Ove godine napunit ću 33. U zadnje vrijeme oko sebe često slušam cure/žene, 25-30 godina koje govore: "trebale smo ranije roditi... dijete treba imati s 20 godina dok si još mlad, etc..."
Ali kad se sjetim sebe s 20, 25 ili 30 godina... ne, definitivno nisam bila spremna za dijete, nisam bila spremna ni za sebe u ovom životu, a kamoli brinuti se za nekog drugog, možda jer sam vodenjak, vječito nezrelo i neodraslo dijete .
Sada se borimo s neplodnošću. Jedno vrijeme postavljala sam si pitanje "Što da smo krenuli raditi dijete s 25 godina i tada saznali za neplodnost, do sada postoji vjerojatnost da bi sve već riješili?!", ali spoznala sam da to nema smisla.
Velika povlastica u životu je kada ga možeš usmjeravati barem jedno vrijeme onako kako želiš, kada živiš kako želiš i ispunjavaš svoje snove, školuješ se za ono što voliš, radiš posao koji voliš, stvaraš ono o čemu sanjaš od djetinjstva. Malo ih je onih kojima je život to dopustio.
Sada nakon što su sve dijegnoze tu pred nama, možda je došlo i naše vrijeme da i mi upoznamo život i njegovu drugu stranu. Da nam život pokaže da postoji još stvari za koje se vrijedi boriti. Život nije savršen. I prepreke su dio života, one te oplemene na neki drugi način, postaješ zreliji u sagledavanju stvari iz kuta za koji nisi ni znao da postoji u krugu tvog razmišljanja i djelovanja.
Prepreke su tu da ih svladavamo, svaka prepreka na svoj način. Još jedan izazov više. Izazov kojem se vrijedi posvetiti svakom porom svog bića i nakon toga usmjeriti djelovanje samo prema tome.
Da li čovjek ima dvadeset, trideset ili četrdeset godina, nije važno. Važno je kako se osjećaš u sebi i kako se nosiš. Ne koristim kreme protiv bora, protiv ovog ili onog, ne vodim uzaludne bitke s godinama i onim što one nose. Volim život, volim sebe, volim muža, volim ono što smo zajedno stvorili svih ovih godina što smo zajedno, volim čak i svoj celulit jer je i on dio mene i baš me briga jel nekome smeta ili ne, on je moj i kome smeta nek se makne od mene.
A najviše od svega znam da ću svom svojom dušom voljeti ono malo biće koje ćemo stvoriti i koje će biti dio nas jednog dana, a dan kada dodje biti će pravi dan, nije važno koliko godina ću tada imati, jer taj dan će biti 'onaj dan' i znam da ću biti spremna za njega i da ću mu posvetiti ostatak života, kao što sam onaj prvi dio posvetila sebi.
Najvažnije što znam je da ne žalim za ničim, a veselim se budućnosti ma što ona nosila.