Pozdrav cipelica.
Otkrili ste me... Djelomično sam se zatvorila u sebe... Bojim se osude, bojim se da kad nekome kažem da sam posvojena će odmah pomisliti da nisam vrijedna truda i sl.
Oslobađam se toga straha, polako, ali oslobađam se...
Bez obzira što su me mama/tata (bio) ostavili, imam divne roditelje koji su me posvojili.
Bbez obzira što me dosta prijatelja napustilo, imam najbolju prijateljicu koja je od 1.srednje uz mene, imam najbolju kolegicu sa faksa.
Bez obzira što me dosta dečkiju do kojih mi je stalo napustilo, vjerujem da ću pronaći onog koji će do smrti ostati uz mene.

I opet se ispričavam, nije braco bivšoj curi priznao, nadam se, ne znam kako joj je rekao ali saznala sam prije koju godinu da zna za to.
Moj bivši dečko je saznao za to da sam posvojena jedne večeri kada me nakon nastave dočekao pred školom i pratio do kuće.
Kada sam smogla hrabrosti htjela sam reći, a on je samo pitao: "Ti si posvojena jel da?" Nije mi dopustio da sama to kažem, rekao je prije mene. :$
Ne smatram lošim to što sam posvojena, ali uvijek imam strah od podijele te činjenice s drugom osobom.

Hvala na komentaru i na uloženom trudu. Lijep pozdrav.