Kada odustati?
Evo, ja sam na rubu. I MM isto.
Naprosto nas ubilo sve...imala sam 6 postupaka u samo jednoj godini. Dobila 10kg od silnih hormona i stanjili financije za 20ak tisuca kuna. Ne mozemo vise ni financijski, ni psihicki a ja ni fizicki.
Jos nam preostaju jedino prirodni postupci u bolnici koji kostaju samo participacije i eventualno da napravim HSG pa da se nadamo kucnoj radinosti sto je zbog spermiograma mog muza skoro pa nemoguce. Bar tako kazu doktori.
Vise od dvije godine nade, pokusaja, srece, tuge, dizanja, padanja i na kraju svega mi smo na pocetku.....
Sto bi vi napravile na mom mjestu?
Moj muz vise ne zeli da prolazim sve te kalvarije a i rekao je da vise ne zeli da smo gladni svega zbog snova i da ne zeli gledati kako patim jer vec dvije godine nisam sretna i ona njegova stara tikica.
Tesko mi je vec s njime i razgovarati o tome. Cim pocnem, kaze mi da sam rekla da se vise ne zelim muciti i da ni on to vise ne zeli jer vidi koliko sam nesretna nakon svakog postupka.
Naprosto ne znam sto da radim. Kako stvari stoje, morati cemo odustati od naseg sna....zar ne?!
 |
|||
Reply With Quote
Originally Posted by pirica
) a možda i u 2mj. ako mi se postupak bude preklapao(punkcija ili transfer) s našim konzultacijama u MB.
(šalim se, naravno).
za sto god se odlucili jer ta odluka bi trebala biti samo vasa-tebe i TM 
nema,i tako još 2 transfera,ali nažalost ništa!!A ja samo forsirala postupke,mm mi je sto puta govorio ajmo sad malo stat na loptu,ali ja ne,meni je svaki propušteni postupak bio gubljenje vremena,sretna sam bila kad bi počela s pikanjem,ili klomifenima,a onda se odjednom nešto prelomilo u meni,na zadnjoj stim.sa klomifenom,imala sam malo čudne nuspojave(mutio mi se vid) i tu sam se doslovno ukakila,punkcija mi je bila ful bolna,a rezultat,naravno -bacanje stanica,nema spermija,u magistrino objašnjenje-da sam imala vremena možda bi i naša spermije!!!Tada sam rekla DOSTA!!!Evo sada me grči u želucu kad se sjetim da bih ponovo morala na V.V.,tamo sam se osjećala ko doma(zahvaljujući sestrama i dr.L),ali ne žeim više tamo.U međuvremenu smo dogovorili Maribor,odradii biopsiju i punili baterije,jednostavno sam si rekla da jedno vrijeme uopće ne želim čut riječ TRUDNOĆA.Kad smo krenuli na konzultacije mislila sam,tek za godinu dana??? :? A evo me sada ja počinjem sa protokolom za par dana,a nekako se osjećam kao da još nisam spremna,kao da mi još treba pauze,ježim se od hormona(a i u međuvremenu se dogodila tzv.afera Jasmin),a taman sam se fino očistila,nema nadutosti,prišteva,promjena raspoloženja,(ali papati volim još uvijek),sad opet ispočetka...strah me punkcije iako sam ih prošla 12,strah me anestezije,i na kraju najviše me strah ponovnog razočarenja....Ai tokom ove pauze shvatila sam da se ne isplati ništa forsirati,ne mogu ostat trudna na silu,jedino što tako mogu dobit je nervoza,nezadovoljstvo,čir na želucu,i kad napokon dođe beba što ću onda?bit sva istrošena,živčana?
I mislim da je jako lijepo od TM da misli na tebe i da te želi opet veselu i sretnu.
