Ja sam došla do ruba u ožujku 2005., nakon svega i svačega u trajanju od milijun godina. I fakat mi je bilo dosta. I stvarno sam bila spremna reći: 'pa kaj, ne moram imati dijete'. Ali stvarno.
U travnju sam na jedvite jade, na nagovor jedne prekrasne cure s foruma, a u termin konzultacija druge prekrasne cure s foruma, otišla (tj. otišli smo) na konzultacije u Maribor. Ono, tek toliko da sama sebi kažem 'i to sam napravila'. U svibnju sam ostala trudna, prirodno. I dvije godine poslije sam ostala trudna, prirodno. I sad imam dva sina.
Kaj ti želim reći?! Ginekolozi vole reći da 'da je stvar u glavi, onda bi to liječili psihijatri, a ne oni'. Međutim, meni je očito stvar bila stvarno u glavi i tek kad sam sve poslala kvragu i počela normalno živjeti - dogodilo se. Bez obzira na dijagnoze.
Ne kažem ti da odustaneš. Nikako. Ali odmori se malo, pokušaj ponovo uživati u svakodnevici, bez računanja koji ti je dan, kad moraš koliko gonala primiti, kad ideš vaditi betu itd.
Znam da to ne možeš napraviti na silu, nego ti stvaaaarno mora biti dosta svega, ali probaj.
Naspavaj se, jer kad ti mali stvorić dođe, a doći će, sjetit ćeš se kaj sam ti rekla