 |
|||
|
|
|||
majke su najbitnije
:D :D
nisu otkrili nista novo.......premda se nase drustvo smatra opcenito patrijahalnim, u mojoj obitelji, ali i u obitelji mojih ucenika (s tim sto ne promatram one ucenike kojima su roditelji rastavljeni i zive sa majkom - takvih je u mom razrednu cca 25%!), vidim jednu sasvim drugaciju sliku. ocevi su sve manje ti koji nose vecu placu kuci, a majke, premda zaradjuju vise, su te koje djecu odgajaju, uce sa njima, pomazu u pisanju zadaca, a uza sve to jos stignu i kuhati i spremati, bave se kucnim financijama, bitnijim odlukama. zbog svega toga je rezultat koji stoji. majke su bitnije. jer su osjecajnije i senzibiliziranije za potrebe svoje djece. ne velim da ocevi nemaju osjecaja, ali oni to malo teze pokazuju. ipak moraju biti "musko".
SVAKA VAM CAST!
ovaj članak je stvarno tužan. pokazuje svu bijedu hrvatskog obrazovnog sustava - i plana i programa i nastavnog kadra
a ako ima još koja funkcija u društvu koju majka nije svladala, nek joj se i to svali na leđa!
Mislim da je stvar posve realna i logična. Svatko daje djeci ono što ima - tko ima znanje i obrazovanje, ne samo da ga prosljeđuje svojoj djeci nego im usađuje sustav vrijednosti u kojima znanje ima visoko mjesto. Uspjeh u školi je prirodna posljedica takvog stava. Kao što djeca bogataša nasljeđuju novac i nekretnine, tako moja djeca nasljeđuju udio u mom znanju i stavu prema znanju. To im pripada i u tome nema ništa tužno ni loše.
Ono što je važno je da školski sustav djeci iz slabije obrazovanih slojeva također daje šansu i da ih potiče na školovanje. Iako ništa ne može nadomjestiti obiteljski odgoj, mislim da osobne sposobnosti itekako mogu savladati nepovoljne okolnosti u startu. I tijekom moga školovanja i tijekom mog profesorskog rada upoznala sam mnogo mladih ljudi koji su u sebi imali želju za znanjem i ambiciju da se školuju i uspjeli su u tome, iako im majke nisu bile visokoobrazovane žene. Kao profesor sam sve činila da im pomognem, jer je njima bilo teže, a isto su tako činili i drugi profesori.
po mom mišljenju ne potiče ih dovoljno, jer da potiče, onda takvih razlika među djecom visokoobrazovanih i onih koji to nisu nebi niti bilo.Zdenka2 prvotno napisa
naravno da će svaka majka dati svome djetetu sve što ima, ali smatram da za to ne bi bilo nikakve, ili bi bilo vrlo male potrebe da učitelji, nastavnici i profesori rade svoj posao onako kako to trebaju. jer ispada da je dijete čija majka ne priča francuski u startu zakinuto za kvalitetno obrazovanje, jer to dijete francuski nikad neće pričati kao dijete roditelja govornika francuskog jezika. dakle, odgovornost za zadovoljavajuće svladavanje francuskog jezika u potpunosti je na majci (u nekim slučajevima na držatelju instrukcija, ako se takav može platiti), a ne na nastavniku/profesoru jer s djecom ne rade ni dovoljno, ni kvalitetno.
a što onda reći na prijašnje generacije, gdje se često dešavalo da su sva djeca fakultetski obrazovana, a roditelji nisu završili ni dva razreda osnovne jer su morali raditi
larmama to je zbog nekadašnjeg nazadnog obrazovnog sistema
pri tom ne mislim samo na sistem u prošloj, već i u pretprošloj državi, gimnazijalci između 2 rata, to je bilo znanje kakvo sad nema većina ljudi sa završenim fakultetom
birokratski (jalovi) pokusaj koji slabo funkcionira.Kao primjer dobre prakse navodi program „Ciljaj više“ koji se provodi u Velikoj Britaniji, a kojim se učenike iz nižeg socio-ekonomskog statusa nastoji potaknuti da upišu studij.
Clanak djelomicno ilustrira tezu John Taylor Gatta ( http://www.johntaylorgatto.com/) da obrazovni sustavi samo repliciraju drustvene nejednakosti i da im u sustini nije ni na kraj pameti da je smanje ili uklone, nego obrnuto.
Tako je, obrazovni sustav se urušava i to globalno. Ali i tada se je obrazovanje prenosilo i u obitelji, tako da mislim da bi statistike bile slične.
Ne mislim da na majci/roditeljima leži odgovornost koja bi zamjenjivala zadaću obrazovnih institucija, nego da se to prirodno odvija u obitelji. Prenošenje znanja i vrijednosti je dio odgoja. Ja ne radim sa svojom djecom u smislu nekakvog školovanja u kući niti su moji roditelji tako sa mnom radili. To se prenosi drugim putevima - temama o kojima se u kući razgovara, knjigama koje se čita, filmovima koje se gleda, kazalištima, koncertima, odnosom prema znanju, obrazovanju i intelektualnom radu. Ne radi se ni o kakvom drilu nego o upijanju onoga što u obiteljskom okruženju postoji. Posve je prirodno da postoji velika vjerojatnost da će dijete prihvatiti te vrijednosti i taj način života i da će i samo biti zainteresirano za učenje i intelektualni rad.
slicno i Pierre Bourdieu
http://fr.wikipedia.org/wiki/Pierre_...chies_sociales
Da, ali obrnutim slijedom. Npr. moja mama je kao djevojčica svoju baku naučila čitati. U obitelji nije bila intelektualno stimulirana, ali se poticala njena želja da se školuje, cijenio se njen trud, ali na neku pomoć nije mogla računati jer je već s 10 godina znala više od svojih roditelja. Pri tom naravno mislim na školsko gradivo, činjenice, znanost kao takvu.Tako je, obrazovni sustav se urušava i to globalno. Ali i tada se je obrazovanje prenosilo i u obitelji, tako da mislim da bi statistike bile slične.
Obrazovni sustav tad je bio koncipiran tako da je kvantum znanja koje je mladi čovjek stekao do kraja srednje škole bio takav da fakultet zaista nije bio potreban da se nekog nazove intelektualcem. Sjećam se da mi je mama pričala kako su godišnje pisali 4 zadaćnice na latinskom. To je vrlo daleko od onog znanja latinskog koje dobiju današnji srednjoškolci. Njen odlazak na faks bio je dosta egzotičan za obitelj kao i njena karijera poslije.
Da, nekako ispadne da je u obitelji težnja za znanjem, ljubav prema sticanju istog, listanje knjiga, učenje jezika....ustvari stil života. Kod nas je to npr. i poznavanje klasične glazbe i reprodukcija iste jednako kao što je za djecu iz ruralnih područja normalno i pripada stilu života da znaju sve o tome kako se uzgaja npr. grah, kako se orezuje vinograd ili porađa kravica. Sve su to znanja čije stjecanje se potiče u obitelji.Posve je prirodno da postoji velika vjerojatnost da će dijete prihvatiti te vrijednosti i taj način života i da će i samo biti zainteresirano za učenje i intelektualni rad.
To vrijedi i za nivo znanja?
Fasinantno mi je to da iz generacije u generaciju djeca uce sve vise, sve su optereceniji, a cini se da to ne uradja nekim posebno dobrim plodom - znanja nije nuzno vise, cini se bas obrnuto.
gledajuci mog S., i sjecajuci se sto smo sve mi ucili u 3. i 4. razredu OŠ, primjecujem da oni uce manje gradiva, ne viseFasinantno mi je to da iz generacije u generaciju djeca uce sve vise, sve su optereceniji, a cini se da to ne uradja nekim posebno dobrim plodom - znanja nije nuzno vise, cini se bas obrnuto.
Stvarno? Ti se fakat sjecas sto si ucila u tim razredima, ja nist
Ja gledam sta im je sve na rasporedu, i usporedjujem sa svojim rasporedom nekad (ne vise od 3-4 sata u prvom razredu, sada ih imaju vise, ili se varam?).
Ak oni sad uce manje stvari nego mi, zasto se onda jos uvijek naveliko price o prevelikom preopterecenju djece s gradivom. Nist mi vise nije jasno, ocigledno ce mi postati tek kad moje dijete krene u skolu
Ovo o preopterećenju ni meni nije jasno. Imamo u svakom razredu 80 % odlikaša, djeca odlaze na treninge, učenje stranih jezika... Pa da su preopterećeni ne bi bili odlični učenici, ne bi mogli savladavati gradivo, zar ne??
Ak oni sad uce manje stvari nego mi, zasto se onda jos uvijek naveliko price o prevelikom preopterecenju djece s gradivom. Nist mi vise nije jasno, ocigledno ce mi postati tek kad moje dijete krene u skolu
Problem je u koncepciji nastave, u učenju nevažnih podataka, u nepostojanju primjenjivog znanja... Npr. dijete uči dijelove žarulje. Jedan od tih dijelova je izolator. Nema definicije što je to nego je za njih ta riječ kao zbroj samoglasnika i suglasnika. I, naravno, da ne nauče kako promijeniti žarulju i kako se primijeti je li žarulja ispravna. I čemu uopće podatak o žaruljama?? :/
Ja bih im u većini slučajeva dala potpunu informaciju: što je nešto, za što služi, od čega se sastoji, teoriju svega+pripadajuća praksa. Ovako imam osjećaj da su zbog težnje za tim da sva djeca budu odlikaši ustvari svi zajedno zakinuti za informacije, a to je ono što me ljuti.
Nemoj me zezat da uce dijelove zarulje:shock:
u Sergejevom razredu nema 80% odlikasa (od njih 25, mislim da ih je 5-6-7 odlicnih)
nije bilo ni u mom razredu u osnovnjaku
a ovo o ucenju nevaznih i neprimjenjivih podataka se skroz slazem
preopterecenje gradivom u 4. razredu OŠ ja kod svog djeteta ne vidim (ali vidim njegovu nevoljkost i otpor prema sjedanju i pisanju zadace, ucenju kao takvom...itd, vidim veliku zelju da se trci po vani i igra, umjesto da uci.... ali to nema veze sa skolskim sustavom)
i ne mislim da je bilo super sto smo mi ucili toliko puno gradiva, uopce ne mislim
pricam o osnovnoj skoli
Sad više ne (HNOS je izbacio žarulje iz programa), ali su učili. Kao i dijelove bicikla, strujni krug...sve to u nižim razredima OŠ, bez dodatnih objašnjenja, bez primjenjenog znanja. Drugim riječima: u školi te nauče dijelove bicikla, ali te doma netko mora naučiti kaj da napraviš ako ti padne lanac sa zupčanika. I čemu onda takvo znanje? E, to mene smeta.Nemoj me zezat da uce dijelove zarulje
Znači-kod vas striček Gauss ima pravilnu raspodjelu. Tako bi i trebalo biti.u Sergejevom razredu nema 80% odlikasa (od njih 25, mislim da ih je 5-6-7 odlicnih)
nije bilo ni u mom razredu u osnovnjaku
a ovo o ucenju nevaznih i neprimjenjivih podataka se skroz slazem
preopterecenje gradivom u 4. razredu OŠ ja kod svog djeteta ne vidim (ali vidim njegovu nevoljkost i otpor prema sjedanju i pisanju zadace, ucenju kao takvom...itd, vidim veliku zelju da se trci po vani i igra, umjesto da uci.... ali to nema veze sa skolskim sustavom)
Vjerojatno bi ti sin bio zadovoljniji u školi, a i kod kuće bi s većim veseljem učio kad sve to skupa ne bi bilo tako beskrajno suhoparno.
Neki dan su mi bile 3 curice od 11,5 godina na boravku. Pričali smo o povijesti, o starim Rimljanima, piramidama, tadašnjem vjerovanju, problemima koje su ljudi tada imali...Cure su samo konstatirale da bi im tako trebali predavati povijest u školi. Ne vole je kao predmet, ali su bile u stanju 2,5 sata pričati i slušati o istim temama kao i u školi, donositi zaključke, pitati, zapamtiti.... To nešto govori o načinu na koji im se predaje gradivo. Da sam profesor i da vidim kako mi je razred potpuno nezainteresiran za to što predajem gadno bih se zabrinula i nešto bih mijenjala u svom pristupu nastavi, a ne bih tražila od djece da na silu bubaju nepotrebne podatke.
Kakvih 80 % ?
Kod moje kćeri ih ima jedva 10 % , i to nategnutih...
zanimljivo je i jedno istr. koje je pokazalo da je najvazniji faktor uspjeha u ucenju djeteta zainteresiranost rod. za isto, tako da potpisujem Zdenku - radi se o klimi u obitelji, davanju vaznosti ucenju.
a gimnazijalci prije ohoho god. su imali veliko znanje, sad je to skoro pa nemoguce s obzirom na kolicinu cinjenica i stalno otkrivanje novih info. mislim da je danas najbitnije - nauciti uciti, nauciti pronaci informaciju (a ne bubati je) i veseliti se novom znanju.
To govoriš za srednju ili osnovnu školu? Koliko god sam pratila ispada da su u nižim razredima OŠ učenici većinom odlikaši. Poslije je to malo drugačije. Vidim da je već u 5. razredu broj odlikaša u razredu manji.Kakvih 80 % ?
Kod moje kćeri ih ima jedva 10 % , i to nategnutih...
Ja mislim da je davanje važnosti školi i učenju ključna stvar, barem prema onome čega se sjećam iz svog školovanja; u mojoj je obitelji škola bila na prvom mjestu, a moji roditelji koji su bili visokoobrazovani nisu mi baš ništa pomagali (nije bilo niti potrebe, danas su stvari čini mi se drugačije). Dok se npr. sjećam prijateljica koje jednostavno nisu imale kad naučiti jer bi ih roditelji vodili u posjete - to je kod nas bilo nezamislivo. Moram reći d ai danas primjećujem ovakva ponašanja kod ljudi sa kojima se srećem na raznoraznim druženjima, pa tako viđam djecu koja na rođendanima čitaju lektiru, i da to ne ovisi o obrazovanju njihovih roditelja.
sad si me sjetila jedne situacije dok sam davala instr. - bila sam na faksu a klinac neki 5 razred, i ja sva sretna zelim pokazati njegovima prolazni test, pa njegovu pohvalu i sve nesto - a oni meni pred njim - to je njegova stvar, nas ne treba s time zamarati, samo racun molimo...meni je to bilo prestrasno
Pa naravno da je obiteljska klima najvažnija, za sve, a ne samo za školu, no moj stav je da ako se sa djecom radi kvalitetno u školi, ako im se pruža dovoljna pozornost i ako se učitelji, nastavnici i dr. trude oko svakog pojedinog djeteta (kao što smo svi pročitali da je u Finskoj), onda bi situacija bila bolja i za djecu NKV roditelja.
Zar to ne bi bilo poštenije prema svoj djeci?
sorry, ali morala sam na ovo nkv roditelj.
ja se zaista tako osjećam i nikako da se dovoljno kvalificiram.
znam da si mislila na djecu nkv radnika.
sorry, ali morala sam na ovo nkv roditelj.
ja se zaista tako osjećam i nikako da se dovoljno kvalificiram.
znam da si mislila na djecu nkv radnika.
ja se stalno tako osjećam a to pak nije uopće za ovog gornjeg smajlića, više za ovog
:/
naravno da bi. ali kad se vec usporedjuju tako obrazovni sustavi, onda se usporedjuju globalno, a ne samo lokalno. u finskoj je nastavnik visokomotiviran za takav rad. palaca mu je, naime 20% veca od prosjeka drzave, dok je u hrvatskoj 20% manja. nadalje, da bi u finskoj mogli raditi kao profesor, morate zavrsiti postdiplomski studij edukacije! sto donekle garantira da ne mogu bas svi biti profesori. ljudi moraju biti visokomotivirani za to, a i imati odlicne ocjene sa fakulteta. kod nas je, nazalost, ipak bitno drugacija situacija.
hocete jos malo usporedbe? u finskoj od 1948. djeca imaju besplatni obrok u skoli i placeni prijevoz do skole, te besplatne udzbenike. djeca pohadjaju besplatnu predskolu gdje se uce zivotnim vrijednostima i timskom radu, te uce kako uciti. zadnjih 8 godina je trend polaska djece u predskold uzlazan - racuna se da 2008/09 predskolu polazi 99.8% svih sestgodisnjaka.
ali ono najbitnije od svega je: u finskoj ima puno skola, tako da su skole jako male. u prosjeku je 163 ucenika po skoli, odnosno 13 ucenika po nastavniku. kad imate takav jedan omjer, onda se moze ocekivati individualiziran pristup nastavi. to je kod nas ipak nemoguce, dok god su razredi veliki (sto bi se po novom pedagoskom standardu trebalo rjesiti do 2022. godine). ja, npr., radim u jednoj od najvecih skola u hrvatskoj - imamo preko 1500 djece u skoli. ja predajem cca 150 djece. bacite drvlje i kamenje na nastavnike, ali da se postavimo na trepavice, ja ne znam KAKO bi mogao raditi individualizirano (bez obzira na sav moj entuzijazam i zelju za promjenom svega toga), osim da se kloniram.
evo, bas sam gore napisao svoje misljenje oko ovoga. a sada i jedan javni poziv - svi oni koji misle da bi odradili taj posao kako treba, neka rado dodju mene zamjeniti tjedan dana u skoli! da se razumijemo, ja OBOZAVAM svoj posao, veselim se svakom radnom danu, ali nemojte se dovesti u situaciju da od nastavnika trazite nemoguce!
sorry, ovo tvoje mozda je trebalo biti napad na sustav kao takav, ali formulacija je "svi profesori su nesposobni!". jako teska optuzba, koja mi se nimalo ne svidja. jer sa takvom formulacijom roditelji cesto izlaze pred djecu, ona to prenose drugoj djeci. REZULTAT: unistavanje nastavnikovog autoriteta u samom startu. reci mi, kako onda da nastavnik radi svoj posao kako treba ako djeca unaprijed imaju takav stav?
sorry, ali ovo je cinjenica. ako znas francuski, onda ces kod kuce sa djetetom pricati na francuskom, poducavati ga, pomoci mu pisati zadace. zar ne? ali maknimo se mi od francuskog - ako dijete nesto jako jako zanima, onda ce kod kuce uciti dodatno i samo, pohadjat ce dodatnu nastavu, informirati se, gledati na internetu. dakle, i ono ima sansu razvijati se i uciti.jer ispada da je dijete čija majka ne priča francuski u startu zakinuto za kvalitetno obrazovanje, jer to dijete francuski nikad neće pričati kao dijete roditelja govornika francuskog jezika. dakle, odgovornost za zadovoljavajuće svladavanje francuskog jezika u potpunosti je na majci (u nekim slučajevima na držatelju instrukcija, ako se takav može platiti), a ne na nastavniku/profesoru jer s djecom ne rade ni dovoljno, ni kvalitetno.
i ponovno - iskreno se nadam da ova tvoja zadnja recenica nije napad direktno na nastavni kadar. dovoljno - ne mozemo; kvalitetno - trudimo se.
Pridruzujem se i potpisujem Flower i Zdenku - roditelji su najvazniji. Ne moraju to nuzno biti majke, bitno je da netko iz kuce mari (ja mislim da je moj tata isao na sve moje i bratove roditeljske sastanke, sjedio u Vijecu roditelja koje se tada zvalo Zajednica doma i skole ili tako nekako itd...).
Danas mm i ja idemo na roditeljske sastanke na smjenu, vozimo djecu na treninge na smjenu, a oni jako dobro znaju da je uvijek netko od nas u blizini (ne mora fizicki biti blizu, bitno je da obraca paznju). To je jedino bitno. Djeca moraju znati da imaju nasu paznju. I jos nesto - odgajamo ih primjerom i svojim nacinom zivota vise nego rijecima, odgajamo ih svojim stavovima i kad mislimo da ih ne odgajamo. I to daje rezultate. Pravilo je jednostavno - koliko u djecu (i sebe, tj. kvalitetu cjelokupnog obiteljskog zivota) ulozis, toliko se i vraca.
Propustih spomenuti nastavnike i druge prosvjetne djelatnike: i to je jednostavno... Ako djeca znaju da roditelji i ucitelji/nastavnici pusu u isti rog, sve ce biti u redu. Ucitelje treba podrzavati, a svaku nedoumicu rascistiti s njima u startu. I problemi ce se smanjiti na najmanju mjeru ako se uopce i pojave. Mi roditelji trebamo imati razumijevanja za skolu kao instituciju i ljude koji ondje rade, a to isto ocekujemo od njih.
ali stvarna zainteresiranost... ne ono tjeranje i nagovaranje pa onda kukanje kako nikakve metode nisu učinkovite...
ma ne napadam ja globalno nastavni kadar, ali reci mi zašto je sad nužno ići na instrukcije u 5. osnovne iz recimo, matematike i to dijete od 11 godina ne zna osnovne matematičke pojmove, sve mu je promaklo - s njim se matematika treba raditi od početka. kako je to moguće? kako je moguće da nitko do 5 razreda nije primjetio da dijete ne zna matematiku?evo, bas sam gore napisao svoje misljenje oko ovoga. a sada i jedan javni poziv - svi oni koji misle da bi odradili taj posao kako treba, neka rado dodju mene zamjeniti tjedan dana u skoli! da se razumijemo, ja OBOZAVAM svoj posao, veselim se svakom radnom danu, ali nemojte se dovesti u situaciju da od nastavnika trazite nemoguce!
sorry, ovo tvoje mozda je trebalo biti napad na sustav kao takav, ali formulacija je "svi profesori su nesposobni!". jako teska optuzba, koja mi se nimalo ne svidja. jer sa takvom formulacijom roditelji cesto izlaze pred djecu, ona to prenose drugoj djeci. REZULTAT: unistavanje nastavnikovog autoriteta u samom startu. reci mi, kako onda da nastavnik radi svoj posao kako treba ako djeca unaprijed imaju takav stav?
sorry, ali ovo je cinjenica. ako znas francuski, onda ces kod kuce sa djetetom pricati na francuskom, poducavati ga, pomoci mu pisati zadace. zar ne? ali maknimo se mi od francuskog - ako dijete nesto jako jako zanima, onda ce kod kuce uciti dodatno i samo, pohadjat ce dodatnu nastavu, informirati se, gledati na internetu. dakle, i ono ima sansu razvijati se i uciti.jer ispada da je dijete čija majka ne priča francuski u startu zakinuto za kvalitetno obrazovanje, jer to dijete francuski nikad neće pričati kao dijete roditelja govornika francuskog jezika. dakle, odgovornost za zadovoljavajuće svladavanje francuskog jezika u potpunosti je na majci (u nekim slučajevima na držatelju instrukcija, ako se takav može platiti), a ne na nastavniku/profesoru jer s djecom ne rade ni dovoljno, ni kvalitetno.
i ponovno - iskreno se nadam da ova tvoja zadnja recenica nije napad direktno na nastavni kadar. dovoljno - ne mozemo; kvalitetno - trudimo se.
kako je moguće da nam gimnazijalci ne znaju materinji jezik, ni pravopis, ni gramatiku, da iz tog predmeta postižu jadne rezultate (bilo u jutarnjem, ako meni ne vjeruješ, ili misliš da pretjerujem)?
nisu svi, ali ako je velika većina profesora takva, što ćemo onda? zainteresiranih obožavatelja svog profesorskog zvanja ima premalo i to je činjenica. a nisam je ja izmislila.
s druge strane, ne bi mi na pamet palo pred svojim djetetom potcjenjivati bilo kojeg učitelja ili nastavnika. ne volim ni tete na zamjeni u vrtiću, ali to moja djeca ne znaju. tako ne bi znala niti o učiteljima. znam da na to ne mogu utjecati, ali bi za svoje dijete poželjela nekog zainteresiranog, entuzijastičnog i autoritativnog. kolika je šansa da to moje dijete i dobije? nije da te šanse nema, ali nije ni jako velika. eto, sigurna sam da prekrasni učitelji postoje, ali bez zavaravanja - postoje i jako loši.
pa mozemo napadati onda i jednu i drugu stranu! oprosti, meni nije normalno da dijete u 5. razredu osnovne ne zna matematiku. a krivnja nije samo na kadru, vec i na roditeljima. smatram da SVAKI roditelj ZNA i MORA pomoci djetetu sa gradivom 1.-4. razreda (a mozda i vise!), jer je naprosto nemoguce u razredu sa 30 djece posvetiti se samo jednom djetetu. zar ne? ne moze mi nitko reci da je krivnja iskljucivo na nastavniku sto u 5. razred osnovne skole ne zna tablicu mnozenja. gdje je bio roditelj svih tih godina? je li ikad ucio sa svojim djetetom ili cemo se igrati "brigo moja predji na drugoga"? ponavljam - nemoguce je posvetiti se samo jednom djetetu, dok bi svaki roditelj morao pomoci. skola nije jednosmjerna ulica - ne idu informacije samo sa jedne strane. pogotovo u osnovnoj skoli gdje mora postojati jasna komunikacija na relaciji ucitelj-roditelj. ako roditelj uvidi da problem postoji, onda je duzan o tome obavijestiti nastavnika. druga stvar je nezainteresiranost i prebacivanje loptice koja dovodi do situacije da su nam djeca doslovno nepismena i nesposobna za zivot.
pa zapravo je vrlo jednostavno jer se sa time susrecem svaki dan. kako predajem i u osnovnoj skoli i u srednjoj skoli, vidim puno toga. a najvise vidim nezainteresiranost djece i apsolutno zanemarivanje svojih školskih obaveza. a problem ponovno nije samo u nastavnicima koji ne znaju zainteresirati ucenike (ili su mozda vec otupili!), vec i u roditeljima koji ne vode brigu o tome je li im dijete napisalo zadacu, pazi li na satu ili se sminka pod satom (a na roditelje koji klinkama od 14, 15 godina uopce dopustaju sminkanje sam posebno alergican - a toga je nazalost jako jako puno!). a sto mislis koja je reakcija kada mi to kazemo roditeljima? "neeeeeee, moje dijete je andjeo!" da, vjerujem da je andjeo kod kuce. ma ljudi moji, o cemu mi tu uopce pricamo? da, djeca su nam nepismena. pisu li zadace? kontroliraju li roditelji uce li?kako je moguće da nam gimnazijalci ne znaju materinji jezik, ni pravopis, ni gramatiku, da iz tog predmeta postižu jadne rezultate (bilo u jutarnjem, ako meni ne vjeruješ, ili misliš da pretjerujem)?
na zalost, moje iskustvo u skoli kaze - ne, ne pisu zadace. i ne, roditelji ne kontroliraju da li pisu zadace.
ne volim ni tete na zamjeni u vrtiću, ali to moja djeca ne znaju.
sorry, ali ovo sam morao izvuci i usput se ironicno nasmijati. znaci li to da tete u vrticu/nastavnici ne smiju biti bolesni i ici na bolovanje? a ako ipak smatras da se smiju to usuditi, smatras li da je normalno nekoj drugoj teti iz tog vrtica povecati satnicu/grupu van njene/njegove norme?
smjesno.
Oprosti, ali ako profesor zada djetetu zadaću-nije li je dužan pregledati? Ako dijete ne pazi na satu roditelj nije u blizini da to vidi/primjeti/učini nešto da to tako ne bude. Ako se dijete šminka na satu profesor je taj koji to vidi. Roditelj je u to vrijeme na (svom) poslu.
Mislim da si pretjerao. Tablicu množenja dijete ne mora vježbati s roditeljima. Mora dobiti u školi dovoljno zadataka da je savlada. Jer, da je drugačije, što bi onda bilo s djecom roditelja koji su u onih 14% nepismenih? Oni je nikada ne bi trebali naučiti??? Što je s generacijom koja je davno završila školu, a potjecali su iz obitelji u kojima su roditelji (ne svi, samo poneki) imali jedva 4 razreda osnovne škole? Kako su uopće oni postali pismeni?
Moj primjer je divan, pametni dječak koji ima problema s kemijom samo zato jer ne zna simbole elemenata i valencije. To je gradivo 7. razreda koje nije savladao. S njim sad radim, pamti od prve, sve razumije, zainteresiran je, rješava zadatke s lakoćom. Mama je glazbenica, ne sjeća se gradiva kemije i nitko joj nikada nije ni rekao da dijete s tim ima problema. Po ocjeni iz kemije ona to nikako nije mogla zaključiti jer je dijete u 7 razredu iz tog predmeta imalo 5. Tko mu je dao tu ocijenu?? Roditelj ili profesor? Imao si kemiju u osnovnoj školi, zar ne? E, pa onda mi reci može li dijete naučiti izjednačavati jednadžbe na osnovu 12 (dvanaest!!) rješenih jednadžbi? Ne može, sigurno. Zašto im nitko nije zadao više zadataka za zadaću? Je li to posao roditelja? Ne, profesore, nije.
Bravo, Yoseph!a krivnja nije samo na kadru, vec i na roditeljima.
Upravo sam na jednom topicu (2. razred) napisala to isto! Nema teorije da moje dijete te dobi ne zna zbrajanje i oduzimanje do 100, tablicu mnozenja ili nedajbog abecedu napamet! Istina, svi mi imamo slijepe tocke, ali ovo nije stvar skole i obrazovnog sustava NEGO ZDRAVOG RAZUMA! .
S druge strane, da se uvjerim kako uciteljice mojih sinova propustaju pouciti ih osnovnim znanjima, razmislila bih o promjeni skole ili nacina skolovanja.
Ako ucitelji/nastavnici i roditelji ne djeluju zajedno i ne pusu u isti rog, nist od klinaca! A stvar je roditelja da dijete podrze dok savladava gradivo, da to ucini sto je bolje moguce. Ne zbog petica, nego jer je to osnova za kasniji kvalitetni zivot. Mnogi roditelji danas se prepreprevise oslanjaju na skolu, da uci I ODGAJA njihovu djecu... Pa kad klinci ne uspiju, pitaju se sto se dogodilo... Dogodilo se to da nikome nije stalo i eto nas na pocetku, tj. na clanku od kojeg je sve ovo krenulo. Nekome mora ISTINSKI biti stalo, ne do petica nego do dobrobiti djece.
mim, mislim da previše tražiš od profesora, logično mi je da je obrazovni sustav u kojem jedna potplaćena osoba pokušava obrazovati(a bome i odgojiti) 30oro djece nije idealno rješenje i da je savršeno prilagođen "prosječnom" učeniku. I da postoje oni koji jednostavno neke stvari ne mogu dostići i oni kojima je dosadno i prelagano
Okretanje individualnim sposobnostima iziskivalo bi neusporedivo više TRUDA, kadra, prostora...
:/
Iako sam protivnik sustavnog "učenja s djetetom" i meni su stvari o kojima peterlin priča neobične...
a na temu se zapravo najviše slažem sa Zdenkom2, mi nemamo materijalna bogatstva, nismo likovni talenti, na primjer, niti znamo obrađivati vrt, ali volimo i znamo učiti i nadamo se to prenijeti djetetu...
ovo potpisujemOprosti, ali ako profesor zada djetetu zadaću-nije li je dužan pregledati? Ako dijete ne pazi na satu roditelj nije u blizini da to vidi/primjeti/učini nešto da to tako ne bude. Ako se dijete šminka na satu profesor je taj koji to vidi. Roditelj je u to vrijeme na (svom) poslu.
Mislim da si pretjerao. Tablicu množenja dijete ne mora vježbati s roditeljima. Mora dobiti u školi dovoljno zadataka da je savlada. Jer, da je drugačije, što bi onda bilo s djecom roditelja koji su u onih 14% nepismenih? Oni je nikada ne bi trebali naučiti??? Što je s generacijom koja je davno završila školu, a potjecali su iz obitelji u kojima su roditelji (ne svi, samo poneki) imali jedva 4 razreda osnovne škole? Kako su uopće oni postali pismeni?
Moj primjer je divan, pametni dječak koji ima problema s kemijom samo zato jer ne zna simbole elemenata i valencije. To je gradivo 7. razreda koje nije savladao. S njim sad radim, pamti od prve, sve razumije, zainteresiran je, rješava zadatke s lakoćom. Mama je glazbenica, ne sjeća se gradiva kemije i nitko joj nikada nije ni rekao da dijete s tim ima problema. Po ocjeni iz kemije ona to nikako nije mogla zaključiti jer je dijete u 7 razredu iz tog predmeta imalo 5. Tko mu je dao tu ocijenu?? Roditelj ili profesor? Imao si kemiju u osnovnoj školi, zar ne? E, pa onda mi reci može li dijete naučiti izjednačavati jednadžbe na osnovu 12 (dvanaest!!) rješenih jednadžbi? Ne može, sigurno. Zašto im nitko nije zadao više zadataka za zadaću? Je li to posao roditelja? Ne, profesore, nije.
mislim da se utjecaj koji majka ima na djetetov uspjeh ne ogranicava samo na skolsko doba, nego to pocinje vec od djetinjstva. nacin na koji majka razmislja i funkcionira, njene verbalne sposobnosti, logicko zaključivanje, apstraktno mišljenje, moralne vrijednosti, odnos prema radu i znanju, odnos koji potiče samosvijest i samopouzdanje...sve to utječe na djetetov uspjeh i snalazenje u obrazovnom sustavu
ovo potpisujem uz izmjenu... majka ili tkogod o djetetu skrbi.
razumijem ja i mim i yosepha... ali jedno je istina - mnogo ovisi o profesoru koliko će dijete zavoljeti neki predmet i biti motivirano za učenje.
to je nešto što je teško naučiti već je stvar karaktera, ambicije, želje da se bude prenosioc znanja na najbolji mogući način.
to što je netko profesor ne garantira kvalitetu njegovog rada što, u ostalom, vrijedi i za sve ostale profesije. zbog toga ne treba brigu o obrazovanju prepustiti isključivo sustavu barem dok se taj isti sustav ne pobrine da na pravi način motivira i obrazuje kadar koji će kvalitetno prenositi stečena znanja.
Mislim da roditelj ne treba zamjenjivati profesora, ali mora biti uključen u obrazovanje svog djeteta, pa i u onaj školski dio. U najmanju ruku, roditelj mora imati uvid i brinuti o radnim navikama svog djeteta. Kako dijete raste to polako treba prepuštati njemu, s time da se uvid mora zadržati kroz razgovor s djetetom i kontakte s nastavnicima. Tko će pomoći djetetu u problemima s učenjem ako neće roditelji? Naravno, učitelji i profesori, ali na prvom mjestu roditelji. Ako dijete ima posebnih problema s nekim predmetom za koji nismo stručnjaci prvo ćemo dijagnosticirati u čemu je problem - u neučenju, nerazumijevanju, profesoru, a onda pomoći na adekvatan način - kontrolom učenja, pa i instrukcijama, ako treba.
Ja svom M (10) dnevno posvećujem minimalno 2 sata dnevno osobnog angažmana za obrazovanje - dakle vrijeme kad sjedimo i svjesno on nešto vježba ili uči. Njegovo dodatno obrazovanje godišnje košta zaokruženo 7800 kn (iako zapravo nešto više). U najblažem smislu - pola tog vremena i pola tog novca dajem zbog nefunkcioniranja hrvatskog obrazovnog sustava. Samo način na koji se uče jezici u našim školama je čista nula. Zato moram pljunuti više od 3000kn samo da bi dijete zaista učilo jedan jezik (njemački) iako u školi postoji u ponudi, ali na takav način da je to stvarno gubljenje vremena. A za engleski ostaje nada da će ga naučiti preko filmova i kompjuterskih igrica, a sljedeće godine će i tu vjerojatno na tečaj.
Dakle, samo mogu potvrditi što kaže ovaj članak. I ne mislim da je to dobro.
Apsurd tih troškova jest to da one aktivnosti koje krpaju rupe sustava (jezik i sport) su više nego duplo skuplje od onih koje su pod stavkom "razonode".
vidim svi spominjete 30 učenika,puno đaka jedan profesor
e pa kod nas je samo 15učenika u 1razredu i opet učiteljica svima ne
pregleda domaći
moje dijete ne želi pisati pa sam zamolila učiteljicu da bez obzira na domaći mu zada uvijek nešto za napisati jer kad mu ona kaže piše bez pogovora a kad ga ja želim potaknuti raspravlja sa mnom cijeli dan
i zadala mu je 2puta i gotovo
matematika; da naravno da je znam riješiti ali ja neznam objasniti jednostavno neznam prenjeti i ono šta znam i šta sada?
mislim da ona sa 15učenika ima savršeno dovoljno vremena za svima pregeldati domaće zadatke i raditi svoj posao
Ah da. A prazno vrijeme koje provodi u školi? Vrijeme koje prosjedi ne radeći ništa. Ne znam je li itko izračunao koliko vremena jedan đak u Hr prosječno prosjedi u školi blejeći u prazno. To je ono vrijeme kad se šara po bilježnici ili klupi, nešto se čeka ili nekoga... To je kod nas normalno pa se više i ne misli na to kako to zapravo nije u redu, kako je to drzak pristup nečijem osobnom vremenu - djetetovom i roditeljevom, koji tumači djetetu (ili plaća) nešto što mu je trebalo biti rastumačeno...
tako dakle. dijete koje ima mamu koja ne zna tablicu množenja ili periodni sustav elemenata nema šta niti tražiti u školi. da nije toliko komično, bilo bi tužno.pa mozemo napadati onda i jednu i drugu stranu! oprosti, meni nije normalno da dijete u 5. razredu osnovne ne zna matematiku. a krivnja nije samo na kadru, vec i na roditeljima. smatram da SVAKI roditelj ZNA i MORA pomoci djetetu sa gradivom 1.-4. razreda (a mozda i vise!), jer je naprosto nemoguce u razredu sa 30 djece posvetiti se samo jednom djetetu. zar ne? ne moze mi nitko reci da je krivnja iskljucivo na nastavniku sto u 5. razred osnovne skole ne zna tablicu mnozenja. gdje je bio roditelj svih tih godina? je li ikad ucio sa svojim djetetom ili cemo se igrati "brigo moja predji na drugoga"? ponavljam - nemoguce je posvetiti se samo jednom djetetu, dok bi svaki roditelj morao pomoci. skola nije jednosmjerna ulica - ne idu informacije samo sa jedne strane. pogotovo u osnovnoj skoli gdje mora postojati jasna komunikacija na relaciji ucitelj-roditelj. ako roditelj uvidi da problem postoji, onda je duzan o tome obavijestiti nastavnika. druga stvar je nezainteresiranost i prebacivanje loptice koja dovodi do situacije da su nam djeca doslovno nepismena i nesposobna za zivot.
ne smatram da se tete moje djece ne smiju razboljeti i ići na bolovanje. smatram da su tete na zamjeni, barem u našem vrtiću, loše tete. ne sviđaju mi se. ne sviđa mi se njihov odnos prema djeci, točnije mojem mlađem djetetu i njegovim prijateljima iz grupe. smatram da se i za zamjenu treba naći kvalitetna teta kao i one koje rade redovito s mojim djetetom. naravno, da ne bi sad opet krivo shvatio, ne samo zbog mojeg djeteta nego zbog sve djece jer, eto, nisam jedina kojoj se zamjena ne sviđa.ne volim ni tete na zamjeni u vrtiću, ali to moja djeca ne znaju.
sorry, ali ovo sam morao izvuci i usput se ironicno nasmijati. znaci li to da tete u vrticu/nastavnici ne smiju biti bolesni i ici na bolovanje? a ako ipak smatras da se smiju to usuditi, smatras li da je normalno nekoj drugoj teti iz tog vrtica povecati satnicu/grupu van njene/njegove norme?
smjesno.
i boli me briga za povećanje satnice, pravo da ti kažem. ona uopće ne zaslužuje raditi s djecom, a ne da joj još i satnicu povećavaju.
isto kao što ima nastavnika i profesora koji ne zaslužuju raditi s djecom u osnovnim i srednjim školama. jer su loši. i jer bi bili loši i da imaju 10 đaka u razredu i da im je plaća 20 hiljada.
Hajmo sad udri po nastavnicima
Istina da sam se nagledala svakakvih nastavnika, od onih sjajnih do boljedanekažem. Ali po meni je osnovni problem u sustavu kontrole kvalitete nastavnog procesa koji apsolutno ne funkcionira, a uz to se s nastavnicim jako malo radi na profesionalnom usavršavanju. Tako da je to opet izbor pojedinca, a ne bi smjelo biti tako.
Druga je priča koliko su nastavnici motivirani, bilo novcima bilo osobnim zadovoljstvom.
(I ja sam nekad bila nastavnik u školi, ali trenutno ne radim s djecom.)
Na kraju žrtve ostaju djeca i njihovo znanje i buduće zvanje, naravno ukoliko nemaju mamu koja će plaćati puno kuna, izdvojiti puno vremena za rad sa djetetom, razvoženje na aktivnost i tako između ostalog krpati sve propuste sistema i nastavnika
Da se razumijemo ja jesam i želim biti uključena u obrazovanje svoje djece, ali postoje roditelji koji ne mogu, ne žele ili ne znaju kako.
To dijete kod mene dolazi na instrukcije iz kemije. Inače je odlični učenik 8. razreda, sve shvaća brzo i zainteresiran je za rad. Iz kemije stalno ima 5. I ne zna simbole, valencije-jednim dijelom gradivo 7. razreda u kojem je također ocijenjen s odličnim. Kako je to moguće??
I od kud da roditelj zna da dijete ima problema s tim predmetom? I ja sam to saznala slučajno-zato i instrukcije, da odradimo dio koji je profesor trebao odraditi u 7. razredu. To, naravno, plaćaju roditelji iz svog džepa, a dijete uz novo gradivo mora (ponovo?!) savladavati i staro. Tko je tu pogriješio?
Kako u ovom slučaju detektirati da dijete ima problem? Ako kući donosi odlične ocjene, napiše zadaću bi li ga roditelj trebao ponovo (unatoč ispitima i usmenim odgovorima) ispitivati to gradivo da utvrdi jesu li njegove ocjene opravdane i rezultat znanja?Ako dijete ima posebnih problema s nekim predmetom za koji nismo stručnjaci prvo ćemo dijagnosticirati u čemu je problem - u neučenju, nerazumijevanju, profesoru, a onda pomoći na adekvatan način - kontrolom učenja, pa i instrukcijama, ako treba.
I što je onda s djecom koja ne potječu iz obitelji matematičara/kemičara/kroatista/fizičara?? Oni ne mogu savladati osnovnoškolsko gradivo jer s njima nitko kod kuće ne odradi punu satnicu iz tih predmeta (koje je već jednom trebalo naučiti u školi!!)?? Pa čemu onda uopće škola? Zar se ne bi moglo jednostavno obrazovati kod kuće-ako je već potrebno da roditelj PONOVO tumači isto gradivo, ispituje dijete... I čemu onda pedagoški i stručni kolegiji ako to roditelj može odraditi sam??
Ljuta sam, jako, jer je jedan odlični učenik pola svojih zimskih praznika morao potrošiti za savladavanje gradiva iz prethodnog razreda unatoč odličnoj ocjeni, unatoč redovnom pisanju zadaća...a roditelji su za to morali izdvojiti teško zarađen novac. Taj isti novac zaradio je i dotični profesor kemije? Po mom mišljenju-nije ga ni aradio ni zaslužio.
hvala, ovo mi je trebalo da potpišem, ako me neko slučajno pogrešno razumio. ja ću raditi sa svojom djecom, ali mi je tužno vidjeti da se hrvatski školski sustav oslanja samo na to, bez obzira koliko to netko pokušao negirati. i žao mi je djece kojima mama neće moći pomoći oko većine zadaća i aktivnosti koje će ta djeca imati tijekom školovanja. ili što neće moći platiti instrukcije.
jer danas i ovdje ako ti roditelji nisu obrazovno ambiciozni, nemaš šanse. a činjenica je da većina nije.
meni je, eto, žao te djece, ostavljene na milost i nemilost lošem obrazovnom sustavu, potplaćenim i nezainteresiranim nastavnicima, uz čast iznimkama. a pričam i iz vlastitog iskustva, jer nisam davno išla u školu.
ovako, ja mislim kao prvo da u školama predaje puno više dobrih nastavnika od loših nastavnika. to govorim temeljem svojeg iskustva kao učenice i skromnog jednog polugodišta kao mame.
ali, ako dijete u petom razredu ne zna tablicu množenja - to je po meni isključivo odgovornost nastavnika, a nikako ne i roditelja.
kao što je isključivo odgovornost roditelja ako dijete u petom razredu ne zna pozdraviti susjeda u portunu. :/
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom