biti posvojeno dijete

[Mojca]

Draga posvojenacurica,
nisam posvojena, zbilja ne znam kako je hodati u tvojim cipelama... ali djelomično sam prošla to što ti sad prolaziš, pa ću ti ukratko ispričati svoju priču, jer jednom nogom nosim cipelu sličnu onima koje tebe trenutno žuljaju.

Moja mama se razvela od biološkog tate vrlo rano, a kad sam imala 4 godine se ponovno udala i ja sam dobila novog tatu. Biološkog tatu ne pamtim, ali sam svo vrijeme bila svjesna da postoji netko tko je zapravo moj "pravi" tata... Jako dobro pamtim da sam najboljoj prijateljici priznala (doslovno priznala) da "moj tata nije moj tata", već da imam "pravog tatu" tek kad sam bila stjerana pred zid, kad je ona sama posumnjala. Osjećala sam to kao neki "feler". Na cijepljenju sam brižno skrivala zdravstvenu iskaznicu u kojoj je u rubrici "srodstvo" pisalo pastorka na ne kći.
Iako se biološki tata povremeno spominjao, meni je uvijek bilo nelagodno kad bi ga spomenuli ili netko drugi ili ja. Imala sam osjećaj da bi spominjanjem njega mogla povrijediti tatu, koji je bio (i još uvijek je) za poželjeti. Biološkog tatu sam upoznala s 14, a nakon toga i baku, dedu, tete... Od biološkog tate nisam nikad imala nikakva očekivanja, jer nije bio praznine za popuniti, ja sam tatu imala i sve je bilo na svom mjestu... dapače, bio mi je smetalo u nekim momentima... ono, nepozvani gost kojeg nemaš kud za smjestiti.

Naš odnos se malo po malo gradio... nikad nije postao ono što je on htio... ja sam držala odmak, a on... ne znam... valjda se svim silama trudio da mi se dopadne, pa je bio neprirodan.
Nešto kasnije, kad je počeo rat sam počela planirati da ću preseliti kod biološkog tate (on živi u Sloveniji, ima veliku obitelj, a ja sam tad živjela u Splitu), čisto iz ekonomskih razloga... napravila sam to tek 1997... i mami nikad nije bilo pravo, ali tata me podržao u tome, iako je, sigurna sam, osjećao nesigurnost i nije mu bilo pravo... ali kao u uvijek, podržao me u svim mojim odlukama.
Imala sam 26 godina kad sam doselila u grad biološkog tate... ali to nije bilo sretno rješenje. Obitelj u kojoj sam ja odrasla njegovala je niz vrijednosti, koje su biološkom bile strane... jednostavno nije mario za njih. Nije htio, nije mogao... tko će znati..
I tad sam zapravo počela spoznavati da je mamin odlazak od njega bila najbolja stvar koja mi se mogla desiti. Kao da me svemir premjestio na sretnije mjesto. U gradu biološkog tate sam provela 4 mjeseca i otišla. On je, jasno, bio strašno povrijeđen mojim odlaskom... ali nakon nekog vremena sve je sjelo na svoje mjesto.
Sad vidim da mi je to vrijeme u njegovom gradu bilo potrebno da izgubim onaj osjećaj "felera" s početka. I da mi je bilo važno vidjeti tko je on, zašto nisam odrasla uz njega... Sad imam jasan osjećaj prema njemu. I konačno mi je lako komunicirati s njim. Ali mi je konačno i lakše spomenuti biološkog pred roditeljima. I pričati nešto o njemu, o njegovoj djeci. Još uvijek nije skroz bez opterećenja, ali je puuno lakše.

I... sad kad imam djevojčicu od tri i pol godine koja obožava svog dedu... ali ne zna da ima još jednog dedu.. vidjela ga je više puta, ali ne zna da joj je deda... a ja cupkam i tragam za načinom kako da joj to objasnim.. I opet se pomalo javlja onaj strah da ne povrijedim tatu, koji je najbolji deda na svijetu. I stalno se moram podsjećati da ja nisam "kriva" za to što imam dva tate. Da je moja mama bila ta koja je izabrala biološkog tatu, a ne ja.. da sam ja posljedica tog izbora. I zašto se ja sad moram nositi s njenim izborima, zašto ja sad nju pokušavam zaštititi... zašto ja sad želim pokazati lojalnost prema tati ne spominjući biološkog... i sad mi se ponekad zavrti u glavi od svega.

I... ljudski je predomisliti se, uvijek možeš reći mami da si razmišljala o njenoj ponudi da sjednete u auto i odete potražiti tvoju bio obitelj i da bi rado to učinila. Jer, ma koliko će to biti emotivno zahtjevno, na kraju će ipak donijeti neki mir kad dobiješ odgovore.

[Adopta]

Draga ˝posvojenacurica˝ i svi koji ste u sličnoj situaciji, Lijepo je vidjeti takvu otvorenost, iskrenost i hrabrost! To što ti se događa često je iskustvo posvojenih osoba i važno je tražiti i imati podršku u tom razdoblju. Ponekad ta podrška dolazi od ljudi koji su izvan tvoje obitelji. Posvojene osobe, ali i stručnjaci (psiholozi, grupe podrške) mogu biti od velike pomoći prije, za vrijeme i nakon takvog razdoblje, naročito s pitanjima o traženju bioloških roditelja. U toj se situaciji svatko od sudionika (ti, tvoji roditelji, ali i biološki roditelji ukoliko ih odlučiš tražiti) treba nositi sa svojim pitanjima, strahovima i boli – i nekada nisu spremni sagledati probleme one druge strane. Pa tako roditelji od svog straha možda ne vide što je stvarno važno u potrazi, a posvojene osobe obično ne žele povrijediti roditelje, kao što si i sama rekla. Tvoji su osjećaji važni i dobro ih je slušati i slijediti. Isto tako, dobro je pripremiti se na moguće ishode situacije i imati ljude kojima se možeš obratiti u svakom trenutku.
Ukoliko želiš razgovarati o svojim temama s još nekim, možeš nam se javiti mailom: posvojeni@adopta.hr. Postoji mogućnost i telefonskog razgovora ili razgovora uživo ako si u zagrebu, prijave u grupu podrške posvojenim osobama, kao i priključivanje FB stranici https://www.facebook.com/posvojeniadopta.
(Više o tome u posebnom postu).

Želimo ti svu sreću u odlukama i na tvom putu i uvijek ti stojimo na raspolaganju!
Adopta

[posvojenacurica]

[QUOTE=Adopta;2753554]

Poštovani,
planiram razgovarati s najboljom prijateljicom o tome za početak, da ne ostane sve na ovome virtualnom, ali trenutno sam spremna samo na ovakav oblik otvorenosti.

Da, slažem se da svatko od nas se nosi sa svojim pitanjima i patnjama i možda nismo dovoljno suosjećajni jedni prema drugima, koliko god bi to željeli biti.
Također, spremna sam na to da možda neće biti pametno pronaći bio roditelje nakon toliko godina, ali smatram da je to moje pravo i da bih ga trebala iskoristiti.

Vjerujem da ću Vam se javiti mailom. Trenutno nisam spremna na telefonski razgovor (u posljednje vrijeme izbjegavam telefonski razgovor koliko god je moguće).
Nisam iz Zagreba, ali ako budem u mogućnosti doći u Zg, vrlo rado ću se odazvati na razgovor.
Što se tiče FB stranice, također mislim da još nisam spremna priključiti se.

Hvala Vam puno.

[posvojenacurica]

[QUOTE=Mojca;2753457]

Draga Moca,
hvala ti na tvojoj otvorenosti i hrabrosti podijeliti svoju priču samnom i sa onima koji prate ovaj forum.

Da, svjesna sam... ljudski je predomisliti i mislim da ću smoći hrabrosti i reći mami i tati da se predomislila i da želim otići potražiti bio obitelj.
Također sam svjesna da će to sve biti emotivno zahtjevno za sve nas, vjerujem da ću biti mirnija kada dobijem odgovore...najviše me zanima jesu li živi i kako je izgledao njihov život nakon davanja na posvojenje mene i brace i imamo li polubraće, polusestara i slično.

Hvala ti na javljanju.

[ivanas]

I... sad kad imam djevojčicu od tri i pol godine koja obožava svog dedu... ali ne zna da ima još jednog dedu.. vidjela ga je više puta, ali ne zna da joj je deda... a ja cupkam i tragam za načinom kako da joj to objasnim.. I opet se pomalo javlja onaj strah da ne povrijedim tatu, koji je najbolji deda na svijetu. I stalno se moram podsjećati da ja nisam "kriva" za to što imam dva tate. Da je moja mama bila ta koja je izabrala biološkog tatu, a ne ja.. da sam ja posljedica tog izbora. I zašto se ja sad moram nositi s njenim izborima, zašto ja sad nju pokušavam zaštititi... zašto ja sad želim pokazati lojalnost prema tati ne spominjući biološkog... i sad mi se ponekad zavrti u glavi od svega.

I... ljudski je predomisliti se, uvijek možeš reći mami da si razmišljala o njenoj ponudi da sjednete u auto i odete potražiti tvoju bio obitelj i da bi rado to učinila. Jer, ma koliko će to biti emotivno zahtjevno, na kraju će ipak donijeti neki mir kad dobiješ odgovore.

MOJCA, imam istu situaciju, ali nikad se nisam puno mozgala, djeci kad su pitali sam objasnila da imaju tri djeda, da je djed taj i taj moj tata al da mi je i drugi djed tata zato što sam živjela s njim i što me voli i da im je i on djed, a oni i roditelje od mog očuha zovu djed i baka, a i baka od mog očuha je još živa i jako ih voli pa i nju zovu baka, a mi smo svi njeni unuci. Jedan dan je najstariji brojao koliko puno oni baka i djedova imaju, o tetkama da ne pričamo. Pa su djeca sama zaključila da su sretni jer imaju puno baka i djedova.

[ana-blizanci]

Tin sretno!!