupcima, jer kao što roditelji djece imaju odgovornost prema toj djeci, tako i djeca jednog dana (kad odrastu) imaju odgovornost prema roditeljima. Reći "imam pravo razgovarati s kim hoću", "ona sve to sama sebi čini" jest po meni lišavanje odgovornosti za učinke vlastitih postupaka. Biološki roditelji posvojene djece su se vlastite moralne i svake druge odgovornosti prema tom djetetu odrekli i to je ono što bih istaknula kao najvažnije...
Ja sam dijete bioloških roditelja, no dobro znam kako je to kada se biološki roditelj odrekne odgovornosti - moralne, financijske, emocionalne i svake druge - prema svom djetetu. Zbog toga jako cijenim svaku osobu - bez obzira da li ima "biološko" ili "posvojeno" dijete - koja prihvati odgovornost roditeljstva i doista djeci bude suputnik kroz život. Što uopće znači "posvojeno" dijete ili "biološki" roditelj? Svako živo biće u svakom trenutku ima mogućnost svjesnog izbora - po toj mogućnosti tzv. "biološki" i "nebiološki" roditelji nimalo se ne razlikuju. Osim što su se prvi odrekli te odgovornosti, a drugi su je prihvatili. To nema veze s nikakvim atributima "posvojenog", "biološkog" i sl. Zar je onda čudno što se jedna osoba, koja je prihvatila odgovornost, osjeća povrijeđeno? Inzistirati na ljudima koji su se odrekli odgovornosti podizanja djeteta na uštrb osjećaja vlastitih roditelja po meni je sebično. Roditelji jesu odgovorni dok odgajaju, ali kako dijete raste i njegove odgovornosti se povećavaju. S druge strane, koje su konkretno odgovornosti "bioloških" roditelja u ovoj priči? Nikakve - jer su sami tako odabrali.
Nadam se da nisam zvučala preoštro. Znam da su ovo teške teme i ne želim ikoga povrijediti, iz vlastitog iskustva znam kako je biti napušteno dijete (nisu samo posvojena djeca napuštena), ali mogu se jako dobro uživjeti i u ulogu roditelja koji je odlučio ne napustiti vlastito dijete i ostati uz njega. I da, mislim da osjećaji tog roditelja koji je pokazao moralnu veličinu "više" vrijede od osjećaja ovog drugog roditelja. Još jednom bih voljela ponoviti: nisu samo posvojena djeca napuštena - ima i nas koji smo neformalno napušteni bez ikakve mogućnosti da nas netko "usvoji"... a možda smo baš to puno puta poželjeli... samo bih voljela osvijetlili ovaj problem i s tog kuta kako bi se ti neki ustaljeni termini "posvojitelj", "posvojeno dijete" malo odmakli od ustaljenih definicija.
heido, dobrodošla na temu!
Znaš što se kaže koliko ljudi toliko mišljenja,svatko ima neko svoje viđenje o svim temama, i to je tako, i nije jedno mišljenje vrijednije od drugog, samo su različita.Svi mi imamo neka svoja iskustva koja su nas formirala, svi gledamo na život iz svoje perspektive.
Osobno se volim hvaliti razvijenom empatijom, no ipak kroz život uviđam, koliko god mi bili u stanju uživjeti se u situaciju druge osobe, sasvim je drugačlije kada se sami nađemo u nekoj situaciji.Ne postoje uzalud razne udruge, i grupe podrške (neznam, za alkoholičare, za žrtve rata, za ljude koji su nkog izgubili itditd), to je upravo zato što se najbolje razumiju i jedan drugom mogu pomoći, oni koji su u istoj-sličnoj situaciji..
rekla si da posvojeno dijete nije žrtva, to si naglasila, a kako si citirala upravo moj post, upitat ću gdje sam ja to posvojenu djecu ikad nazvala žrtvama??Ne mislim da smo žrtve, naravno da nismo.
A nadalje, mislim da svi roditelji koji žele pa onda i dobiju dijete, bilo biološkim putem bilo posvojenjem, to dijete žele zbog sebe (oni žele dijete jer žele biti roditelji) a ne zbog djeteta.Znači, oni žele dijete, pa onda i porade na tome. Ispravi me ako smatraš da griješim, ja još nikad nisam srela ljude koji su željeli biti roditelji zbog djeteta, uvijek je početak u njima, a ne u djetetu.
Također, dijete nije tražilo da se rodi, i ne smatram da dijete zato što ga je netko rodio i odhranio treba cijeli život usmjeravati svoje odluke i postupke tako da ne bi povrijedio tog roditelja.Eto, pa ako je to sebično, onda valjda, da, sebična sam
Imam dvoje djece. Ne podnosim roditeljske izjave tipa "ja sve za tebe blablabla, a ti blablabla".Smatram da mi roditelji imamo djecu zbog sebe i sve što za njih činimo činimo jer smo tako izabrali.A uostalom, kad se dijete rodi, roditelji imaju dužnost brinuti se o tom djetetu.
Svojim roditeljima sam bila (njihovim riječima) "jako dobro dijete", čak predobro, nikakvih problema, učila, radila, nikad ništa tražila.Vodila sam i vodim računa o njihovim osjećajima do te mjere da smo se vrlo otuđili iz razloga što ja pred njima ne pričam otvoreno, skoro o ničemu, već važem što ih hoće ili neće povrijediti, pa biram samo ono što ih neće povrijediti, ostalo prešućujem (zato baš i nisu upućeni u moj život).
I da, za kraj ću se osvrnuti na dio citat koji sam "gore" zacrnila. Ja nekako, al zaista smatram da svaki čovjek i u svakom odnosu sa bilo kim ima pravo na svoje osjećaje i ima pravo razgovarat s kim hoće, družit se s kim hoće, kontaktirat s kim hoće. to mi nekako čak ide i u temeljna ljudska prava. Neznam kako se na taj način "lišavam odgovornosti za vlastite postupke".
Žao mi je što si imala loše iskustvo u vlastitoj biološkoj obitelji. Znaš kako se kaže "kod susjeda je trava zelenija". Svaka priča je priča za sebe, no trebali bi se kao ljudi usglasiti oko toga koja su to dječje prava, i ljudska prava u cjelini, te, kad se toga sjetimo ( a pametni ljudi su to već osmislili i zapisali) onda se zapitati ima li težište ostvarenje ljudskog prava neke čovječije jedinke, ili težište imaju osjećaji drugih ljudi o tom treba li netko ostvarit svoja prava ( u ovom slučaju, izbora "s kim ću razgovarat").da, znam, dileme su to...
heido
U odnosu roditelj - dijete postoje dvije osobe, ali mislim da je za razliku od bilo kojeg drugog odnosa među ljudima, u tom odnosu je roditelj onaj koji je odgovorniji za kvalitetu tog odnosa samim svojim položajem moći jer je dijete do odrasle dobi ovisno u svakom pogledu o roditelju i taj model ponašanja i odnosa nas određuje više nego bilo koji drugi.heido, dobrodošla na temu!
A nadalje, mislim da svi roditelji koji žele pa onda i dobiju dijete, bilo biološkim putem bilo posvojenjem, to dijete žele zbog sebe (oni žele dijete jer žele biti roditelji) a ne zbog djeteta.Znači, oni žele dijete, pa onda i porade na tome. Ispravi me ako smatraš da griješim, ja još nikad nisam srela ljude koji su željeli biti roditelji zbog djeteta, uvijek je početak u njima, a ne u djetetu.
Također, dijete nije tražilo da se rodi, i ne smatram da dijete zato što ga je netko rodio i odhranio treba cijeli život usmjeravati svoje odluke i postupke tako da ne bi povrijedio tog roditelja.Eto, pa ako je to sebično, onda valjda, da, sebična sam
Imam dvoje djece. Ne podnosim roditeljske izjave tipa "ja sve za tebe blablabla, a ti blablabla".Smatram da mi roditelji imamo djecu zbog sebe i sve što za njih činimo činimo jer smo tako izabrali.A uostalom, kad se dijete rodi, roditelji imaju dužnost brinuti se o tom djetetu.
Kad moja djeca odrastu tada i se i njihova odgovornost za naš odnos povećava, ali su temelji već postavljeni u djetinjstvu, a za temelje su opet roditelji puno odgovorniji.
Sve ono što moja djeca osjećaju i budu osjećala prema biološkoj obitelji, i činjenica hoće li ih upoznati i željeti ostvariti odnos s njima ne bi trebalo mene povrijeditili ili nešto slično, a ako tako nešto i osjetim to je moj izbor i moja odgovornost a ne djetetova.
Isto se odonosi i na bilo koji drugi njihov odnos sa bilo kim(naravno od punoljetnosti na dalje).
bok svima.... mene bi zanimalo samo jedno pitanje..al za pocetak da vam kazem neke stvari da bi mi mogli odgovorit!
Kada sam se rodila odmah me ostavila u domu jer je imala samo 17 godina i njeni roditelji nisu htjeli preuzeti brigu, a ni biološkog oca nisam zanimala pa je navodno bila prisiljena na to. E sad ono što mene zanima je sljedeće. Dali moja biološka potpisuje parire da me se odriće ili to rade njeni roditeljei jer je ona maloljetna??
Dobrodošla, mala zbunjena!
Biološka majka, makar bila i maloljetna, mora potpisati da se odriče roditeljskih prava.
a ja ipak mislila da ona nema pravo odlucit o tome jer je maloljetna. A kad su papiri jednom potpisani ona nemoze nakon svoje 18 pokrenit neku potragu o meni? ma iman milijun i jedno pitanje..
Ona ne može, ali ti, nakon što postaneš punoljetna (ako već nisi), možeš otići u CZSS (prema mjestu stanovanja majke!) koji je bio nadležan u tvom posvojenju i tražiti uvid u dosje te preko socijalnog radnika kontakt. Socijalni radnik će stupiti u vezu s biološkom majkom ukoliko joj je prebivalište poznato i pitati je želi li susret (ona može i odbiti!) te vas nakon toga povezati.
Posljednje uređivanje od čokolada : 21.02.2013. at 19:00
aha puno hvala, jasnije mi je sada. nisam jos punoljetna dogodine cu biti al nisam jos spremna za upoznavanje, samo me zanimalo jeli ona imala zadnju rijec.
Mala zbunjena, dobro došla! Ako želiš možeš nam napisati svoja iskustva kako je odrastati u posvojenoj obitelji, nama kao parovima koji želimo posvojiti, to je dragocjena informacija kako bi što bolje pomogli djetetu koje posvajamo.
posvojena sam sa godinu dana. U pocetku je sve bilo super, nikakvih problema ali kako su prolazile godine tako su pocela i moja pitanja. Od samog početka majka mi je govorila o tome, sve sto me zanimalo a ona je znala dala bi mi odgovor, dok se otac uvijek drzao kao da to nije njegova 'briga' , kao da ga se ne tice. Sve moje probleme je rjesavala majka. Pa je tako doslo vrijeme kad sam krenula u vrtic pa u skolu. i tu pocinju problemi. Mnogi su se izrugivali i dobacivali 'kopile, da si nesto vrijedila nebi te ostavili u smecu' i u pocetku se nisam znala nositi sa tim. Pa sam opet majci postavljala pitanja i jasno joj dala do znanja da zelim upoznati biolosku sto je moju majku povrijedilo uz izjave 'mi tebi napravili sve, sve ucinili za tebe a tebi niti malo nije stalo do nas'. Tada smo se zestoko posvadale ja sam njoj izgovorila sve i svasta. Od tog dana odnos nam je skroz 'zahladio' vise nikako nisam to spominjala, ali najvise mi je zamjerila kad sam joj rekla da netreba trazit zahvalnost od mene,i tvrdnju su me oni spasili a ja sam joj odgovorila da nije to ucinila radi mene nego sebe i svoje sebicnosti. Htjela je postat majkom a ne spasiteljem. To je moje misljenje! Pocele su stalne svađe u kuci, non stop oko gluposti...pa su poceli i moji zdravstveni problemi bez objasnjenja..u cijeloj toj prici me otac najvise nervira jer se oduvijek ponasa kada se to sve njega ne tice..stanje se pomalo stabilizira..
ali najvazniji savjet koji bi vam ja preporucila je to da djeci nikad ne govorite kako ste vi njih spasili i da trebaju biti zahvalni i bla bllaa.. nezman vise sta da kazem, ako nekog zanima nesto neka pita,trenutn mi nepada vise nista napamet
O, kad bi bar to famozno spašavanje izašlo i izumrlo iz rječnika posvojiteljskih tema!
Puno je tu pogrešnih riječi izrečeno, a odgovornost prvenstveno leži na roditeljima jer oni moraju znati bolje. Moraju znati kako nastupiti u osjetljivim situacijama, moraju se izdići iznad svojih strahova i povrijeđenog ega, moraju se voditi onim "Djeca prvo" i moraju naučiti razgovarati s djecom.
Teška ti je situacija, ne znam koliko dugo to vaše zahlađenje traje, ali pokušaj biti pametnija od svojih roditelja - započnini skroz miran, otvoren razgovor s mamom (bolje je 1:1, kasnije možeš uključiti i tatu, naravno - on je vjerojatno od onih emocionalno manje inteligentnih osoba, a kojima je razgovor o osjećajima ravan samoubojstvu) i bez ikakvih tenzija pokušaj joj objasniti kako se ti sve ove godine osjećaš. Tko zna, možda te ugodno iznenadi, možda se ona ne zna izvući iz ovog ćorsokaka u kojeg ste dospjeli ne tvojom krivnjom, možda će jedva dočekati tu priliku? Zaboravi na čas optužbe i svađe... probaj započeti s "ja-porukama" i cijelo vrijeme pričati o sebi - na tebe bi takav razgovor djelovao pročišćavajuće, a možda bi iznjedrio i pokoje iznenađenje.
Potpuno si u pravu - nema pri posvojenju spašavanja djece, postoji samo želja da se ostvari roditeljstvo, da se nekome bude mama. Možeš to nazvati i "sebičnošću", ali meni "prirodna želja" puno bolje zvuči
Sretno i hrabro!
a nas taj odnos traje vec 2 godine. s tim da se svasta dogadalo 3smrtna slucaja, otac u bolnici pa ja 2 puta.. Nezelim uopce razgovarat jer smatram da to nije rekla u naletu bijesa a i nema 12god pa.da govori gluposti i nezna se kontrolirat. Moze mi se sad ispricat i neznam sta rec al joj oprostit necu, ovno se sve svelo na 'obavezu'.. i stalno mi ponavlja da smo kozu uzeli bolje bi je odgojili i jos bi imali mlijeka, tad mi dode da se pokupim i odem , i kozu im ostavim ispred vrata...isto tako ni bioloskoj necu oprostiti.kako god to sad zvucalo...!
ahaha eto moze i 'prirodna zelja' :D
mala zbunjena, zao mi je zbog narušenog odnosa u obitelji, ja vjerujem da se oko toga moze i treba raditi.
Kažeš da nisi još punoljetna, tinejdžerske godine su uvijek teške, kako za dijete tako i za roditelja.
Razgovaraj s majkom i budi spremna oprostiti jer griješiti je ljudski, reci joj sto te smeta, više nemas sto izgubiti.
Ponekad ljudi kažu teške riječi jer ne znaju drugačije reagirati, jednostavno se ne snađu. I u biološkim obiteljima bude teških riječi, i biološki roditelji povrijede svoju djecu. I djeca povrijede roditelje. To su tužne i ružne situacije ali se događaju.
Ja vjerujem da te roditelji vole, a i ti njih. Pa niste uludu potrošili 15-16 godina života.
Mala zbunjena
O srećo moja, žao mi je za sve to što ti se događa!
Probaj Čokoladinu taktiku, možda upali...
e pokušat cu razgovarati sa majkom al nek se stanje jos malo smiri..zao bi mi bilo da sve glupo zavrsi jer kao sto Snjeska kaze nismo uzalud 16 godina potratile barem sto se majke tice!
A o ukljucivanju oca u nas razgovor , stvarno nema smisla jer on svakim danom dokazuje da ga ne samo za mene nego i za sve ostale ukucane boli briga. Njegova teorija je bitno da je meni dobro i da svaki dan dobim rucak, a ostalo me ne zanima. Tako da on je za mene gotova prica, nazalost :'(
draga mala zbunjena, htjela sam samo reci svoje misljenje na ovu recenicu, jer kako te citam cini mi se da je u tebi puno gorcine i razocaranja zbog situacije, koju ti sebi prevodis da je nastala iz razloga sto si posvojena. Kao sto je vec netko rekao, takvih situacija ima i u bioloskim obiteljima, to nikakve veze nema sa posvojenjem, samo si ti osjetljivija na ovu temu pa ti se cini da se moras ljutiti i ne oprostiti nikome. I inace iscitavam u prijasnjim postovima posvojene djece da razloge nesuglasica traze upravo u posvojenju. Da bi sebi pomogla, mislim da se moras pomiriti sa time da nas ljudi ima svakakvih, i nazalost onih manje emotvine inteligencije, no i takvi ljudi postaju roditelji. U bioloskim obiteljima se dogadjaju iste takve situacije, i recenica koju ti gore opisujes sto je majka nespretno rekla u bioloskim obiteljima se izrecuje u obliku: “da te bar nisam rodila...”. Ono sto ti zelim reci iz prespektive mojih godina i iskustva udomljavanja djece je upravo to da ono sto se zapravo kod tebe dogadja je jedna normalna, svakodnevna situacija u odnosu teenagera i roditelja, bili oni bioloski ili ne. Ne opravdavam tvoju majku, jer to nije lijepa razina komunikacije, ali ona vjerovatno ne zna drugacije, te ti nemas koristi od toga se na to ljutiti i nositi bijes u sebi i reci da joj nikada neces oprostiti. Idi dalje i zivi svoja iskustva, a sa godinama ce doci i mudrost te ces mozda lakse preraditi ono sto ti trenutno izgleda kao put bez oprosta i milosti. Na to imas potpuno pravo, no tvoje nezadovoljstvo sa njihovom nesposobnosti biti roditelji kakvi bi ti zeljela da oni budu vjerujem da ima veze samo sa tvojim godinama, zato se nemoj toliko zamarati time da si posvojena. Kada to prevazidjete naci cete i nacin bolje komunikacije. Ona vjerovatno nikada nece ni biti drugacija, ni bolja, ni savrsena, ali ces nauciti da je prihvatis takvu, kao sto smo i svi mi jednom prihvatili svoje nesavrsene roditelje, a ne da je odbacis samo iz razloga jer ti nije bioloska majka. Ti se najvise brini o sebi da sebe najvise volis i da si nadjes put koji tebi odgovara.
Jako se teško staviti u takvu situaciju. Biti posvojeno dijete nekad nije nimalo lahko, pretpostavljam, a sve zavisi od toga kako se roditelji odnose prema tebi..
Roditelji koji nisu spremni do kraja života voljeti posvojeno dijete kao da je njihovo rođeno ne bi se ni trebali odlučivati na nešto takvo! Dijete samo može da pati.. također, tu činjenicu od djeteta ne treba kriti, čim se s njim mogne razgovarati treba mu objasniti cjelokupnu situaciju - jer je najgora stvar da samo (preko nekoga) sazna..
Samo primjecujem da se od posvojitelja trazi da budu savrseni, zato sto su posvojili, dok se bioloskim roditeljima dopusta da grijese. Niti jedan roditelj nije savrsen, svi smo samo ljudi, ali treba biti svjestan da se svatko trudi ciniti ono najbolje. Takodjer bi djeca jednom kada odrastu trebala razumijeti da je svatko krojac svoje srece, i da je zivot u vlastitim rukam isto kao i ono sto ce sa njime uciniti. Ima dob do koje se moze reci: ono za sto ti se do sada dogadjalo, pa i ruzne i tuzne stvari, nisi ti nimalo kriv, dogodilo ti se, ali od sada na dalje si ti odgovoran za sebe i svoju srecu. I to je zaista tako, ne mozete u odrasloj dobi se vaditi na tuzno djetinjstvo, treba samo zasukati rukave.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
