posvojenacurica ja sam na drugoj strani priče kao posvojitelj, ali razumijem i drugu stranu djelomično, jer sam odrastala bez biološkog tate iako sam ga viđala jednom dvaput godišnje a polusestre i rodbinu sam počela upoznavati tek s 13.

Mene jedino kao posvojitelja brine, da u trenutku kad moja djeca požele upoznati biološke roditelje ne budu povrijeđeni s njihove strane i onim što dožive i vide, ali to nije na meni, osim da budem uz njih. Zato je najvažnije da je otvorena komunikacija, i da što više informacija saznaju od nas prije tog trenutka da budu donekle spremni.
Jasna mi je ta rupa u duši i znatiželja, na tvom mjestu bih probala ponovno razgovarati s roditeljima i saznati za početak što više informacija da se možeš pripremiti. Objasni im da su ti informacije potrebne, kao kad slažemo puzzle, da upotpuniš sliku, najveći dio puzzli i tvog identiteta su vezane uz njih jer su te odgajali i prenesli ti dio svojih vrijednosti i načina života, ali dio tebe i tvog identiteta je i tvoja biološka obitelj i trebaju ti da dovršiš sliku.
Ne bi žurila s upoznavanjem biološke obitelji, dobro bi bilo otići rvo kad napuniš 18 u centar, probati saznati što više da se pripremite svi, pa tek onda ih ići viditiosim ako te to toliko iznutra muči da će ti pomoći da se smiriš bez obzira na sve.
Većinu djece koja idu na posvajanje, barem zadnjih 10-15 godina nisu biološki roditelji dali na posvajanje, tj. odrekli se roditeljstva, nego su im djeca oduzeta zbog neadekvatnih uvjeta, zanemarivanja, zlostavljanja, psihičkih bolesti, ovisnosti(alkohola, droge i sl.) i dobro bi bilo znati takve stvari prije da se ne šokiraš.